Zašto je Rusija izgradila Transsibirsku željeznicu?

Ruska nacionalna knjižnica
Povjesničar Aleksej Volinec objašnjava zašto se Rusija, u strahu od kineske ekspanzije na Daleki istok, prije 125 godina odlučila na izgradnju Transsibirske željeznice.

1890. godine je europski dio Rusije imao mrežu željezničke pruge dugačku gotovo 30 tisuća kilometara, zahvaljujući učinkovitom sustavu partnerstva državnog i privatnog sektora.

Tada na području istočno od Urala, koji dijeli Europu od Azije, nije postojao niti jedan kilometar željezničke pruge, premda je car Aleksandar III. predložio takav projekt. 1886. godine car je izjavio da "vlada još uvijek nije učinila ništa kako bi se zadovoljile potrebe ovog bogatog, ali pograničnog kraja".

Sama ideja o izgradnji željezničke pruge od Moskve do Pacifičkog oceana činila se nestvarnom. Ako je izgradnja željezničke pruge od Sankt-Peterburga do Moskve (otvorena 1851. godine) koštala 67 milijuna rubalja (u vrijeme kada je vlada imala godišnji prihod od 200 milijuna rubalja), za povezivanje Moskve s Vladivostokom bilo je potrebno najmanje 330 milijuna rubalja.

U međuvremenu su, nakon što je Krimski rat (1853-56.) iscrpio resurse Rusije, riznice ostale prazne. Drugi faktor koji je prepao vladu bila je činjenica da je Transsibirska pruga trebala biti izgrađena kroz gotovo nenaseljeni Sibir, preko stotine velikih i malih rijeka. Tako su birokrati Aleksandru III. odgovorili da izgradnja nije moguća.

Nitko nije znao da će za samo nekoliko godina doći do razvoja događaja zbog kojeg će nestati strah od prevelikih troškova. U srpnju 1890. u Sankt-Peterburg je pristigla alarmanta vijest da je Kina počela graditi željezničku prugu na periferiji ruskog Dalekog istoka.

 

Daleka zemlja

Tek je sredinom 19. stoljeća Rusija uspjela zaključiti određeni broj sporazuma s dinastijom Qing, kojima su u sastav Rusije ušli Amurska oblast, Primorski kraj, Sahalinska oblast, Židovska autonomna oblast i veliki dio Habarovskog kraja.

U to je vrijeme pruga završavala na Uralu. Nakon toga se, kao i stoljećima ranije, preko čitavog Sibira moglo ići samo konjičkim putom. Od Zabajkalja do Vladivostoka uglavnom se putovalo parobrodima po rijekama Šilki i Amuru. Zimi, kada bi se Amur zamrznuo, ili ljeti, kada bi presušio, redovni se promet prekidao.

Alternativa je bila morska ruta oko Indije, Kine, Koreje i Japana. Put je trajao do šest mjeseci, a svaki potencijalni sukob između Rusije i Velike Britanije, Kine ili Japana prekidao bi komunikaciju između Dalekog istoka i europskog dijela Rusije. U to se vrijeme ruski Daleki istok činio kao "otok" prilično udaljen od Rusije.

 

Kineska prijetnja

Upravo se zbog izolacije azijskih područja Sankt-Peterburg zabrinuo kada su se u ljeto 1890. godine proširile vijesti o kineskim planovima za izgradnju željezničke pruge na periferiji ruskog Dalekog istoka.

Kina je uz pomoć britanskih inženjera počela širiti svoju željeznicu od Pekinga prema sjeveru, do Mandžurije i dalje do grada Hunchuna, koji se nalazi na sjecištu triju zemalja: Kine, Rusije i Koreje, samo 100 kilometara od Vladivostoka.

U to je vrijeme Kina imala 400 milijuna stanovnika, dok je u ruskim regijama na periferiji zemlje živjelo manje od 2 milijuna ljudi. U kolovozu 1890. godine je ministar vanjskih poslova Ruskog Carstva Nikolaj Girs izjavio da je izgradnja Transsibirske pruge "od najveće važnosti".

Geopolitika je nadvladala ekonomske sumnje i Aleksandar III. je naredio da sam prijestolonasljednik Nikola osobno nadgleda izgradnju željezničke pruge u Vladivostoku. 

Izgradnja Velikog sibirskog puta, kako se tada zvala Transsibirska pruga, započela je 31. svibnja 1891. godine.

 

Izgradnja počinje

Željeznička pruga i proces izgradnje odigrali su ključnu ulogu u društveno-ekonomskom razvoju ruskog Dalekog istoka. Samo pet godina nakon početka izgradnje pruge obujam robnog prometa luke u Vladivostoku porastao je za više od 30 puta.

Velika količina uvezenih proizvoda bila je namijenjena izgradnji željeznice. S puštanjem u pogon ove željezničke rute od Tihog oceana do Urala Vladivostok je postao pomorski prolaz za transkontinentalnu željeznicu.

Zanimljivo je napomenuti da predložena kineska željeznička linija od Pekinga do Primorskog kraja, koja je svojedobno tako plašila Rusiju, nikad nije niti izgrađena.

Danas putovanje iz Sankt-Peterburga do Vladivostoka vlakom traje šest dana i pet sati, a cijena karte iznosi od 243 dolara naviše. Avionom ovaj put traje jedanaest sati (s presjedanjem u Moskvi) i košta 260 dolara.

Izvorni članak na ruskom jeziku.