Dramatični događaji odigrali su se između Rusije i Švedske tokom 1980-ih i 1990-ih. Praćenje sovjetskih podmornica, švedski premijer, tajna prostorija, ruski predsjednik i haringe koje "puštaju plinove" – sve je bilo kao u pravoj detektivskoj priči. I tko zna kako bi se to završilo da znanstvenici nisu pravovremeno reagirali.
Sada čitav slučaj djeluje kao zanimljivost, ali tokom 1980-ih malo je nedostajalo da se zbog ovoga pokrene novi Hladni rat. Švedska kraljevska ratna mornarica bila je revoltirana drskošću i mogućnostima sovjetskih podmornica. Vojni vrh je, naime, bio uvjeren da neuhvatljive ruske mini-podmornice čitavo desetljeće kruže oko vojne baze blizu švedskih obala.
Sovjetski Savez je, sasvim razumljivo, sve to negirao. Međutim, od 1982., svake godine su švedski izvještaji sadržavali priopćenja o aktivnosti sovjetskih podmornica u njihovim vodama. Bila je to prava noćna mora skandinavske mornarice. Njima je osjećaj opasnosti od sovjetske inetervencije djelovao uvjerljivije nego svi međunarodni sporazumi. U to vrijeme je Hladni rat već bio pri kraju, tako da su se Skandinavci s negodovanjem pitali: "Zašto SSSR otvoreno provocira?"
Ljutito pismo Jeljcinu
Godinu dana ranije, 1981., jedna sovjetska podmornica baltičke flote zaista se "parkirala" skoro ispred samog Stockholma. Posada je pogrešno odredila svoju lokaciju tako da se podmornica nasukala na kamenje u priobalnom dijelu švedskih otoka. S tog kamenja su je skidali švedski spasioci nakon čega se podmornica samostalno vratila u bazu, ispričavši se zbog događaja. Međutim, Stockholm je od tada paranoično počeo tražiti ruske podmornice u svojim vodama, tim više što je to bila pojava koja je zaista potvrđivala te strahove.
Naime, vojska je blizu švedske pomorske baze uočila signale koji se klasificiraju kao znak za opasnost, i to je postala redovna rubrika svih godišnjih izvještaja sve do 1996. godine. Osim toga, govorilo se i o mjehurićima koji izlaze na površinu.
Čitavih mjesec dana 1982. godine nekoliko brodova, podmornica i helikoptera švedske vojske uzalud je pokušavalo locirati taj "neidentificirani morski objekt". Šveđani su izgubili strpljenje 1994. godine. Tadašnji švedski premijer Carl Bildt uputio je ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu protestnu notu, napavši predsjednika Rusije za lošu kontrolu nad ratnom mornaricom.
Smiješno i poučno
Za istraživanje tajnih alarmantnih signala 1996. godine angažirani su stručnjaci za bioakustiku na čelu s profesorom danskog sveučilišta, Magnusom Wahlbergom. On je 2012. godine ispričao kako se ovaj slučaj dalje razvijao.
Znanstvenici su odvedeni u "supertajnu" sobu ispod vojne baze Bergen u Stockholmu. To je bio prvi slučaj u povijesti Švedske kada su civili čuli te signale.
"Ja sam zamišljao zvuk poput zviždanja ili okretanja propelera, ali nije bilo ničeg sličnog. Zvučalo je kao da netko prži slaninu, kao nekakvo lupkanje i šištanje i nekakvi mjehurići. Nije bilo ni blizu onoga što sam očekivao od podmornice", ispričao je Valberg.
Nakon savjetovanja znanstvenici su se vratili i razmislili zašto se na površini uvijek pojavljuju samo mali mjehurići. Potječe li možda zvuk od neke životinje? Otišli su u prodavaonicu i kupili baltičku haringu (tipičnu ribu u ovim vodama), pustili je u vodu i počeli slušati "koncert". Prepoznali su zvuk koji su čuli u vojnoj bazi. To je bio zvuk koji se čuje kada ribe ispuštaju plinove. Kada se haringe okupljaju u ogromna jata dugačka po nekoliko kilometara i visoka 10-20 centimetara, ti plinovi zaista postaju uočljivi na vojnim radarima.
Mornarica poznaje standardne "plinove" različitih životinja (kitova, tuljana i morževa), ali ranije nitko nije sumnjao na haringu. Za to otkriće Wahlberg je dobio "Ig Nobelovu nagradu" iz biologije (parodiju na Nobelovu nagradu), koja se dodjeljuje za "postignuća koja najprije izazivaju smijeh, a zatim potiču na razmišljanje".
Od tada Šveđani više ne traže ruske podmornice u svojim vodama.
