Kad nema atomske bombe, dobar je i Staljin

TASS
U srijedu, 2. rujna, navršilo se 70 godina otkako je na američkom bojnom brodu Missouri u vodama Tokijskog zaljeva potpisan „Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji Japana“ i stavljena točka na Drugi svjetski rat. U dalekoistočnim bitkama Sovjetski Savez je izgubio 12 tisuća vojnika. U usporedbi s milijunima žrtava na zapadnim ratištima reklo bi se da to „nije mnogo“. Pa ipak, zašto su Velika Britanija i SAD inzistirale da SSSR zarati s Japanom? I zašto je Rusiji i Staljinu taj rat uopće bio potreban? O tome razgovaramo s Anatolijem Koškinom, profesorom Instituta za zemlje Istoka i članom izvršnog savjeta Ruske asocijacije povjesničara Drugog svjetskog rata.

Poštovani profesore, je li uobičajeno mišljenje da je Drugi svjetski rat završen na Istoku i zašto se smatra da je počeo aneksijom Poljske, a ne računaju se strašni gubici koje je Japan nanio Kini?

Anatolij Koškin: Prema podacima koje iznose kineski povjesničari, u sukobu s Japanom poginulo je 30 do 35 milijuna ljudi. Zbog toga se u Kini odavno smatra da Drugi svjetski rat nije počeo 1. rujna 1939. godine, nego 7. srpnja 1937. godine, kada je carska japanska vojska krenula u veliki rat protiv Kine. Čak i ako se smatra da je Kina izgubila 30 milijuna, ipak je to polovina svih žrtava Drugog svjetskog rata. Podsjećam da je prema najnovijim podacima tijekom Drugog svjetskog rata poginulo oko 60 milijuna ljudi. Od toga je samo 15 milijuna vojnika, a ostale žrtve su civili. Međutim, Europa računa da je rat počeo kada su se u njega uključile Velika Britanija i Francuska, vodeće svjetske sile toga doba.

 

Kada je sovjetskom rukovodstvu postalo jasno da će morati ratovati protiv Japana?

Pjesme inspirirane Drugim svjetskim ratom

A.K.: Mislim da je Josif Staljin imao vrlo ozbiljne geopolitičke motive da sudjeluje u tom ratu. Griješe oni koji kažu da je najvažnija bila težnja da se vrate, ili, po japanskoj terminologiji, zauzmu Kurilski otoci i Sahalin. Stvar je u tome što su Japanci i sami bili spremni dati te teritorije samo da bi Sovjetski Savez ostao neutralan. Postoje mnoge dokumentirane potvrde da je to bilo tako. Staljin je, međutim, po mom mišljenju, imao drukčiji zadatak. Nije se smjelo dopustiti da Kina postane saveznica, i to vojna saveznica Sjedinjenih Američkih Država

 

A je li bilo razloga za takvu bojazan?

A. K.: Na primjer, Roosevelt je na Konferenciji u Kairu 1943. u četiri oka razgovarao s tadašnjim kineskim liderom Chiangom Kai-shekom. Oni su se dogovarali da poslije rata sklope kinesko-američki vojni savez i da američke baze budu postavljene duž sovjetske granice. Štoviše, bilo je riječi o tome da se iz Istočne Azije potisne utjecaj Sovjetskog Saveza, a i Velike Britanije, Francuske i drugih eropskih kolonijalnih sila, kako bi Amerika mogla dominirati u toj ogromnoj regiji. S obzirom da je SAD tada bio neusporedivo jači od Kine, to su zapravo bili planovi za uspostavljanje vladavine Sjedinjenih Američkih Država gotovo u cijelom svijetu.

 

Sovjetski Savez je na Konferenciji u Jalti konačno „nagovoren“ da uđe u rat protiv Japana. Roosevelt je bio spreman na mnoge ustupke samo da bi se to postiglo.

A.K.: Englezi i Amerikanci su tijekom čitavog rata na sve načine nagovarali Staljina da što prije uđe u rat s Japanom. Na svim susretima i konferencijama govorilo se o pomoći koju treba pružiti Sovjetski Savez. Staljin je tu pomoć prvi put obećao u Teheranu, gdje je otvoreno izjavio da će poslije sloma Hitlerove Njemačke zajedničkim silama krenuti na Japan. To je kod Amerikanaca i Engleza izazvalo veliki entuzijazam. Oni su u svojim strateškim planovima računali na buduće sudjelovanje Sovjetskog Saveza u tom ratu.

Roosevelt je na Konferenciji u Kairu 1943. u četiri oka razgovarao s tadašnjim kineskim liderom Chiangom Kai-shekom. Oni su se dogovarali da poslije rata sklope kinesko-američki vojni savez i da američke baze budu postavljene duž sovjetske granice. Štoviše, bilo je riječi o tome da se iz Istočne Azije potisne utjecaj Sovjetskog Saveza, a i Velike Britanije, Francuske i drugih eropskih kolonijalnih sila, kako bi Amerika mogla dominirati u toj ogromnoj regiji.

Amerikanci tada još nisu imali atomsku bombu, i zbog toga su sudjelovanje Sovjetskog Saveza u ratu oni doživljavali kao obvezan uvjet. Štoviše, čak i poslije uspešnog testiranja atomske bombe Truman je rekao Staljinu na Potsdamskoj konferenciji da se vrate nada da će Sovjetski Savez ispuniti svoje obveze.

