Nürnberški sud: Pet najvažnijih pitanja

UllsteinBild/Vostock-Photo
1. listopada navršilo se 70 godina od izricanja presuda vrhušci Hitlerovog Reicha na Nürnberškom sudu. RBTH odgovara na pet glavnih pitanja vezanih za ovaj epohalni proces, koji je ušao u povijest kao "Sud naroda".

1. Bi li Nürnberški proces bio vođen da nije bilo Sovjetskog Saveza?

Ideja da se na sudu izrekne presuda čelnicima Trećeg Reicha, kao i državnim institucijama Hitlerove imperije odgovornim za represije, nije izgledala tako trivijalno tijekom Drugog svjetskog rata, kako izgleda danas. U početku je samo Moskva inzistirala na organiziranju takvog procesa. London i Washington kao partneri SSSR-a u antihitlerovskoj koaliciji imali su drugačiji pristup.

U listopadu 1942. godine sovjetsko Narodno povjerenstvo za inozemne poslove sastavilo je notu u kojoj je priopćilo da se Moskva zalaže za "izvođenje na specijalni međunarodni sud i strogo kažnjavanje sukladno kaznenim zakonom" vođa fašističke Njemačke. Međutim, šef britanske diplomacije Anthony Eden u instrukcijama upućenim svome ambasadoru u Moskvi u studenom iste godine napisao je da nije svrsishodna ideja formalnog suđenja glavnim zločincima poput Hitlera i Mussolinija, "jer su njihovi zločini i odgovornost toliko veliki da uopće nisu za razmatranje u pravnoj proceduri". Eden je napisao da je potrebno surovo kazniti nacističke vođe na temelju političke odluke Ujedinjenih naroda. Sve do početka 1945. godine SAD je podržavao stav Velike Britanije. London i Washington su predlagali da se usuglasi spisak od 50 do 100 nacističkih predvodnika koje treba streljati bez suđenja.

Postupno se, međutim, mijenja stav saveznika prema ideji o organiziranju međunarodnog vojnog tribunala. Konačna odluka o takvom tribunalu donesena je na Potsdamskoj konferenciji u ljeto 1945. godine. Po mišljenju ruske povjesničarke Natalije Lebedeve, London i Washington su bili protiv suđenja jer su strahovali od mogućnosti "da se optuženi pozovu na predratnu politiku zapadnih sila koja je imala dosta mrlja, na zapadnu pomoć u naoružavanju Njemačke, na 'münchenske manevre', itd". Također su se pribojavali da neće biti dovoljno pravnih osnova za osudu rukovoditelja Hitlerove Njemačke i da će sam proces izgledati kao režirano suđenje. S druge strane, SSSR je inzistirao na sudskom formatu jer je to doprinosilo njegovom međunarodnom prestižu i pružalo mogućnost djelovanja u okvirima novog, međunarodnog prava, izjavio je za RBTH povjesničar Boris Sokolov.

 

2. Je li to bio sud pobjednika?

Svi optuženi (ukupno 24 rukovoditelja Reicha) dovodili su u sumnju pravnu zasnovanost procesa. Oni su pokušavali dokazati da to nije pravi sudski proces nego sud pobjednika. Kako je u Nürnbergu izjavio zapovjednik njemačkog Luftwaffea Hermann Göring, "pobjednik je uvijek sudac, a pobijeđeni je osuđenik".

Međutim, kako ističu mnogobrojni znanstvenici, sam proces ne upućuje na takav zaključak. Svi optuženi su imali branitelje. Angažirano je 27 odvjetnika. O pravičnosti suda svjedoči i činjenica da mnogim optuženima nisu izrečene smrtne kazne. Na smrtnu kaznu vješanjem osuđeno je 12 nacista. Sedmorica su dobila zatvorske kazne, a trojica su oslobođena optužbi.

 

3. Jesu li sve sile bile zadovoljne odlukom suda?

Sovjetski Savez je protestirao protiv oslobađajuće presude Hjalmaru Schachtu (predsjedniku Reichsbanke i ministru gospodarstva), Hansu Fritzscheu (propagandistu za kojeg se smatralo da je Goebbelsova desna ruka) i Franzu von Papenu (vicekancelaru u Hitlerovom kabinetu). Moskvi također nije odgovaralo što ured Reicha nacističke Njemačke, Glavni stožer i vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta nisu proglašeni zločinačkim organizacijama.

