Jehovini svjedoci prisustvuje crkvenoj službi. / Izvor: Getty Images
Ruske vlasti nikad nisu bile prijateljski nastrojene prema Jehovinim svjedocima. Jedna od stvari koja ih razlikuje od Ruske pravoslavne Crkve je različita interpretacija brojnih odlomaka Svetog pisma.
Jehovini svjedoci su tijekom prošlog stoljeća u Rusiji bili ignorirani, u najboljem slučaju. U najgorem su bili zabranjivani, a Staljin je 1951. godine čak protjerao njih 8 tisuća u Sibir, što je tada činilo 80 posto njihove zajednice u Sovjetskom Savezu.
Jehovini svjedoci, međutim, najnoviji napad smatraju još ozbiljnijim jer ju zabranjeni i proglašeni opasnom organizacijom.
Danas ih u Rusiji ima oko 165 tisuća, prema podacima koje je prikupio Roman Silantijev, zamjenik voditelja Vijeća Ministarstva pravosuđa za državnu religijsku ekspertizu.
Posljednjih je godina nekoliko regionalnih kongregacija Jehovinih svjedoka potpuno ugašeno, a preko 60 njihovih publikacija je proglašeno „ekstremističkim materijalima“. Ministarstvo pravosuđa Rusije je 15. ožujka podnijelo tužbu Vrhovnom sudu, tražeći da se organizacija zabrani kao ekstremistička skupina.
Ministarstvo pravosuđa je za RBTH Hrvatsku objasnilo da se optužba usredotočuje na tiskane materijale koji navodno proklamiraju superiornost Jehovinih svjedoka nad drugim religijama i opravdavaju nasilje naspram sljedbenika drugih vjera. Istog je dana zamjenik ministra pravosuđa Sergej Gerasimov naložio obustavu svih aktivnosti Jehovinih svjedoka u zemlji do odluke suda.
Glavni argument predstavljen tijekom saslušanja, koje je trajalo gotovo mjesec dana, bili su deseci presuda protiv regionalnih ureda Jehovinih svjedoka na koje sjedište crkve, tzv. Administrativni centar, nije nikako reagiralo.
Odvjetnici koji predstavljaju crkvu su istaknuli da regionalne kongregacije ne šalju izvještaje centru te da stoga prigovori protiv njih ne mogu biti osnova za zabranu svih Jehovinih svjedoka. Štoviše, Administrativni centar nikad nije bio uključen u ova saslušanja i nikad nije primio nikakva upozorenja od Ministarstva pravosuđa.
Administrativni centar je, međutim, zaustavio dovođenje u Rusiju tiskanih materijala koji su se našli na listi ekstremističke literature u tužbama. Pokušaj da se organizacija zabrani iznenadila je čak i najvjernije dužnosnike i javne osobe.
Maksim Ševčenko, član Predsjedničkog vijeća za civilno društvo i ljudska prava, a također i predsjednik Centra za strateške studije religije i politike suvremenog svijeta, je rekao da se tužba koju je podnijelo Ministarstvo pravosuđa protivi temeljnim načelima slobode mišljenja.
„Jehovini svjedoci teško da se mogu nazvati ekstremističkom organizacijom“, rekao je. „Nikada nisu organizirali terorističke napade niti su pozivali na nezakonite akcije. Često ih se optužuje da prezentiraju svoju religiju kao konačnu istinu, ali mnoge crkve to čine. Mislim da je pravi razlog za ovaj progon činjenica da oni ljudima prilaze izravno, da propovijedaju licem u lice, te da se tako natječu s Ruskom pravoslavnom Crkvom u nekim regijama. Očigledno je da su iza cijele priče Moskovska patrijaršija i najviši sigurnosni dužnosnici.“
Ruski „Administrativni centar Jehovinih svjedoka“ nalazi se u Sankt-Peterburgu. Nazvao sam ih dok je postupak bio u tijeku, no tek nakon naloga za suspenziju koji je izdalo Ministarstvo pravosuđa. Nazvao sam broj koji sam pronašao na njihovoj stranici, a na moje je iznenađenje ured bio otvoren i s druge strane linije me pozdravio prijateljski muški glas.
Rekao sam mu da želim nazočiti okupljanju Jehovinih svjedoka u Moskvi. Iako je suspenzija značila otkazivanje svih sastanaka, čovjek mi je dao adresu u Moskvi: Mihalkovskaja ulica 36, "svake subote i nedjelje".
I tako sam za vikend otišao na tu adresu, samo nekoliko minuta hoda od metro stanice Koptevo, 12 kilometara od Kremlja. Tamo me dočekala dvokatnica koja je 1920-ih izgrađena za tvornicu tekstila i koja je služila kao društveni centar za radnike. Sada je to privatno vlasništvo, prema podacima Federalne službe za državnu registraciju „Rosreestr“.
