Planina Holatčahlj se nalazi u bespućima Sjevernog Urala (550 km sjeverno od Jekaterinburga, a Jekaterinburg je udaljen 1416 km istočno od Moskve). Njezino ime na jeziku naroda Mansi znači "mrtva planina" ili "planina mrtvaca". Legenda kaže da je tu nekada vrlo davno ubijeno devet lovaca i da je od tada bolje izbjegavati ovo mjesto, osobito ako u grupi ima devetero ljudi.
Nitko ne bi ni saznao za ovu legendu naroda Mansi da se ona nije ostvarila 1959. godine. Tada je u pohod preko planine Holatčahlj krenula skupina od devetoro turista (sedmorica mladića i dvije djevojke). U noći između 1. i 2. veljače svi oni su iznenada istrčali iz šatora. Još uvijek se ne zna što je primoralo turiste da napuste šator i da u žurbi ostave sve stvari i usred zimske noći izađu na -30 stupnjeva Celzijusa bez obuće (samo dvije osobe su bile obuvene). Nitko od njih nije živ dočekao jutro. Tako je završila "Djatlovljeva grupa" (po imenu vodiča Igora Djatlova).
Spasilačka ekipa je krajem veljače i početkom ožujka pronašla tijela petero mladih ljudi kilometar i pol od šatora u pravcu podnožja. Četvero je pronađeno u svibnju, kada je snijeg počeo topiti. Istraga je utvrdila da su tri osobe poginule od udaraca "zadobivenih uslijed djelovanja velike snage", dok su se ostali smrzli u snijegu. Na tijelu jedne djevojke, kada su ga pronašli, nije bilo očiju i jezika. Na pojedinim komadima odjeće pronađeni su tragovi radijacije dvostruko veće od dozvoljene.
Sovjetski istražitelji koji su se bavili slučajem "Djatlov" najprije su posumnjali da su za smrt grupe turista krivi lovci iz naroda Mansi koji su mogli biti revoltirani što turisti posjećuju njihove planine, ili su to možda bili odbjegli robijaši. Međutim, te verzije su odbačene, jer mjesecima uoči tragedije nitko nije pobjegao iz zatvora, a planine koje narod Mansi poštuje kao svetinju nalaze se na drugoj strani. Pored toga, na tijelima poginulih nije bilo rana od oružja. Kako je pokazala ekspertiza, šator je bio isječen iznutra, što znači da su "djatlovci" sami tražili spas vani.
Istraga je obustavljena već krajem svibnja 1959. godine, i slučaj je zatvoren. Službena formulacija uzroka smrti je vrlo razvodnjena: "sila stihije kojoj se turisti nisu mogli suprostaviti". Ovu tragediju su samostalno istraživali mnogi amateri. Neki od njih pretpostavljaju da su vlasti požurile zataškati cijeli slučaj, što je dalo dosta prostora za razmišljanje i zamišljanje.
Česta je pretpostavka da su ljudi poginuli u snježnoj lavini ili odronu, ali spasioci koji su tragali za turistima nisu pronašli nikakve tragove prirodne katastrofe. Štapovi za skije kojima je bio pričvršćen šator ostali su zabodeni u snijeg. Pored toga, nije jasno zašto su ljudi bježali od lavine nizbrdo, a ne u stranu. Iskusni turisti nikada ne bi tako postupili.
Ljudi koji su u veljači i ožujku 1959. godine prolazili blizu Djatlovljevog prijevoja svjedočili su o neobičnim atmosferskim pojavama, o "vatrenim loptama" ili "svijetlim mrljama" koje su se kretale nebom. Ta okolnost, kao i radijacija na odjeći, dala je nekim istraživačima povod za pretpostavku da je SSSR na području Djatlovljevog prijevoja vršio tajno testiranje svemirske ili vojne rakete.
Tako se pojavila verzija da je turiste pokrio oblak otrovnog plina oslobođenog prilikom izgaranja rakete-nosača, i da su oni upravo zbog toga napustili šator. Ali u tom slučaju nije jasno zašto su bježali tako dugo, jer je u tom razdoblju na prijevoju puhao vjetar, tako da bi oblak brzo prošao.
Nijedna tajanstvena tragedija u Rusiji ne može proći bez pretpostavki da su u nju umiješane tajne službe, bilo ruske, bilo neprijateljske. Smrt Djatlovljeve grupe po tom pitanju nije iznimka. Pisac Aleksej Rakitin u istraživanju pod nazivom "Smrt koja ide tragom" detaljno analizira mnoge pokušaje rješavanja ove tajne, i odbacuje jedan po jedan, a zatim iznosi svoju pretpostavku da su skupinu uništili američki agenti.
Prema Rakitinovoj verziji, u skupini su bili tajni agenti KGB-a, čiji je zadatak bio sastati se s Amerikancima i izvršiti "kontroliranu primopredaju" krivotvorenih uzoraka radioaktivne odjeće. Međutim, u posljednjem trenutku je prijevara otkrivena i "predstavnici Zapada" su u gnjevu pobili sovjetske agente, a s njima i ostale turiste.
Kritičari postavljaju Rakitinu pitanje zašto bi sovjetska obavještajna služba organizirala "kontroliranu primopredaju" u bespućima uralskih planina, kada se agenti daleko lakše skrivaju u velikom gradu. Pored toga, nejasno je zašto su u tom slučaju Amerikanci ostavili tijela pobijenih ljudi ne potrudivši se sakriti ih.
Pored navedenih postoje i mnoge druge verzije. Primjerice, turiste su likvidirali agenti KGB-a kao slučajne svjedoke raketnih proba, ili specijalna jedinica MUP-a misleći da su odbjegli robijaši. Ili ih možda nitko nije ubio, nego je mlade ljude jednostavno obuzela psihoza i oni su pojurili iz šatora u sigurnu smrt. Ili ih je možda napala divlja životinja... Pretpostavke se mogu nabrajati unedogled.
Kako je na svom blogu primijetio pisac Boris Akunjin, pristalice svake verzije "vrlo uvjerljivo kritiziraju druge hipoteze i nedovoljno uvjerljivo brane svoju vlastitu verziju". Svatko koristi samo one činjenice koje se uklapaju u njegovu predodžbu o točnom odgovoru, ignorirajući verzije koje mu ne odgovaraju.
Istina je u tome da se ne može saznati što se zaista dogodilo na planini Holatčahlj. Kako je početkom 2017. godine istaknuo bivši guverner Sverdlovske oblasti Eduard Roselj, to nije moguće jer se i danas, skoro 60 godina kasnije, podaci o ovom incidentu "drže u tajnosti na federalnoj razini".
Ovaj tekst je dio serije tekstova pod nazivom "Russia X-Files" koju RBTH Hrvatska posvećuje zagonetkama, tajnama i anomalijama vezanim uz Rusiju.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