Zastupnik i povjesničar Vjačeslav Nikonov, inače unuk šefa Narodnog povjerenstva vanjskih poslova Vjačeslava Molotova, u okviru okruglog stola koji je organiziralo Rusko povijesno društvo ocijenio je iz današnje perspektive kao nedostatak tribunala činjenicu da ni Ukrajinska ustanička vojska ni divizija SS "Galičina" nisu proglašene zločinačkim organizacijama, i pored toga što su bile u očiglednoj vezi s nacističkim režimom i što je SS u Nürnbergu proglašena zločinačkom organizacijom, isto kao i služba sigurnosti, Sturmabteilung, Gestapo i rukovodstvo nacističke stranke.

 

4. Tko nije bio na optuženičkoj klupi?

Na sud nisu izvedeni Adolf Hitler, Heinrich Himmler i Joseph Goebbels, jer su izvršili samoubojstvo. Nije izveden ni stranački šef Martin Bormann. Smatra se da je i on sam sebi presudio.

Sud je izbjegao i "anđeo smrti iz Auschwitza", doktor Josef Mengele, koji je vršio eksperimente na zatvorenicima u koncentracijskim logorima. On je umro prirodnom smrću u Brazilu krajem 1970-ih.

I Adolf Eichmann, koji je bio odgovoran za masovno uništavanje Židova, također je izbjegao Nürnberg, ali ga je izraelska obavještajna služba otela u Južnoj Americi i tajno vratila u Izrael gdje je on pogubljen.

Otto Skorzeny, diverzant iz SS-a koji je kidnapirao Benita Mussolinija i pripremao atentat na Josipa Broza, uhićen je 1945., ali je zatim pušten na slobodu i živio je u Španjolskoj za vrijeme Francove vladavine.

 

5. U čemu je povijesni značaj Nürnberškog suda?

Nürnberški sud je u pravnom smislu potvrdio slom fašizma. Poslije Nürnberga u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama organizirani su sudski procesi u kojima je osuđeno oko 70 000 nacista i njihovih pomagača.

Ljudi koji su izazvali rat i vršili zločine protiv čovječnosti kažnjeni su u Nürnberškom procesu u skladu s međunarodnim normama. Da im je suđeno po nacionalnim zakonima oni praktički ne bi mogli biti osuđeni. I sam pojam "zločin protiv čovječnosti" prvi put je definiran u Statutu Međunarodnog vojnog tribunala, odobrenom od strane UN-a. Nürnberški sud je postao temelj međunarodnog kaznenog prava.

Nürnberški sud u brojkama:

Proces je trajao skoro godinu dana

Održane su 403 otvorene sjednice

Obrana je predstavila izjave 101 svjedoka

Razmotreno je preko 300 000 pismenih izjava i oko 3000 dokumenata

Proces je bio u središtu pozornosti svjetske javnosti: 250 mjesta u sali (od ukupno 350 pripalo je novinarima)
 

Međunarodni vojni tribunal je izrekao:

Smrtnu kaznu vješanjem: Hermannu Göringu, Joachimu von Ribbentropu, Wilhelmu Keitelu, Ernstu Kaltenbrunneru, Alfredu Rosenbergu, Hansu Franku, Wilhelmu Fricku, Juliusu Streicheru, Fritzu Sauckelu, Arthuru Seyss-Inquartu, Martinu Bormannu (u odsutnosti) i Alfredu Jodlu (posthumno ga je opravdao Münchenski sud prilikom preispitivanja slučaja 1953. godine).

Doživotnu robiju: Rudolfu Hessu, Walteru Funku i Erichu Raederu.

Kaznu od 20 godina zatvora: Balduru von Schirachu i Albertu Speeru.

Kaznu od 15 godina zatvora: Konstantinu von Neurathu.

Kaznu od 10 godina zatvora: Karlu Dönitzu.

Oslobađajuću presudu: Hansu Fritzscheu, Franzu von Papenu i Hjalmaru Schachtu.

Gustav Krupp je oslobođen kaznene odgovornosti zbog zdravstvenog stanja.

Protiv Roberta Leya bila je podignuta optužnica, ali je on izvršio samoubojstvo neposredno pred početak procesa.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće