Tri godine nakon povratka: Krim - izravno i nepristrano

Yalta

Yalta

Sergey Melikhov
Dopisnik RBTH Hrvatske je posjetio Krim i potrudio se krajnje nepristrano ocjeniti raspoloženje stanovnika ovog poluotoka i čuti različita, pa čak i dijametralno suprotna mišljenja o tome kako se promijenio život na Krimu u posljednje tri godine. Podsjećamo, Krim se u ožujku 2014. godine sjedinio s Rusijom, a prije toga je bio dio Ruskog Carstva, SSSR-a i Ukrajine.

Zračna luka u Simferopolju (1230 km južno od Moskve) sad je jedino mjesto koje izravno povezuje građane Rusije s Krimom. Na Krim se može stići i trajektom, ali s tri presjedanja, dok pruge uopće nema (gradi se pruga koja zaobilazi Ukrajinu, ali je planirano da bude puštena u rad tek u rujnu 2017.), a Kerčanski most, preko kojeg će biti uspostavljen automobilski promet s Krimom, bit će, kako se najavljuje, završen do kraja 2018. godine. Zbog toga zrakoplovi slijeću u Simferopolj svakih 10-15 minuta i skoro svi su prepuni.

The city trolleybus takes two and a half hours to reach the resort of Yalta on Crimea's southern coast./ Photo: Sergey MelikhovTrolejbus vozi 2 sata do Jalte.Photo: Sergey Melikhov

Pa ipak, ovdašnjim taksistima ni to nije dovoljno - čim stigoh, opkoliše me na izlasku. A s obzirom na to da mi nije trebao taksi, komentirali su me iza leđa.

Njihova glavna konkurencija je gradski trolejbus koji dva i pol sata putuje do Jalte (koja se nalazi 1280 km južno od Moskve) duž južne obale Krima. Karta košta 129 rubalja (16 kuna), a taksistima bih morao dati 1000 rubalja (120 kuna), iako nema neke razlike u vremenu putovanja jer i taksisti voze po vrlo lošoj cesti, a gužva u prometu je velika.

Duž puta su gomile smeća. Moja slučajna suputnica, profesorica ruskog jezika Julija Minajeva, šali se da smeće sa Krima nisu maknuli otprilike otkako se pojavila trolejbuska linija kojom se vozimo (1959.). "Ukrajina se time nikada nije bavila. Ne bavi se ni Rusija. Kako sve to odnijeti? Na trajektu? Dobro je barem što su započeli popravak ceste koja povezuje grad sa zračnom lukom".

The local market./ Photo: Sergey MelikhovThe local market./ Photo: Sergey Melikhov

Sretni smo, jer...

Izašao sam u centru Simferopolja - drugog krimskog grada po naseljenosti (336 460 stanovnika). On je ujedno najproblematičniji grad u najnovijem razdoblju povijesti Krima, jer pored Rusa u njemu živi veliki broj Ukrajinaca (12,7 posto ukupnog broja stanovnika Simferopolja) i krimskih Tatara (8,31%), za koje se na Zapadu obično misli da su glavne pristalice povratka poluotoka u Ukrajinu.

Ovdje je sve više stanovnika koji nisu turisti. Centar je sa svih strana okružen starim sovjetskim zgradama, zalagaonicama i uredima kreditnih organizacija, koje nude novac bez svih potrebnih dokumenata za 15 minuta, a također kafići sa šaurmom (kavkaskom verzijom girosa).

Ušao sam u jedan takav kafić kako bih popio jutarnju kavu. Međutim, konobarica, žena od nekih četrdesetak godina, u čizmama s visokim štiklama, tajicama i prozirnoj mrežastoj bluzi, najprije mi nije htjela donijeti kavu jer po nekakvim nepisanim pravilima minimalna narudžba iznosi 100 rubalja (12 kuna), a kava košta 80 rubalja (9,60 kuna). Morao sam ujedno uzeti i hrenovke u tijestu.

The local market./ Photo: Sergey MelikhovTržnica. Photo: Sergey Melikhov

Pored mene su sjedile četiri žene srednjih godina, pa sam im se pridružio i rekao da sam posljednji put bio ovdje u mladosti i da zasad ne vidim nikakve promjene, ne samo od sjedinjenja s Rusijom, nego i od odvajanja od SSSR-a. "Dovoljno je nas vidjeti!", uzvrati jedna od njih. "Mi smo sretni! Vratili smo se kući, ponovo smo s Rusijom, djeca rastu bez rata - samo to je dovoljno za dobro raspoloženje!". "Ne slušajte ovu ludu. Ništa se nije promijenilo, samo su cijene kao u Moskvi", rekla je prijateljica.