Rađanje „željezne konjice“

Međutim, kada su zapuhnuli vjetrovi Hladnog rata postalo je jasno da će atomska bomba biti primijenjena, i Amerikanci nisu željeli da dijele plodove pobjede. Oni su odlično shvaćali da pomoć Sovjetskog Saveza Kinezima, i konkretno oružanim snagama Komunističke partije Kine može ozbiljno izmijeniti ravnotežu snaga u tom dijelu svijeta.

 

Osim toga, SAD je uz pomoć Sovjetskog Saveza sačuvao živote pola milijuna svojih vojnika. O tome je govorio predsednik Truman...

A.K.: Amerikanci su, na žalost, vrlo brzo zaboravili koliko je Sovjetski Savez doprinio slomu japanskog militarizma. Primijenivši atomske bombe protiv civilnog stanovništva Hirošime i Nagasakija oni su prisvojili sve „pobjedničke lovorike”. U SAD-u, pa čak i u Japanu, još uvijek se smatra da je carska vojska kapitulirala zbog nuklearnog napada...

Amerikanci su, na žalost, vrlo brzo zaboravili koliko je Sovjetski Savez doprinio slomu japanskog militarizma. Primijenivši atomske bombe protiv civilnog stanovništva Hirošime i Nagasakija oni su prisvojili sve „pobjedničke lovorike”.

U stvarnosti, međutim, japanska vlada nije namjeravala kapitulirati čak ni poslije tih neljudskih napada na spomenute gradove. To pitanje nije razmotreno čak ni na sjednici Vrhovnog savjeta za rukovođenje ratom. Japan se nastavio pripremati za odlučnu bitku na svojom teritoriju. Tvorac odreda kamikaza, viceadmiral Oniši izjavio je: „Mi ćemo žrtvovati 20 milijuna Japanaca u specijalnim napadima, ali ćemo primorati Amerikance da prihvate naše uvjete primirja”. Radilo se, zapravo, o ratu do posljednjeg Japanca. I samo je ulazak Sovjetskog Saveza u rat uvjerio japansko rukovodstvo da je dalje suprotstavljanje beskorisno.

 

Kurilski otoci su dani Sovjetskom Savezu kao geopolitički trofeji rata na Dalekom istoku, kao što su saveznici i obećali Staljinu. Zašto onda Zapad nije sada na našoj strani u teritorijalnom sporu s Japanom?

A. K.: Japanska strana stalno naglašava da do 1945. godine Sovjetski Savez, navodno, nije pretendirao na te teritorije. To nije točno. U ljeto 1940. godine narodni komesar za spoljne poslove Molotov izjavio je u susretu s veleposlanikom Japana da pakt o nenapadanju može biti potpisan samo ukoliko Sovjetskom Savezu budu vraćeni ranije izgubljeni otoci Sahalin i Kurili. U protivnom, ako japanska strana sada nije spremna rješavati teritorijalne probleme, može se potpisati Pakt o neutralnosti. To je detalj koji je malo kome poznat. Tijekom čitavog Drugog svjetskog rata Kurilski otoci i Sahalin su Japanci koristili kao bazu u kojoj su se pripremali za napad na Sovjetski Savez. Štoviše, napad na Sjedinjene Američke Države izvršen je s japanske eskadrile koja je isplovila iz zaljeva na otoku Iturup. Prema tome, Staljin je imao sve temelje da saveznicima u Jalti postavi uvjet: Kurili i Južni Sahalin trebaju biti vraćeni njegovom prethodnom vlasniku.

Uzgred ću reći, Roosvelt je to ovako prokomentirao: „Rusi hoće vratiti ono što im je bilo oteto“. Isti stav je imao i Churchill, koji je smatrao da Rusija mora imati izlaz na otvoreni ocean. Konkretno, na Tihi ocean. A ako Japan drži Kurilske otoke, on Rusiji zatvara taj izlaz.

Osim toga, postoji Atlas ruskih zemalja 1796. godine. To je dokument iz koga se jasno vidi da su otoci Kunašir, Iturup i Šikotan obilježeni bojom ruskog teritorija i dio su Kamčatskog okruga. Japan je u to doba bio zatvorena država. Japanci nisu imali pravo napuštati teritorij svoje zemlje. Posebno je važno što je otok Hokaido bio uključen u sastav japanske države tek sredinom 19. stoljeća, a prije toga nije bilo japanskog teritorija. Kako onda zemlje koje su još sjevernije od tog otoka mogu biti „iskonski japanske“?

Uostalom, taj spor je mogao biti riješen 1956. godine, kada je Nikita Hruščov u znak dobre volje obećao Japanu da će im vratiti otok Šikotan i grupu otoka Habomai. Međutim, u San Francisku je potpisan mirovni sporazum po kome su se Japanci demonstrativno odrekli teritorija Južnog Sahalina i svih Kurilskih otoka. Štoviše, kada je japanski parlament ratificirao mirovni sporazum u San Francisku, usvojena je rezolucija u kojoj je postavljen zadatak da se Japanu vrate samo Habomai i Šikotan, i nije bilo nikakvih razgovora o Iturupu i Kunaširu, jer se smatralo da su ti teritoriji i po deklaraciji iz Potsdama i po mirovnom sporazumu u San Francisku pripale Sovjetskom Savezu. Uz sve to, odredba o tome da Japan odustaje od pretenzija na te teritorije formulirana je vrlo lukavo. Tamo se ne nabrajaju konkretni otoci i ne govori se u čiju se korist Japan odriče tih teritorija. Upravo to sada, usprkos logici, pokušavaju iskoristiti sadašnji japanski političari.