"Neće biti ni trunke milosti prema špijunima i izdajnicima domovine", tako glasi naslov članka objavljenog 1937. godine u državnom časopisu "Boljševik". Ta fraza bi mogla biti i moto sovjetske obavještajne službe, s tim što je ona kao "izdajnika" tretirala svakoga čije je djelovanje nanosilo štetu Komunističkoj partiji i interesima njezinih svemoćnih vođa.
Sovjetski špijuni nisu štedjeli napore i novac kako bi istrijebili "neprijatelje države", čak i ako su ovi živjeli daleko od Rusije. Ta metoda borbe protiv političke konkurencije bila e osobito popularna u Staljinovo doba, ali se sačuvala i poslije njegove smrti. Pogledajmo "najefektnije" likvidacije koje su sovjetski egzekutori izvršili u inozemstvu.
Ruski carski oficir Aleksandar Kutepov (1882.-1930.) posvetio je svoj život služenju monarhiji. Kada je 1917. godine izbila Listopadska revolucija, on nije bio u dilemi čiju stranu treba podržati. Pukovnik (i budući general) Kutepov je bio jedan od vodećih zapovjednika Bijelog pokreta koji je ujedinio antiboljševičke snage u građanskom ratu (1917.-1922.). Međutim, njegove sposobnosti nisu spasile "Bijeli pokret" od propasti, tako da je on 1920. prebjegao iz Rusije u Europu.
Aleksandar Kutepov / Legion Media
Kutepov je, međutim, i tamo nastavio svoj "križarski rat" protiv komunizma. On je 1929. godine postao predsjednik Ruskog općevojnog saveza (ROVS) i vođa Pokreta bijelih emigranata koji su žarko željeli poraziti boljševike. Kao predsjednik ROVS-a Kutepov je u Sovjetskom Savezu organizirao terorističke napade poput dizanja u zrak partijskog kluba Lenjingradskog komunističkog sveučilišta. Nije nimalo čudno što su časnici Ujedinjene državne političke uprave Narodnog komesarijata za unutarnje poslove SSSR-a (budući KGB) odlučili uzvratiti.
Još uvijek nije sasvim jasno što se zapravo dogodilo s Kutepovom (a svi službeni podaci su još uvijek državna tajna), samo se zna da je on posljednji put viđen živ 26. siječnja 1930. godine u Parizu. Sudeći po memoarima bivšeg sovjetskog obavještajca Pavla Sudoplatova, dva agenta obučena u uniforme francuske policije zaustavila su Kutepova na ulici i uvela ga u auto. Čim je čuo da govore ruski jezik Kutepov se počeo opirati i iznenada je umro od ishemije srca. Po drugoj verziji agenti su pokušali oteti Kutepova i u tom pokušaju su mu dali previše morfina uslijed čega je nastupila smrt.
Lav Trocki (1879.-1940.) je bio dugogodišnji vođa boljševika i talentirani vojskovođa koji je osnovao Crvenu armiju. Tijekom građanskog rata je često spominjan kao drugi čovjek stranke (poslije Vladimira Lenjina). Izgledalo je da popularnost i utjecaj Lava Trockog ne mogu biti dovedeni u pitanje, ali je vrijeme pokazalo da to nije tako.
Nakon Lenjinove smrti 1924. godine Staljin je polako potiskivao pristalice Trockog s utjecajnih položaja i preuzeo svu vlast. Trocki je 1927. isključen iz Komunističke partije, a ubrzo zatim je protjeran iz Sovjetskog Saveza. Pod Staljinovim pritiskom su ga europske zemlje jedna za drugom odbile primiti, tako da je Trocki bio prisiljen otići na drugi kraj svijeta, tj. u Meksiko.
Lav Trocki. Izvor: DPA/Global Look Press
Staljin je uskoro shvatio da je puštanje tako mrskog neprijatelja bio pogrešan potez. Neumorni Trocki je čak i u izgnanstvu nastavio objavljivati knjige i članke u kojima je osuđivao Staljinov režim za izvrtanje ideala marksizma i revolucije. On je također pokušavao osnovati Međunarodni antistaljinistički socijalistički pokret. Na kraju se Staljin odlučio osloboditi ovog protivnika.
Likvidaciju je isplanirao Pavel Sudoplatov, zamjenik šefa Narodnog komesarijata za unutarnje poslove (NKVD). Španjolski staljinist Ramón Mercader se pretvarao da je pristalica Trockog i tako se uvukao u njegovo okruženje. On je često posjećivao Lava Trockog u njegovoj kući u Coyoacánu. Njih dvojica su 20. kolovoza 1940. ostali sami u sobi, i Mercader je iskoristio tu situaciju. Trocki se nagnuo nad stolom kako bi bolje pogledao novine koje mu je Mercader donio, a ovaj ga je u tom trenutku udario pijukom. Udarac je bio smrtonostan.
Rana je bila duboka oko 7 centimetara, ali je Trocki ipak živio još skoro cijeli dan. Tjelohranitelji su uhvatili Mercadera i on je na kraju osuđen na 20 godina meksičkog zatvora, u kojem je ostao do 1960. godine. Kada je oslobođen preselio u Sovjetski Savez gdje su ga vlasti nagradile medaljom i zvanjem Heroja Sovjetskog Saveza. Umro je od sarkoma. Sahranjen je u Moskvi.
Čak i danas je Stepan Bandera (1909.-1959.) jedna od najkontroverznijih ličnosti postsovjetskog prostora. Mnogi Ukrajinci ga doživljavaju kao borca za slobodu i vođu antipoljskog i antisovjetskog pokreta u Zapadnoj Ukrajini tijekom 1920-ih i 1930-ih. S druge strane, mnogi ljudi u Ukrajini i Rusiji, posebno oni koji imaju pozitivan stav prema sovjetskoj prošlosti, osuđuju Banderu za suradnju s nacistima u Drugom svjetskom ratu i za masakre nevinih civila. Jedno je neosporno - on je bio zakleti neprijatelj Sovjetskog Saveza.
/ CTK/Global Look PressBandera je početkom 1950-ih bio zatvorenik koncentracijskog logora Sachsenhausen, a zatim se "skrasio" u Münchenu, gdje je surađivao sa zapadnim obavještajnim službama u nadi da će uništiti komunizam i osloboditi Ukrajinu. S obzirom da je na njega izvršeno nekoliko neuspješnih atentata, pristalice su zamolile Banderu da privremeno napusti grad. On je pristao, ali je, prije nego što je otišao, na njega izvršen još jedan atentat, ovoga puta uspješan.
Agent KGB-a Bogdan Stašinski je 15. listopada 1959. godine sačekao Banderu u zasjedi na ulazu u zgradu, krijući u novinama specijalni pištolj s injekcijom kalijevog cijanida.
"Što vi radite ovdje?", pitao je Bandera Stašinskog. Tada je ovaj kroz novine pucao u njega i ubio ga. Stašinski je tada na vrijeme napustio mjesto zločina i sakrio se, ali je ironijom sudbine dvije godine kasnije sa svojom ženom prešao na stranu Zapadne Njemačke i zatražio azil. Priznao je da je ubio Banderu i zbog toga je odležao četiri godine u zatvoru.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