 

Mnogi na Krimu se tako ponašaju: kada govore da je poslije dolaska Rusije postalo bolje ili gore, onda najčešće ne preciziraju zbog čega konkretno je to tako. Sve je na razini osobnih osjećaja, a često se čuje i uvreda. Ljudi su uvrijeđeni ili na staru ukrajinsku, ili na novu rusku vlast.

Stroži zakoni…

U susjednoj zgradi je Krimska uprava prometne policije MUP-a Ruske Federacije. Svratio sam tamo, premda sam mislio da bez dozvole vlasti i službenog papira iz Moskve nitko neće htjeti odgovarati na moja pitanja. Međutim, oni  su me iznenadili svojom jednostavnošću. "Sad ima puno više posla", rekla mi je službenica istražnog odjela Jelena. "Ruski zakoni se jako razlikuju od ukrajinskih, naročito po pitanju administrativnih prekršaja. Sve je puno strože. A Moskva dobro pazi da sve i ovdje funkcionira po istim zakonima".

Jelena je rođena na Krimu, u gradu Feodosija, a počela je raditi još u ukrajinskoj policiji. Prije tri godine je prešla u rusku policiju. Tada su svim službenicima dali mjesec dana za razmišljanje. Imali su dvije varijante - ili da daju otkaz, ili da rade u ruskoj policiji. Pitao sam je je li netko iz njezinog odjela dao otkaz. "Nije nitko. Svi su se razveselili što smo sada u Rusiji. Većina njih nikada nije naučila ni ukrajinski jezik."

"A što je sa zakletvom?". "Mi smo se zakleli da ćemo služiti narodu, i zaista služimo. Nema nikakve razlike". Jelena ne primjećuje neke razlike ni u svakodnevnom životu, jer nema ni vremena za to. S posla dolazi kući kasno navečer, ili ne dolazi uopće. Ali čula je da se prave nove ceste.

U Simferopolju inače ima puno policije i vojnika. Stišavanje euforije od sjedinjenja s Rusijom upravo je i vezano za broj policajaca i vojnika, kao i za prelazak na strože rusko zakonodavstvo. Pa ipak, euforija je svakako na Krimu još uvijek prisutna. Većina prezire ukrajinsku vlast, ali je i prošla očaranost ruskom vlašću koja je vratila Krim.

Među razočaranima su, prije svega, sitni trgovci čije je štandove nova vlast uklonila gotovo na cijelom poluotoku. "Ranije smo se dogovarali samo s banditima, a sada se dogovaramo s banditima, s novom policijom i s dužnosnicima iz Moskve", kaže mi vlasnik jednog od rijetkih štandova koji su ostali na Prospektu Kirova. "Ovo je sada tri puta skuplje, i u tome je cijela razlika".

"Hvala Bogu što kod nas nije rat"

Otišao sam u predgrađe kako bih se susreo s Rifatom Bekirov, vlasnikom restorana "Krimski dvorik". Restoran je poznat u cijelom Simferopolju. U njemu se uglavnom okupljaju krimski Tatari, i Rifat je jedan od njih. Častio me je večerom i ispričao da je u početku bio zabrinut zbog sjedinjenja s Rusijom, a da mu je sada drago što se sve tako odigralo.

Rifat Bekirov, owner of the Krymski Dvorik restaurant./ Photo: Legion Media Rifat Bekirov, vlasnik restorana./ Photo: Legion Media

"Puno toga se promijenilo nabolje. Recimo, napravljena je nova škola za djecu u četvrti gdje živi mnogo krimskih Tatara. Deset godina nisu mogli završiti projekt, a Rusija je to učinila za godinu dana. Škola je opremljena na europskoj razini. Ima kompjuterske kabinete i sportske sale. Kerčanski most se gradi, gradi se novi terminal zračne luke i nova džamija. Teško je naći posao, ali zato su mirovine povećane. Krimski Tatari koji imaju potvrdu o deportaciji dobivaju dodatak od 500 rubalja (60 kuna). Sve je to urađeno za vrijeme ruske vlasti. A što je loše? Kod nas su ljudi takvi - hoće imati sve i to odmah. A kako da se nešto napravi odmah, kad desetljećima nije ništa rađeno?"

Rifat je zadovoljan i poslovanjem u novim okolnostima. "Naravno, u početku je svim poduzetnicima bilo teško. Trebalo smo se ponovno registrirati i izvaditi nove dokumente, a i zakoni su novi... Ali ipak je sada lakše raditi. Ranije je porezna kontrola mogla banuti 10 puta tijekom godine. Sada je manje administrativnih pritisaka".

