„Snimao sam sve ruske predsjednike“

Moj tata Sergej Grigoryan bio je jedan od najiskusnijih i najpoznatijih ruskih snimatelja. Snimao je Brežnjeva, Jeljcina, Putina i Medvedeva; boravio je na najvišim planinama svijeta, živio u Mađarskoj i Meksiku, smrznuli su mu se prsti, borio se protiv razbojnika, snimao je na najtoplijim lokacijama na svijetu. Živio je u televizijskoj postaji, na snimanjima i poslovnim putovanjima… Kada sam pisala ova sjećanja i birala fotografije, kontaktirali su me mnoge kolege iz cijelog svijeta i ispričale mi neobične priče o običnom čovjeku koji se uvijek nalazio s druge strane objektiva.

Sergej Grigoryan i Konstantin Černenko - ruski političar, vođa SSSR-a i glavni tajnik KP SSSR od 13. veljače 1984. do 10. ožujka 1985. Privatna arhiva

Dijamanti u Bangladešu

70-ih je godina tata radio kao snimatelj za Središnju televiziju u Bangladešu. Kako se radilo o zemlji s nestabilnom političkom situacijom i teškom klimom, plaća je tamo bila vrlo visoka. I mudri su ljudi savjetovali tati da kupi dijamantni prsten - nikad ne znate što će se dogoditi u životu, to je dobra investicija. Nakon jednog je snimanja tata s novinarom otišao draguljaru gdje su odabrali prstenje s ogromnim dijamantima, pri čemu je tata odlučio odmah kupiti dva. No u tom je trenutku počeo vojni udar – ulicom su prolazili tenkovi i druga tehnika. Tata je istrčao kako bi sve snimio, a zatim se vratio u trgovinu gdje mu je draguljar predao lijepo zapakirane kutije.

Izvor: Privatna arhiva

Vrlo dugo se u našoj obitelj vjerovalo da smo mi bogati ljudi – dijamanti ne mogu propasti. No, u jednom su se trenutku pojavili nekakvi dugovi i mama je odlučila za svaki slučaj procijeniti našu nadu za mirnu budućnost.

Draguljar nije posumnjao ni na sekundu – cirkon premazan niklom, 50 dolara za oba prstena.  Tata dugo nije htio povjerovati u to da su ga prevarili, govorio je da draguljar nije bio profesionalac.

Brežnjev, Mađarska

Sljedeći poslovni put bio je u bratsku socijalističku Mađarsku. Povodom nekog revolucionarnog datuma ovdje je stigao generalni sekretar Centralnog Komiteta SSSR-a Leonid Iljič Brežnjev, koji je već bio u poodmakloj dobi. U obavezan program posjeta iz nekog je razloga bio uključen i posjet mađarskom vrtiću. I tako su, priča tata, djeca sat vremena plesala i pjevala pred Leonidom Iljičem, dok je on sjedio s kamenim izrazom lica. Možda on uopće ne voli djecu – pomislio je, pažljivo snimajući krupne planove.

Brežnjev u Mađarskoj. Privatna arhiva

Nakon koncerta je pomoćnik Brežnjeva iznio ogromnog medvjeda i predao ga Leonidu Iljiču. „Što ću s time?“, pitao je Brežnjev. „Poklonite ga djeci“, prošaptao je pomoćnik. „Kojoj djeci?“, iznenadio se Leonid Iljič.

Tata je rekao da ga nikad u životu nije bilo više sram – u to vrijeme je ruski jezik bio obavezan u mađarskim školama, premda je i bez riječi sve bilo jasno. „Upravo sam u tom trenutku shvatio da našu zemlju očekuju velike promjene“, rekao je.

Usput, taj su film uzeli i osvijetlili.

Crna magija u Meksiku

Putovanje u Meksiko je bilo najduže, naša je obitelj u toj zemlji provela osam godina. Proputovali smo je uzduž i poprijeko i jako je zavoljeli. Meksikanci su na neki način slični nama – jednako su otvoreni i gostoljubivi. Snimanja su obično završavala, kao i u Rusiji, bratimljenjem i zajedničkim ispijanjem tekile. No, svako pravilo ima iznimku.

Poznata pjevačica Sofija Rotaru. privatna arhiva

90-ih je svijet bio fasciniran knjigama Carlosa Castanede o meksičkom šamanu Don Juanu. Kada je iz Moskve dobio zadatak da pronađe samog Don Juana ili njegove nasljednike, tata se zajedno s novinarom zaputio u dubinu meksičke šume. Naišli su na naselje šamana koji su znali kako učiniti zemlju neplodnom, slati bolesti i mnogo toga lošega. Istina, znali su činiti i dobre stvari, no rijetko su im se ljudi obraćali s dobrim namjerama.

Mexico. Privatna arhiva

Šamani su rado dali intervju, no za snimanje obreda su zatražili znatan iznos. I tata, realist do kosti koji nije vjerovao ni u kakvu mistiku, jednostavno nije mogao dopustiti da se državni novac troši na takve gluposti. Šamanima je rekao da neće snimati obred, već da će ga samo pogledati. To je koštalo puno manje novaca. A kada su šamani počeli čarati, neprimjetno je upalio kameru i sve snimio. Šamani su na rastanku mrko gledali tatu, a glavni je s uvjerenjem rekao – doći ćeš nam opet. Na što je tata, stisnuvši figu u džepu, na ruskom odgovorio – „sanjate“.

