Kako u Rusiji žive izbjeglice iz Sirije?

RIA Novosti
Oružani konflikt u Siriji prisilio je tisuće njenih stanovnika da napuste zemlju. U Rusiji najviše Sirijaca ima na Sjevernom Kavkazu. Ti ljudi su uglavnom potomci Čerkeza, autohtonih stanovnika Kavkaza. Pogledajmo kako su se oni snašli u Ruskoj Federaciji.

Hamza nije očekivao da će postati izbjeglica. On ima 30 godina. Rođen je u Damasku, glavnom gradu Sirije. Otac mu je radio na sveučilištima širom Bliskog istoka – predavao je povijest islama. Kada je otišao u mirovinu, otvorio je prodavnicu prehrambenih proizvoda koja mu je donosila dobru zaradu. Pravno gledano, Hamza je Sirijac, a etnički je Bžeduh. Predstavnici te narodnosti i danas žive na ruskom Sjevernom Kavkazu. 

 

Bijeg od rata 

Hamzini preci su prije sedam generacija napustili Kavkaz, bježeći od rata, ali su sanjali o tome da se jednoga dana vrate u domovinu. „Odlučio sam ostvariti san našega roda i vratiti se ipak u domovinu. Znao sam kabardinski jezik i odlučio sam pokušati. U Siriji još nije bio počeo rat kada sam došao u Kabardino-Balkariju. Rat je počeo dok sam se pokušavao ovdje snaći“, priča. 

Što Rusija traži u Siriji?
Porazgovarali smo sa stručnjacima o stvarnim namjerama Rusije kada je riječ o Siriji.

Hamza govori kabardinski jezik, ali ubacuje arapske i engleske riječi. Prevodioci sjede s nama za stolom. To je obitelj iz ruskog grada Naljčika, kod kojih se Hamza zaposlio. 

 „Kada sam došao trebalo je nekako zarađivati za život. Prije toga nisam radio, samo sam se bavio onim što me je zanimalo. A zanimalo me je postavljati električne instalacije. Ovdje sam radio na građevini, kao tapetar, a radio sam i kao električar“, pripovjeda naš sugovornik. Zatim vadi telefon i pokazuje fotografije stanova koje sada renovira. Svi interijeri podsjećaju na priče iz Šeherezade, ali je sve urađeno po najsuvremenijim standardima. Elvira priča kako su i drugi njeni prijatelji počeli naručivati iste takve interijere kada su vidjeli kako je Hamzina ekipa preuredila njen stan. „Sirijci su nam počeli praviti tamne plafone s osvjetljenjem. Ranije nitko nije uvodio takve inovacije“, kaže ona. 

Hamzina obitelj je u ratu ostala bez kuće i prodavaonice. Njegovi roditelji i sestre isto su se preselili u Kabardino-Balkariju. „Bio sam ovdje kada je počelo bombardiranje. Moji su isto došli, ali za razliku od mene, njima je bilo teško dobiti dozvolu za boravak“, priča Hamza. „Mi tu živimo kao da pokušavamo počešati desno uho lijevom rukom, ali gdje u svijetu ne postoje problemi? Svuda ih ima dovoljno, i dobro je što postoji mjesto na koje se čovek može skloniti“. 

Hamza mašta o obitelji, ali još nije sreo odgovarajuću djevojku. Sestre su mu se već poudavale i napustile Rusiju. „Unajmio sam stan, i tu živi i moj rođak. Mi, Sirijci, uvijek pomažemo jedni drugima. A još nam pomaže i Svjetska adigejska organizacija. Oni su nam dali 500 000 rubalja da kupimo kuću. Prebacili su novac na naš račun u banci. Još nismo izabrali kuću“, priča mladić. 

 

Kuća i posao 

Novac za te kuće je skupljao čitav narod, priča predsjednik Kabardinske građanske organizacije „Adige Hase“ Muhamed Hafice. I taj novac se ne skuplja samo za Sirijce koji dođu u Rusiju, nego i za pomoć Čerkesima po cijelom svijetu. „Organizirali smo TV maraton, pomažu nam privatnici, pomažu i vlasti republike“, objašnjava Hafice. Najprije smo predlagali ljudima da biraju mjesto gdje bi željeli živjeti i kupovati kuće, a onda smo odlučili da im prebacujemo novac na račun, pa neka oni sami njime raspolažu“. 

Lider nacionalne organizacije rekao je da se on već 50 godina bavi povratkom Čerkeza iz cijelog svijeta, i da se do 2012. godine, kada je počeo sirijski konflikt, u regiji vratilo nešto više od 3 000 ljudi, a od 2012. godine do sada već je pristiglo preko 1 600 povratnika. To nisu mnogo velike brojke u usporedbi s brojem ukrajinskih izbjeglica, ali svatko tko doputuje dobiva posao i kuću, tako da ti ljudi postaju dio društva koje je prilično zatvoreno i u kome došljaku život može biti dosta težak. „Došli su nam ljudi iz svih sirijskih oblasti. Mnogi su već dobili državljanstvo. U pojedinim naseljima postoje čitave ulice u kojima oni žive“. 

Među pridošlima ima mnogo ljudi s visokom školskom spremom, pogotovo prosvetnih radnika i pravnika. Ali za sve te profesije je potrebno dobro znanje ruskog jezika, a ti ljudi znaju samo kabardinski ili adigejski. „Njima je teško raditi u svojoj profesiji i zato im mi nalazimo radna mjesta na kojima mogu biti od koristi. Rade na građevini, ili kao vodoinstalateri ili fizički radnici. Po selima rade kao odgojiteji u vrtićima, jer je tamo stanovništvo kabardinske nacionalnosti, a taj jezik oni znaju. Jedan od njih radi kod mene kao prevoditelj za novine“, kaže Hafice. 

Sada su stupili na snagu amandmani na zakon o sunarodnicima, gdje se kaže da čovjek koji želi dobiti državljanstvo mora dobro znati ruski jezik, ali Hafice je uvjeren da će za republiku zakon biti adaptiran. „Obraćali smo se Savjetu Federacije (gornjem domu ruskog parlamenta) s molbom da se čerkeski jezik prizna kao ruski. Kod nas u republici se priznaju tri jezika: kabardinski, balkarski i ruski“, istaknuo je. 

Hamza kaže da većina njegovih sunarodnjaka želi ostati u Rusiji, ali ima i onih koji bi se željeli vratiti kada se stanje normalizira. Zasada, međutim, oni koji su se snašli nastavljaju dovoditi svoje bližnje na Kavkaz.

Službene brojke

Prema podacima Federalne imigracijske službe, u razdoblju od 2009. do 2014. godine ukupno 293 652 strana državljanina ili osoba bez državljanstva uputilo je molbu da im se prizna status izbjeglice ili pruži privremeni azil. Najviše takvih molbi uputili su došljaci iz Afganistana.

1. Afganistan – 6 742

2. Gruzija – 6 557

3. Sirija – 5 124

4. Ukrajina – 271 319

Od 1. siječnja do 24. travnja 2015. godine 458 građana Sirije poželjelo je ostati u Rusiji u statusu izbjeglice.