 

Pitao sam ga odakle onda potječe mit o velikom broju krimskih Tatara koji su nezadovoljni svojim položajem, a on mi odgovorio filozofski: "Nezadovoljnih uvijek ima neovisno o vlasti. Naš narod je toliko toga pretrpio da je u principu nepovjerljiv prema svakom državnom aparatu. Ja sada ne vidim problem: plaćaj porez, nemoj kršiti ruske zakone, nemoj raditi propagandu ekstremističkih oblika islama i neće biti nikakvih progona".

Zamolio sam ga da mi kaže koliki je postotak zadovoljnih i nezadovoljnih, bar koliko je on mogao primijetiti. A mogao je primijetiti puno toga - od čelnika Medžlisa (organizacije koja je zabranjena u Rusiji) do Tatara koji rade u novom rukovodstvu gradske administracije. On mi je naveo brojke koje nisam očekivao: 70 zadovoljnih na 30 nezadovoljnih. (Za 2017. godinu nema rezultata socioloških istraživanja kada je riječ o Krimu, a sudeći po anketi stanovnika poluotoka koju je prošle godine proveo fond "Javno mnijenje", odnos zadovoljnih i nezadovoljnih stanjem stvari u regiji je 78% prema 12%, dok 10 % nije odgovorilo na pitanje).

Yalta, the city of happiness. / Photo: Sergey MelikhovJalta - grad sreće / Photo: Sergey Melikhov

Te brojke ću kasnije čuti mnogo puta na cijelom otoku, osim u Sevastopolju, u kojem čak i ljudi s proukrajinskim stavovima priznaju da rusku vlast podržava većina stanovnika ovog grada. Na kraju sastanka Bekirov mi je rekao još nešto što se na Krimu može svugdje čuti, pa čak i od ljudi koji nisu zadovoljni novim pravilima: "Hvala Bogu što kod nas nije rat".

"Grad sreće"

Yalta. / Photo: Sergey MelikhovJalta. / Photo: Sergey Melikhov

Sljedeća stanica mi je Jalta, jedan od zaštitnih znakova Krima. To je "grad sreće", kako piše na ogromnom plakatu na ulasku. Međutim, prljavštine i smeća ovdje ima samo malo manje nego u Simferopolju, ceste su isto tako loše, a turistička usluga je i dalje sovjetska, tj. gotovo nikakva. Čak i kupovina namirnica poslije 10 sati navečer je ogroman problem, a u cijelom gradu postoje samo dva noćna bara, jer na obali još nisu postavljeni ljetni šatori.

Oni koji su zadovoljni i oni koji nisu zadovoljni sjedinjenjem s Rusijom dijele se ovdje strogo po vrsti posla. Taksisti, primjerice, ne skrivaju svoje razočaranje. Vožnja kroz cijeli grad košta najviše 150 rubalja (18 kuna), i svi vozači koji su 2014. godine glasali za Rusiju (a porazgovarao sam bar s dvadesetoricom) sada su ljuti zbog naglog pada zarade i rasta cijena. "Turista ima kao i prije", kaže taksist Vladimir.

Yalta, a graffiti devoted to Pavel Kuleshov, the Hero of USSR./ Photo: Sergey MelikhovJalta, grafiti Pavla Kulešova, junaka Sovjetskog Saveza./ Photo: Sergey Melikhov

"Međutim, njihova kupovna moć je gotovo ravna nuli. Rusija šalje ovamo ogroman broj ljudi kojima boravak plaćaju firme. Oni u suštini borave ovdje besplatno i ništa ne kupuju. A nama život ovisi izravno o tome".

Čak i član narodnog pokreta Jalte (Narodna policija) Andrej, veteran rata u Afganistanu i jedan od onih koji su 2014. godine čuvali državne zgrade i vješali na njih ruske zastave, priznaje dok vozi taksi: "Da, lijepo su uredili rivu, hvala im. Ali tko će se tu šetati? Građani Rusije su nas prevarili. Svi su vikali 'Odmarat ćemo na Krimu', a u stvari odlaze u Tursku". Ja sam mu odgovorio da su za to krivi isključivo stanovnici Krima koji sjede na zlatnoj žili, a ne mogu ukloniti smeće i prestati biti nepristojni prema turistima (u sferi usluga je to tako na sve strane), a on uzdahne: "Ima i toga... Vlast se može promijeniti za jedan dan, a da bi se narod promijenio potrebna su desetljeća".