Oni ovaj prostor zovu Kraljevskom dvoranom, i očito je da Jehovini svjedoci posjeduju cijelu zgradu. Ispred nje se nalazi nekoliko desetaka ljudi. Zaštitari odjeveni u crna odijela (oni su također članovi kongregacije) uskoro postaju sumnjičavi i odvlače me na stranu kako bi me ispitali o svrsi mog posjeta. No puste me unutra.
Tijekom službe sljedbenici slušaju propovijedi i učenja Jehove te pjevaju. / Izvor: Getty Images
Nakon što ostavim stvari, ulazim u dvoranu u koju može stati 300 ljudi. Gotovo je puna, i teško pronalazim mjesto u zadnjim redovima. Prije no što uspijem sjesti, prilazi mi razvodnik Anatolij (to je ime pisalo na pločici koju je nosio). On provodi 10-minutno ispitivanje, pita me sve o meni, gdje živim, jesam li novinar. Zapravo sam jedini novinar u prostoriji, na tajnom zadatku.
Anatolij mi kaže da ne fotografiram, no ja ipak uslikam nekoliko fotografija telefonom. Također me pita kako sam saznao za okupljanje. Imam sreće – ovo nije samo redovna crkvena služba, ovo je posebna konvencija koja se održava dva puta godišnje i kojoj prisustvuje cijelo vodstvo.
U ovoj dvorani – ovo je očito mala dvorana – vidimo samo video projekciju na ekranu, što znači da se sam sastanak odvija u glavnoj dvorani na drugom katu, gdje ima još više ljudi. Anatolij se čini zadovoljan mojim odgovorima, no preporuča mi da popričamo nakon konvencije.
Na ekranu se nalaze dva muškarca koja sjede na pozornici jedan nasuprot drugome i koji glume scenu – razgovor između dva brata. Žena mlađeg brata je ozbiljno bolesna i treba transfuziju krvi, koja je članovima strogo zabranjena; pa mlađi brat dolazi po savjet.
„Trebam pomoć od nekoga s bistrim umom.“ Razgovor završava tako da stariji brat podučava mlađeg: „Najvažnije je zadržati vjeru u Jehovu. Čak i ako osoba umre, Jehova je može vratiti u život.“ Publika plješće.
Gotovo svi drže Bibliju i bilježnicu za pisanje zabilješki. Zadnji govor privlači posebnu pozornost – drži ga Nikolaj, putujući nadglednik. U hijerarhiji Jehovinih svjedoka putujući nadglednik nadgleda nekoliko lokalnih kongregacija, od kojih svaka broji između 50 i 100 ljudi, i daje upute svojim sljedbenicima, pritom živeći od njihovih donacija.
Nikolaj izgleda kao član Komsomola – njegovani mladi čovjek sjajnih očiju. Radi duge teatralne pauze i govori dramatičnim glasom o najgorim grijesima – nevjeri – i kako istu izbjeći. Nikolaj upozorava kongregaciju: „Jehova će vrlo uskoro uništiti stari svijet – svijet nepravde – i samo će oni koji nisu zastranili s puta vjere biti u potpunosti nagrađeni.“
Na kraju svog govora Nikolaj poziva kongregaciju da počne pjevati „Pjesmu 43“ („Bdijmo, stojmo čvrsti i jaki!“), koja prilično podsjeća na Marseljezu. Nakon toga se nadglednik obraća publici s pitanjem: „Hoćemo li dati skroman prilog onima koji su organizirali ovu konvenciju kao izraz naše zahvalnosti?“ Prolama se gromoglasan pljesak.
U dvorani se nalaze dvije velike kutije s natpisima „Donacije za globalni cilj“. Jehovini svjedoci, koji, iskreno rečeno, ne izgledaju niti preplašeno niti hipnotizirano, dobrovoljno stavljaju novac u kutije. Nisam uspio saznati ukupni iznos donacija, no mnogi su bilo vrlo darežljivi, dajući između 1000 i 5000 rubalja (odnosno, između 17 i 88 dolara).
Ruskinja na ulici nudi knjižice Jehovinih svjedoka. / Izvor: Aleksandar Artemenkov / TASS
Dok izlazim na ulicu, uočava me razvodnik Anatolij. Pita me želim li saznati više o Jehovinim svjedocima i jesam li oženjen. Kasnije saznajem da se čak i potencijalnim članovima savjetuje da se ne žene s nevjernicima. Zatim razmjenjujemo telefonske brojeve.
