Tko su bila "Šumska braća", trn u oku Sovjeta?

NATO je 11. srpnja objavio video posvećen Šumskoj braći (ili Narodnim partizanima). Bili su to gerilci koji su se borili protiv sovjetskih vlasti u baltičkim državama nakon što su postale dio SSSR-a 1940. godine.

Video prikazuje nekoliko veterana Šumske braće koji se prisjećaju svoje borbe protiv "sovjetskih osvajača" nakon što je završio Drugi svjetski rat. Ministarstvo vanjskih poslova RF nije film dočekalo toplo, službena predstavnica Marija Zaharova je izjavila da je video pokušaj prekrajanja povijesti, ne uzimajući u obzir ishod Nirnberškog procesa.

Zaharova je istaknula da su Šumska braća uključivala brojne nacističke časnike i ubila tisuće civila. Godinama je priča o gerilskom otporu bila kamen spoticanja u odnosima između baltičkih država i Rusije.

Podrijetlo pokreta

Šumska braća su nastala na Baltiku tijekom ruske revolucije 1905. godine, kada su mnogi istočni Europljani pobjegli u šume kako bi pobjegli od carističkog režima. Grupacija se ponovno pojavila u ljeto 1940., kada su tri baltička naroda postala dio Sovjetskog Saveza.

Sovjetski vojnici ulaze u Rigu 1940. / Javna domena

Oni su se žestoko protivili komunističkoj ideologiji i gubitku neovisnosti svojih zemalja. Mnogi su pripadnici buržoazije bili prisiljeni pobjeći iz gradova u istočnoj Europi, tražeći sklonište u šumama gdje su se formirale male borbene jedinice koje su brojile između pet i nekoliko desetaka boraca.

Nije postojala nikakva jezgra zapovijedanja, tako da je svaka frakcija djelovala neovisno o drugima - ipak, bile su ujedinjene u zajedničkom cilju suprotstavljanja Sovjetskom Savezu u pokušaju da vrate neovisnost svojim matičnim zemljama.

Borci su živjeli u dobro zakamufliranim bunkerima duboko u šumama. Napadali su sovjetske vojnike tako da bi ih zaskočili na cestama ili u malim selima i gradovima.

Šumska braća su izbjegavala sukobe s većim, dobro naoružanim jedinicama sovjetske vojske. Umjesto toga su ciljali na radnike komunističke partije, male pješačke postrojbe i sovjetske dužnosnike, koristeći niz taktika od gerilskog ratovanja do terorizma.

Narodni partizani nakon njemačke invazije

Narodni partizani su pojačali svoju borbu protiv Sovjeta kada je Njemačka napala SSSR 22. lipnja 1941. Tijekom prvih dana nacističke ofenzive, sporadični napadi "Šumske braće" su kočili sovjetske snage.

Njemački vojnici u Rigi, lipanj 1941. / Global Look Press

Tijekom njemačke okupacije baltičkih zemalja od 1941. do 1944. dio gerilaca se udružio s nacistima, pridruživši se Wehrmachtu. Zatim je nekoliko SS divizija ubrojalo baltičke državljane među svojim redovima. Počinili su mnoge zločine dok su se borili na njemačkoj strani, naročito protiv Židova i Rusa iz Pskovske oblasti.

No, mnogi od onih koji su sklopili savez s nacistima su se vratili u šumu kako bi se ponovno priključili pokretu - opskrbljeni streljivom i oružjem - nakon što je postalo jasno da Njemačka neće vratiti neovisnost njihovim matičnim zemljama.

Poslijeratna borba

Pokret je dobio poticaj kada su sovjetske trupe počele oslobađati teritorije u baltičkim republikama 1944., a Narodni su partizani nastavili svoju borbu s obnovljenom snagom.

No ovog puta nije bilo malih jedinicama. Formirali su velike, dobro naoružane postrojbe, a sada su bili iskusni i u svojim redovima imali vojnike Wehrmachta i SS-ovce baltičkog porijekla, zapele u Kurlandskom džepu (blokadi snaga sila Osovine od strane Crvene armije na poluotoku Kurlandija).

Sovjetski vojnici stavljaju crvenu zastavu na zgradu Vrhovnog Sovjeta Estonije u Tallinnu, 1944. / Global Look Press

Od 1944. do 1947. godine sovjetske su se trupe suočile s velikim formacijama baltičkih gerilaca, često od nekoliko tisuća vojnika. Neki od njih, poput Narodnooslobodilačke vojske Litve, su imali generalno osoblje, zajedničko zapovjedništvo pa čak i kadetske škole. No mučili su se s redovitim sukobima s većim i bolje naoružanim sovjetskim jedinicama.

Jedina nada za Šumsku braću koja su vodila borbe u poslijeratnoj baltičkoj regiji bila je u tome da se hladni rat između SSSR-a i Saveznika pretvorio u takozvani vrući rat. Mnogi od njih su održavali stalne kontakte s inozemnim zapadnim obavještajnim službama.

Ipak, hladni rat nikad nije prerastao u otvoreni sukob, a pokret je popustio. Jedinice su počele više nalikovati na bande i izgubile su vitalnu potporu lokalnog stanovništva.

Sovjetski obavještajci su se uspjeli infiltrirati u redove Šumske braće, što je imalo značajan utjecaj na brojke pokreta. Posljednja grupa Šumske braće prestala je postojati 1969. godine.

Šumska braća u masovnoj kulturi i javnom mnijenju

U Sovjetskom je Savezu partizanski pokret dugo bio zanemaren ili negativno percipiran, kao u romanu Arvīdsa Grigulisa "Kada kiša i vjetar lupaju po prozoru" (1965.)

Stanovnici Rige pozdravljaju sovjetske vojnike koji su 1944. oslobodili grad./ TASS

Prvi pokušaj da se Šumska braća nepristrano prikažu napravljen je 1966. godine (unatoč sovjetskoj cenzuri), kada je snimljen litavski film "Nitko nije želio umrijeti". Tu se borba između komunista i narodnih partizana ne pokazuje kao sukob između dobra i zla, nego kao nacionalna tragedija - kada je društvo podijeljeno i braća su se prisiljena boriti protiv braće.

Pokret još uvijek izaziva podjele povjesničara. Prema latvijskom povjesničaru Artursu Zvinklisu, u redovima partizana su postojale različite vrste boraca: kriminalci i ideološki borci.

"Bilo je ljudi koji su vjerovali da se bore za neovisnost Latvije protiv okupacijskih snaga", kazao je.

Povjesničar Igor Gusev se ne slaže. On smatra da u vezi Šumske braće nema apsolutno ničeg junačkog.

Scena iz filma "Nitko nije želio umrijeti" (1965.) / kinopoisk.ru

"Znam za mnoge prilike u kojima su ubijali obične farmere, silovali mlade komunistice, pljačkali trgovine. Kada se obično banditstvo predstavlja kao 'borba protiv totalitarnog režima', pošteni čovjek može osjetiti samo gađenje", rekao je.