Kada je u Meksiku tata počeo pregledavati materijal, ostao je u šoku – nakon intervjua, na mjestu šamanskog obreda su se pojavili crni kvadrati koji su se postepeno spajali u sliku kostura. Zvuk je također nestao, ostalo je samo nejasno zujanje…

Opasna Čukotka

Tata je imao ogromne, kvrgave, žute nokte. Kad mislim o njemu, cijelo se vrijeme prisjećam tih noktiju… Takvi su postali za vrijeme snimanja dokumentarnog filma „Čeljuskinska epopeja“ na Čukotki. Tata je davao intervju kćeri poznatog glumca i pjevača Jurija Vizbora: „U Peveku (Čukotka) postoji jedna neobična planina s koje smo Jura i ja smo odlučili snimiti Pevek. Počeli smo se penjati na planinu – strašna priča – smrznuli su nam se prsti. Kada smo se popeli na planinu, ispostavilo se da je nemoguće snimati: vjetar je bio užasan! Svejedno smo postavili stativ, Jurka je legao kraj stativa… Mislim da su ekstremne situacije naš posao. Mogli smo se i ne popeti i snimati, no mi smo snimali.“

Izvor: privatna arhiva

Nekoliko dana kasnije opet su riskirali svoje živote: „Vizbor i ja smo smislili sljedeći kadar: putnički zrakoplov ubrzava po betonskoj pisti i uzlijeće, no odlučili smo ga snimiti na potpuno drugačiji način. Uzeli smo helikopter, skinuli mu vrata te smo trebali uzletjeti zajedno sa zrakoplovom. Uspjeli smo iz sedmog pokušaja – uzletjeli smo paralelno sa zrakoplovom i snimili tihu pustinju Čukotke. Koliko je bilo veselih usklika 'Hura!'. Iste su večeri stigli ljudi koji su nam uzeli materijal, jer se, kako se ispostavilo, po pločama na pisti moglo vidjeti koji zrakoplovi uzlijeću i slijeću. A to je bila velika tajna“, ispričao je tata Tatjani Vizbor.

Čukotka, Pevek. Privatna arhiva

Problem u Azerbajdžanu

Poznati novinar Prvog kanala Anton Vernicki: „I još jedna priča. Tužna. Odletjeli smo na predsjednički posjet u Baku. I netko je nešto pomiješao… U Azerbajdžan su poslali Armenca Grigoryana. Problemi su počeli u zračnoj luci. Azerbajdžanski graničari su izgubili moć govora, a Sos im je mirno rekao: „Braćo! Ja sam iz Moskve! Imamo Zejnalovu i pregršt Azerbajdžanaca – moje kolege. Zajedno radimo! I nema problema!“ A graničari se hvataju za pištolje. Izbio je veliki skandal. No Putinova je služba za medije bila principijelna. Doletio se s nama, s nama će onda i raditi! Kako bi smirili prijemnu stranu, Sosu su dali značku na kojoj je pisalo: Osobni snimatelj V.V. Putina!“

Rad u Kremlju

Rad u Kremlju je bio najteži, teži od putovanja u problematične regije. Snimanje predsjednika za glavni kanal u zemlji je jako težak posao, jer predsjednik u svakom trenutku mora izgledati sjajno! Bilo je dana kada se tati činilo da je predsjednik ispao previše žut, prenizak ili previše osvijetljen – tada smo svi u neizvjesnosti čekali program „Novosti“ u 21 sat. Ako je sve bilo u redu, svi bi odahnuli i odlazili svojim poslom, a ako je nešto pošlo po krivu, čekali bi jutro i brinuli za tatu.

Izvor: Privatna arhiva

Dopisnica Prvog kanala Ljudmila Šulakova priča kako su snimali govor žene predsjednika Dmitrija Medvedeva. „Bila je u društvu tadašnje supruge Konstantina Ernsta (glavnog direktora Prvog kanala) Larise Sineljščikove, koje su se svi bojali i pored nje hodali na vršcima prstiju, i njezine poznanice. Medvedeva je već sjedila za stolom, počela je govoriti u kameru. A Sineljščikova je čitavo vrijeme razgovarala s poznanicom iza leđa snimatelja. Serjoža ih je opomenuo: one su sjele, rekle 'oh' i poslušno zašutjele. Mi smo mu zatim rekli: „Čovječe, kako si joj rekao!“ Na što nam je on odgovorio: „A tko je to?'“.

Izvor: Privatna arhiva

Jednom je snimao govor dekana Moskovskog državnog sveučilišta – cijenjenog, starijeg čovjeka. Iza dekana je stajao mladi šef rasvjete. Snimatelji i šef rasvjete često međusobno komuniciraju u sasvim neformalnoj formi - 'stari'. Tata je gledao u kameru i rekao: „Daj, stari, korak udesno!“. Jadni je dekan poslušno ustao, uzeo stolicu i pomaknuo se udesno. Tata je izgubio dar govora, počeo se ispričavati, objašnjavajući da je mislio na mladog kolegu.

Počasna diploma od Putina. Privatna arhiva

U spomen na oca

 Zadnji put sam ga vidjela prije tri mjeseca, igrali smo šah i razgovarali o političkoj situaciji na Balkanu. Tad je još uvijek ogorčeno govorio kako su cijelo vrijeme u pitanju isti problemi – i prije 30 godina, i danas. Nisam znala i nisam mogla pretpostaviti da je to naš posljednji susret. Svima nam se čini da smo besmrtni. To djelomično i jest tako – ostaju samo snimljeni kadrovi, fotografije, članci. I gorčina, i sjećanje.