Upoznajem i Jekaterinu, sredovječnu ženu, s kojom se dogovaram da ćemo otići na jednu od čajanki Jehovinih svjedoka koje se održavaju svakog vikenda. Ona mi kaže da crkva zabranjuje mnogo toga: ne smijete raditi u vladi, sudjelovati u prosvjedima i okupljanjima (bilo opozicijskim, bilo provladinim), služiti u vojsci, ustajati kada svira državna himna, pa čak i stenjati tijekom seksa.
Upitam Jekaterinu kako je ona postala članica, a ona mi odgovara da je prije mnogo godina, nakon što ju je pretukao očuh, sjedila na podu u očaju i molila se Bogu. U tom je trenutku zazvonilo zvono na vratima – bili su to Jehovini svjedoci. Uzela je od njih dvije knjige koje su promijenile život njoj i njezinom očuhu. Sada idu od stana do stana zajedno i govore ljudima o Jehovi te im nude knjige.
Istinita ili ne, ovo je tipična priča o inicijaciji koju možete čuti od gotovo svakog sljedbenika. Osnivač Jehovinih svjedoka, američki sudac Joseph Rutherford, napisao je kako je do ove nove vjere došao na sličan način – dok je studirao kako bi postao odvjetnik, na pola je radnog vremena radio kao prodavač knjiga. Njegovi potencijalni kupci su mu često govorili da se gubi, pa je tako sam sebi obećao da će jednoga dana, kada bude dobro zarađivao, definitivno kupovati knjige od mladih prodavača.
Naposljetku je ispunio svoje obećanje, a ispalo je da su knjige koje je kupio udžbenici istraživača Biblije. Za Rutherforda je to bio znak i on se u potpunosti posvetio Božjoj službi.
Jekaterina mi je također rekla kako od dijeljenja knjiga ništa ne zarađuje – štoviše, svaki mjesec donira između 50 i 100 dolara za „globalni cilj“. „Ništa od mene nije tražila – iako, iskreno govoreći, nikad nisam otišao na 'čajanku' kako sam obećao. Sljedećih me nekoliko dana Jekaterina obasipala porukama koje bi se neupućenima činile kao potpune besmislice:
„Nemoj biti ogorčen. S nama se ostvaruju sva proročanstva.“ „Ono što sam ti pokušala ispričati je Otkrivenje u izvornom obliku. Antikrist je već među nama, odbrojavanje je započelo.“ „Samo da znaš: svih pet filmova o Terminatoru su snimili američki mesijanski Židovi.“ Znam istinu već 20 godina, a još me uvijek zbog toga žele poslati u ludnicu.“
Na dan terorističkog napada u Sankt-Peterburgu, Jekaterina mi je napisala: „Otkrivenje, poglavlje 15: 2. Pročitaj ga. Govori o moru stakla i vatre.“ Nema u vezi nje ničeg ekstremističkog – samo se čini da ima mentalni poremećaj.
Oduvijek su postojale debate o tome jesu li Jehovini svjedoci sekta ili samo skupina muljatora. No sada su suočeni s kaznenim progonom zbog potpuno drugačijeg zločina, koji je kažnjiv s do šest godina zatvora. Pritom Vladimir Rjahovski, član Stručnog vijeća Odbora Državne Dume za javne udruge i vjerske organizacije, vjeruje da je progon neizbježan.
„Mnogi kažu da do toga vjerojatno neće doći; pa, ja kažem da sigurno hoće. 2009. godine je zabranjena lokalna kongregacija u Taganrogu, zatim su 2012. uzeli policijske snimke, snimili službu i započeli kazneni postupak koji je trajao dosta dugo“, rekao je Rjahovski. „Presude su počele pristizati tek krajem 2015. Naravno, radilo se samo o novčanim kaznama i suspenzijama, no sve su to bile osude, a sada stvari postaju još gore. Ovaj put nije riječ samo o jednoj kongregaciji. Radi se o čitavoj Rusiji.“
Nazvao sam razvodnika Anatolija. „Što ćete učiniti sada kad je sud zauvijek zabranio Jehovine svjedoke?“
„Molit ćemo se Bogu“, odgovorio je. „Svi koji su nas ikad pokušali uništiti, loše su završili. Hitler nas je htio spaliti u pećima; Staljin nas je htio poslati da trunemo u Sibiru – i gdje su oni sada? Oni su prokleti – a mi živimo. Preživjet ćemo. Nećemo odustati.“
Upitao sam ga: „Kako točno nećete odustati?“ No Anatolij mi na to nije dao odgovor. Rekao mi je da će vodstvo Jehovinih svjedoka podnijeti žalbu na odluku Vrhovnog suda. Imaju mjesec dana da to učine – i to će učiniti bez ikakvog nasilja ili ekstremizma.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu
