Zašto su turski vojni krugovi htjeli svrgnuti Erdogana?

A Turkish military stands guard near the Taksim Square in Istanbul, Turkey, July 15, 2016.

A Turkish military stands guard near the Taksim Square in Istanbul, Turkey, July 15, 2016.

Reuters
Poslije neuspjelog vojnog udara u Turskoj postalo je jasno jedno: ovo je vrlo težak udarac za autoritet predsjednika Recepa Erdogana i islamističke Stranke pravde. U Turskoj nije bilo vojnog puča od 1980, tj. cijelih 36 godina, a sada ga je gospodin Erdogan isprovocirao, gurnuvši zemlju u kaos i poljuljavši njen prestiž na međunarodnoj političkoj sceni. Zašto su vojni krugovi odlučili se okrenuti protiv turskog rukovodstva?

Prvo, postoji krajnje ozbiljan ideološki sukob između aktualne islamističke vlasti i vojske koja se u narodu doživljava kao garancija građanskog karaktera turske države. Predsjednik Erdogan je provodio politiku lagane, ali neumoljive islamizacije, i dugo se činilo da je on u spomenutom sukobu odnio pobjedu i suzbio otpor generala, primoravši ih da se pomire sa odbacivanjem građanskih principa Kemala Ataturka, i da se oslobodio "pete kolone" u redovima oružanih snaga tako što je "očistio" časničke krugove pomoću čitave serije krupnih sudskih procesa. Ispostavilo se, međutim, da to nije tako.

Drugo, s gledišta mnogih građana Turske i znatnog dijela njene elite, predsjednik snosi odgovornost za destabilizaciju u unutarnjoj politici zemlje. Društvo je podijeljeno, što su posvjedočili i masovni prosvjedi 2013. godine. Vlast, međutim, uporno odbija saslušati svoje protivnike i brine samo o socijalnim potrebama svojih vlastitih birača, koji čine otprilike polovicu stanovništva.

Treće, predsjednik Erdogan je praktički isprovocirao obnavljanje građanskog rata u turskom Kurdistanu. Upravo su njegovi potezi, po mišljenju mnogih turskih političara i samih Kurda, prouzročili naglu eskalaciju borbenih djelovanja i anulirali višegodišnje napore na putu ka mirnom dijalogu. Uslijed toga je zemlja sada zahvaćena ratom, za koji prije samo par godina nije bilo ni razloga ni preduvjeta.

Četvrto, kada je riječ o vanjskoj politici, tursko rukovodstvo je uspjelo pokvariti odnose praktično sa svim ključnim političkim akterima u svijetu i u regiji. Diplomatska bilanca vladavine predsjednika Erdogana je deprimirajuća. U Siriji se događaji uopće ne odvijaju po onom scenariju koji je očekivala Ankara. U Egiptu je svrgnut s vlasti islamist Mohamed Mursi, Erdoganov štićenik. Pokvareni su odnosi i sa Europskom unijom, što je posvjedočila i Njemačka priznanjem genocida nad Armencima 1915., kao i prenaglašeni revolt turskog lidera tim povodom. Ankara praktično nema šanse postati članicom Europske unije u doglednoj budućnosti, a tursko rukovodstvo već nekoliko desetljeća teži upravo ka tom cilju. Kurdsko pitanje je izazvalo ozbiljne nesuglasice s Amerikom, a obaranje ruskog lovca je prouzrokovalo nezapamćenu krizu u suvremenim odnosima s Rusijom, koja se neposredno prije toga doživljavala kao ključni partner Turske. Ankara je svojevremeno proklamirala princip "nikakvih problema sa susjedima", a danas praktično nema nijednog saveznika u regiji, izuzev možda Azerbejdžana.

Sve te okolnosti su, po svemu sudeći, potaknule protivnike turskog predsjednika poduzeti odlučne korake. Jedan dio vojnog vrha je mogao doći do zaključka da je došlo vrijeme za spašavanje Turske od čovjeka koji svojom politikom ruši zemlju i vodi je u raskol, a možda i u raspad.

Originalnu verziju članka pročitajte ovdje.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:
Više

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće