Je li sovjetsko zatočeništvo bilo pakao za njemačke zarobljenike?

Viktor Temin/МАММ/russiainphoto.ru
Život u zatočeništvu teško se može nazvati mačjim kašljem. Ipak, Njemački ratni zarobljenici u Sovjetskom Savezu živjeli su puno bolje od sovjetskih zarobljenika u Trećem Reichu. Bili su čak i plaćeni za rad te su imali pravo primati pakete i pisma iz domovine.

Za provedbu plana Barbarossa - invazije na SSSR - Njemačka je koristila širok spektar saveznika, satelitskih država i volontera iz cijele Europe. Stoga nije iznenađujuće da su ratni zarobljenici u Sovjetskom Savezu brojali na desetke nacionalnosti - Nijemce, Talijane, Rumunje, Mađare, Fince, Hrvate, Šveđane...

U Sovjetskom Savezu njemački ratni zarobljenici nisu bili tema za javnu raspravu. Čak i danas ukupan broj Nijemaca i pripadnika sila Osovine u sovjetskom zatočeništvu ostaje sporan. Broj varira od 2,3 do 3,4 milijuna.

Rumunjski zarobljenici u logoru u Odessi u kolovozu 1941.

U Sovjetskom Savezu je za smještaj zatvorenika izgrađeno preko 300 logora. Nisu bili veliki - u svakom je bilo od stotinu do nekoliko tisuća zatvorenika. Neki logori su postojali samo nekoliko mjeseci, a neki su ostali aktivni godinama. 

Njemački ratni zarobljenici su se aktivno koristili za pridobivanje drva, izgradnju kuća, mostova i brana i druge vrste rada. Kako je jednom rekao sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov, niti jedan njemački zatvorenik se neće vratiti kući sve dok Staljingrad ne bude obnovljen.

Rad njemačkih zatvorenika u Sovjetskom Savezu bio je daleko od robovskog rada. Radni dan nije trajao više od osam sati, a zatvorenici su bili plaćeni, iako ne mnogo. Oni koji bi premašili svoje kvote dobili bi dodatni bonus koji su mogli staviti na bankovni račun. Neki oslobođeni zatvorenici su pokupovali sav nakit u lokalnim trgovinama prije no što su otišli kući.

Rumunjski zarobljenici u logoru u Odessi u kolovozu 1941.

Odnosi prema zarobljenicima iz drugih zemalja Osovine bili su bolji od onih prema zarobljenicima iz Njemačke. Imali su neke povlastice i mogli su čak raditi u kuhinji. Zato su mnogi Nijemci pokušavali sakriti svoj pravi identitet i ograditi se od "naroda agresora".

Ratni zarobljenici se nisu uvijek dobro ponašali. Ponekad su pokušavali pobjeći iz zatvora. Od 1942. do 1948. više od 11 tisuća zatvorenika pokušalo je pobjeći, ali samo je njih 3% imalo sreće.

Bilo je tu čak i pobuna i nemira. U siječnju 1945. godine zarobljenici u logoru u blizini Minska bili su nezadovoljni slabom prehranom. Zabarikadirali su barake i uzeli čuvare za taoce. Kada su pokušaji pregovora propali, uključila se sovjetska artiljerija. Poginulo je preko 100 ljudi.

Repatrijacija ratnih zarobljenika iz Sovjetskog Saveza počela je ubrzo nakon rata, kada su 1946. bolesnici i osobe s invaliditetom poslani u svoje domovine. Oko 2 milijuna zatvorenika repatrirano je od 1946. do 1955. godine. Konačna amnestija se odvila 1955. godine nakon posjeta kancelara Savezne Republike Njemačke Konrada Adenauera Sovjetskom Savezu.

Prema podacima, u sovjetskom je zatočeništvu umrlo gotovo 15% ratnih zarobljenika sila Osovine. Većina smrtnih slučajeva dogodila se tijekom ratnih godina, kada je došlo do ozbiljnog nedostatka hrane, tople odjeće i adekvatnog smještaja. Ipak, taj je broj malen u usporedbi s udjelom sovjetskih zarobljenika koji su umrli u Njemačkoj - 58%.