"Ukrajinu dvadeset godina nije bilo briga za nas"

Children on a walk at the Artek International Children's Center. 06/01/2016 / Sergey Malgavko/RIA NovostiBivši pionirski kamp "Artek" danas - 06/01/2016 / Sergey Malgavko/RIA Novosti

Sasvim drugačije raspoloženje vlada kod ljudi koji rade u sferama gdje je Rusija stigla uložiti milijarde rubalja iz proračuna. (Po riječima ministra financija Krima Irine Kivik, iz federalnog proračuna je 2016. godine izdvojeno 79,7 milijardi rubalja (1,37 milijardi dolara). U 2017. godini će troškovi biti uvećani za dodatnih 12 milijardi rubalja (203 milijuna dolara)). Bivši pionirski kamp "Artek", koji se nekada gotovo nije razlikovao od standardnog sovjetskog sanatorija, sada je pretvoren u vrhunski međunarodni dječji centar svjetskog ranga, sa sportskim terenima i vrlo lijepo uređenom obalom. Centar prima preko 5000 djece godišnje i, u usporedbi s teritorijem koja ga okružuje, djeluje kao nekakav objekt s drugog planeta. Elina Lucka, zamjenica načelnika Odjela za odgoj, prima 50 000 rubalja mjesečno (847 dolara) i sva sija od sreće. "Putin je divan! Poljubite ga u moje ime! Za tri godine je napravio ono što Ukrajina nije mogla za dvadeset. Njih nije bilo briga za nas."

Irina Belozerova, a native of Yalta./ Photo: Sergey MelikhovIrina Belozerova, Jalta./ Photo: Sergey Melikhov

Irina Belozjorova, rodom iz Jalte, petnaest je godina radila u gradskoj administraciji i jedna je od organizatora referenduma 2014. godine. Ona se čak i ljuti što joj postavljam pitanje o nezadovoljstvu ruskom vlašću. "Nezadovoljni su oni koji ne žele raditi! Ili oni koji su 'završavali poslove' po raznim kabinetima i za mito su u Jalti mogli učiniti sve što su htjeli. Evo, prije nekoliko godina je ovdje izravno na obali sagrađen vrlo ružan trgovački centar koji je potpuno zatvorio pogled na more. Ljudi su bili nezadovoljni, prosvjedovali su, ali nitko ništa nije mogao učiniti. Jednom lokalnom banditu se tako prohtjelo. A prošle godine je taj trgovački centar srušen. Sada, s Rusijom, ovdje ima puno više reda".

View of the Monument to Sunken Ships in Sevastopol./ Photo: Vladimir Astapkovich/RIA NovostiKip Potopljenih brodova u Sevastopolu./ Photo: Vladimir Astapkovich/RIA Novosti

O referendumu Irina priča zadržavajući dah. "Ja ne pamtim u svom životu da je nekada bilo veće oduševljenje u gradu. Moje prijateljice i ja smo plakale od sreće.“

Kod kuće kao u gostima

Sevastopolj je krajnje odredište moga putovanja. To je, u usporedbi s ostatkom Krima, drugi planet. Sve je čisto. Zgrade su obnovljene i obojene u bijelo. Riva je vrlo čista. Ima puno dobro odjevenih ljudi. Mladež se (barem izvana gledano) ni po čemu ne razlikuje od europske - skejtovi, bicikli, skuteri, ukusna hrana...

Sevastopol./ Photo: Sergey MelikhovSevastopol./ Photo: Sergey Melikhov

Atmosfera je kao u nekom mirnom gradiću na jugu Francuske. Ali upravo od masovnih proruskih mitinga u Sevastopolju je počela Krimska kampanja 2014. godine. Njezini tragovi se ovdje još uvijek primjećuju. Tu i tamo se još uvijek naiđe na komad improvizirane barikade, na balkon obojen kao ruska trobojka, na prozor s kojeg visi crvena sovjetska zastava i Georgijevska traka, na Putinov portret preko cijelog zida u stilu zaštitnika Sevastopolja.

"To još nije ništa, sada je histerija prošla", kaže Julja koja me vodi kroz grad. Ona je jedna od malobrojnih stanovnica grada koja je 2014. godine odbila primiti rusko državljanstvo. Sada ima samo potvrdu o boravku koju je svake godine dužna produžiti i s kojom se ne može zaposliti. "Ja sam sebe smatrala i dalje se smatram Ukrajinkom, iako sam rođena u Orenburgu, a u Sevastopolju sam živjela 39 godina."

