Rusi na Južnom Kavkazu

Dača u selu Ljermontovo

Dača u selu Ljermontovo

Aleksej Kudenko / RIA Novosti.
Rusi su se u sovjetsko doba slobodno kretali i selili širom teritorija Sovjetskog Saveza, u koji su do njegovog raspada ulazile i današnje države Južnog Kavkaza. Koliko je danas ostalo Rusa u Armeniji, Gruziji i Azerbajdžanu, i tko su oni?

Medovka, Novoseljcovo, Privoljno, Svetlo, Saratovka, Fioletovo, Ljermontovo – sva ova naselja ne nalaze se u Rusiji, nego na sjeveru Armenije, u planinskoj regiji Lori. To je nepristupačan kraj s hladnim zimama i neplodnom zemljom, na kojoj treba proliti mnogo znoja da bi se nešto uzgajalo. Ovaj kraj se ponekad naziva i „armenski Sibir”. U selima s ruskim nazivima žive uglavnom molokani, pripadnici sekte koje je još carica Katarina Velika iselila iz Rusije. Točnije, oni su tu nekada živjeli. Danas žive samo u Fioletovu i Ljermontovu. Ostala sela su napuštena.

Nakon raspada SSSR-a mnogi su se vratili u postojbinu: u Tambovsku, Rjazansku, Kursku i Orlovsku oblast Rusije. Drugi su otišli u daleku Kanadu i Australiju, kod rođaka koji su se tamo odavno snašli, i s kojima su, iako se odriču većine civilizacijskih dostignuća, uspjeli ostati u vezi. Molokani koji su ostali u Armeniji nikoga ne optužuju za odlazak velikog broja članova njihove zajednice i kažu da ih nitko nije istjerao ni prisilio na to. Kažu, tako se dogodilo. Neki su smatrali će im u Rusiji biti bolje, a drugi su strahovali od progona, ali ispostavilo se da za to nisu imali razloga.

U Fioletovu i Ljermontovu molokani žive strogo se pridržavajući svojih vjerskih principa. To je jedan od razloga što se nisu asimilirali s Armenima. Rade neumorno od izlaska do zalaska sunca. Uzgajaju krumpir i ciklu, mrkvu i kupus. Na tamošnjoj zemlji ništa drugo i ne uspjeva. Ali je zato mrkva iz Fioletova poznata u Armeniji kao najsočnija i najslađa. Ne zna se zašto je tako. Ista vrsta se uzgaja i u susjednim selima, i zemljište je isto, ali je mrkva iz Fioletova ukusnija.

Foto: Obitelj molokana ore njivu u selu Ljermontovo. Izvor: Aleksej Kudenko / RIA Novosti.

Molokani izbjegavaju da se pojavljuju u javnosti i čovjek sa strane teško ih može navesti na razgovor. Posebno kada čuju da je novinar. Odgovaraju kratko, štedeći riječi. Na sudbinu se ne žale: „Nisu nas ruski carevi protjerali ovamo da se kupamo, zato i živimo u ovim planinama”. Oni ne planiraju napustiti kraj na koji su navikli. To, naravno, ne vrijedi za mlade. Među njima ima onih koji hoće nastaviti školovanje, a u Fioletovu nema stručnih škola ni fakulteta. Postoji samo ruska srednja škola. Mogli bi, naravno, otići u Erevan, gdje se još uvijek može steći visoko obrazovanje na ruskom jeziku. Ali, izgleda da se, kada već odlaze, radije odlučuju vratitiu postojbinu. Međutim, kako objašnjavaju starosjedioci, samo pojedinci odlaze zbog školovanja, a najveći broj odlazi u potrazi za poslom. Mogućnosti za zapošljavanje su ograničene ne samo u Fioletovu, nego i u cijeloj Armeniji.

„Žao mi je što su ruska sela opustjela. Bili su to mali otoci Rusije. Uredne, uvijek bijelo okrečene kuće s prozorskim okvirima i kapcima obojanim najčešće u plavo, izuzetno čiste seoske ulice. Sve je bilo njegovano, o svemu se vodilo računa. Bili su vrlo dobri domaćini i vrijedni radnici“, sjeća se Garegin Mkrtčjan, slikar iz grada Stepanavan, centra Lorijske oblasti.

Izvor: Sergej Maksimišin.