Sevastopol./ Photo: Sergey MelikhovSevastopol./ Photo: Sergey Melikhov

Molio sam Julju da me vodi kroz grad jer sam težio potpunoj nepristranosti. Šetamo po Trgu admirala Nahimova, na kojem su u proljeće 2014. godine proruske snage okupile prve odrede samoobrane. I pored toga što je ovdje svi tretiraju kao "izdajnicu", ona objektivno priznaje da poslije sjedinjenja u gradu ima više reda, da je opskrba strujom i vodom redovita.

"Ovdje vole optuživati Ukrajinu da nije obraćala pažnju na Krim, da nije shvaćala probleme Krima. I to je istina. Kijev nije obraćao nikakvu pažnju na Sevastopolj, a to je grad na Krimu koji je u najvećoj mjeri proruski nastrojen, i tako je bilo uvijek. 'Rusijo, dođi!', 'Putine, uzmi nas!', 'Hoćemo kući!' - tako je bilo otkako znam za sebe".

Viktor Evdokimov with his wife Ksenya and daughter Dana./ Photo: Sergey MelikhovViktor Evdokimov sa ženom Ksenijom i kćerkom Danom./ Photo: Sergey Melikhov

Pitam je koliko ovdje ima takvih "opozicionara" kao ona, a Julja kaže: "Bilo nas je oko tisuću. Pola nas je već sigurno otputovalo. Tisuća nas naspram četiristo tisuća! To je kap u moru. Nimalo se nisam začudila kada je počelo to 'rusko proljeće'."

Ljudi kojima je bitno što su Rusi

 

Potpuno je suprotna priča u obitelji Viktora Jevdokimova, rođenog Moskovljanina. On je napustio sve u bogatoj prijestolnici i namjerno se preselio na Krim da ovdje živi i sudjeluje u njegovom razvoju. "Da, ja sam taj okupator", kaže on uz osmijeh.

Šetamo se po rivi zajedno s njegovom ženom Ksenijom i 11-godišnjom kćerkom Danom koja je nedavno dobila sestru. U Moskvi je Ksenija pripadala potpuno suprotnom političkom krugu. Radila je kao umjetnička direktorica kluba "Sutra". Za vrijeme prosvjeda na Bolotnom trgu 2011. godine, u tom se klubu okupljala antiputinska oporba (uz Ksenijinu dozvolu, naravno).

Sevastopol / Sergey MelikhovSevastopol / Sergey Melikhov

"Prvi put sam putovala u Sevastopolj s velikim uzbuđenjem", priča ona. "Kod kuće su između mene i muža izbijale teške svađe na temu čiji je Krim. A moj muž je ruski patriot od glave do pete. Međutim, kada sam došla ovamo, shvatila sam da je Sevastopolj zaista u potpunosti ruski grad. Ili, kako ga zovu, 'grad ruskih mornara'. U najmanju ruku je glupo govoriti da je njegovo sjedinjenje s Rusijom nasilna okupacija. Ljudi su sretni, grad je prepun fantastične energije. I mornari su ovdje lijepi."

Njezin muž Viktor je u Moskvi bio uspješan liječnik, urolog, a u Sevastopolju se zaposlio kao konobar i počeo život ispočetka.

"Uostalom, sada ovdje i nema nekog patriotizma. Sve je mirnije, prošla je euforija, prošlo je iščekivanje čuda koje se svakog časa treba dogoditi i doći niotkuda: da plaća postane veća, namirnice jeftinije, a ulice pozlaćene. Svi su već shvatili da zadovoljstvo košta. Cijene su kao u Moskvi. U sferi malog biznisa je mnogo toga zatvoreno zbog sankcija i zbog ruskih zakona. Turista je sada manje. Mnogi su u onoj euforiji 2014. godine iz Rusije došli ovamo i vratili se kući. To je zato što je usluga ovdje katastrofalna. Ali građani Sevastopolja su ipak zahvalni Rusiji. Za mnoge je ovdje pitanje jezika bilo ključno. Ovdje je ukrajinski jezik nametnut u školama i u medijima, a ljudi su cijeli život sebe doživljavali kao Ruse i htjeli su govoriti samo ruski. Sada je u cijelom gradu samo jedna trgovina ostala s reklamom na ukrajinskom jeziku: 'Silpo'. Ali i ona radi, nitko je ne dira."

Obitelj Jevdokimov planira u narednih godinu dana prodati stan u Moskvi i tom novcu dodati ušteđevinu, a zatim kupiti stan u Sevastopolju (zasad žive u iznajmljenom stanu) i otvoriti bar koji će turistima biti omiljeno mjesto.

Više