Na mnogim njegovim slikama prikazana su molokanska sela. To često zbunjuje kupce i Garegin mora objašnjavati da krajolici nisu nastali u Rusiji, niti su naslikani s razglednica, nego su slikani predjeli koji zaista postoje u okolini Stepanavana, gdje je nekada bilo desetak molokanskih sela. Da ne govorimo o Voroncovki, neslužbenom glavnom gradu kavkaskih molokana. Ona je u sovjetsko vrijeme promijenila ime u Kalinjino, a danas se zove Tašir. „Vrlo sam volio slobodno vrijeme provoditi u Novoseljcovu ili Medovki. Bio je to sasvim drugi svijet, prava ruska provincija. A to je bilo samo 10-15 kilometara od Stepanavana. Danas tamo nema molokana, prodali su kuće ili su zaključali vrata i prozore i otišli“, prisjeća se s nostalgijom Mkrtčjan.

Prema službenim procjenama, u Armeniji danas živi oko 15 tisuća Rusa. Ali treba istaći da je Armenija i u sovjetsko vreme bila jedna od republika s gotovo jednonaconalnim sastavom. Odlazak Rusa izražen u postocima bio je neznatan.

 

Asketi u gruzijskim planinama

Gruzijska regija Javaheti je po geografskim i klimatskim uvjetima vrlo sličan armenskoj regiji Lori (Armeni, uzgred, čine etničku većinu u južnom dijelu Javahetija). A ako pogledamo detaljnu geografsku kartu, primjećujemo srodnost i po razinu „ruskosti”. Tu su naselja sa sljedećim nazivima: Bogdanovka, koja je nedavno promijenila ime u Ninocminda, Gorelovka, Orlovka, Spasovka, Ždanovka, Efremovka. U sovjetska vremena domaćinstva ovih sela su obarala rekorde u količini proizvedenog mlijeka po kravi. Stranačko rukovodstvo Gruzije je pokušalo postići slične rezultate u drugim regijama, ali mu to nije uspjelo. Asketski život stanovnika navedenih sela, koji su isto bile izbjeglice iz vjerskih razloga, bio je ispunjen radom. S tom razlikom što ovdje nisu bili u pitanju molokani, nego duhoborci. I tu se ponavlja priča iz Armenije. Raspao se Sovjetski Savez i duhoborci su se odselili u Rusiju i Kanadu.

Potomkinja duhoboraca Tatjana Osipova u selu Gorelovka u Gruziji.​ Izvor: Valerij Meljnikov / RIA Novosti.

 „Danas je izvjesnu specifičnost zadržala samo Gorelovka. Preostala sela čuvaju samo nazive, ali u njima više ne žive Rusi”, objašnjava Margarita Ahvledijani, direktorica osnivačica GO Group Media. Njena grupa je snimila dokumentarni film o životu duhoboraca u Gorelovki. „Više puta sam i tijekom ranijih godina dolazila kod duhoboraca. To su svakako vrlo neobični ljudi strogih principa. Danas ih je vrlo malo. Odselili su se u Rusiju, u Ameriku i Kanadu”, kaže Margarita Ahvledijani. Prema njenim riječima, duhoborska sela danas uglavnom naseljavaju džavahetski Armeni iz nepristupačnih planinskih sela, u kojima se vrlo teško živi. „Pogrešno je reći da su svi duhoborci Rusi. Jezik im je zaista ruski, kao i kultura unutar zajednice, odjeća i slično. Ali u samoj zajednici svi znaju između sebe tko je Rus, tko je Rom, tko Poljak itd. Sjećam se da me je iznenadilo kada su za jednu njihovu djevojku rekli da se ’udala za Rusa’. Shvatila sam da oni sebe ne izdvajaju po nacionalnosti, nego po pripadnosti zajednici duhoboraca”.

U Gruziji je ostalo najviše 50 tisuća Rusa. Oni uglavnom žive u Tbilisiju, Rustaviju, Batumiju i drugim gradovima. Seoskog stanovništva gotovo i nema, osim spomenutih Rusa u duhoborskim naseljima i u jednom ili dva sela u kojima su izvorno živeli molokani, a danas je stanovništvo mješovito (recimo, selo Uljanovka u regiji Kahetija).

 

Vojnici i inženjeri

Kada se radi o Rusima na Južnom Kavkazu, treba ih podijeliti na tri grupe. Prvu čine spomenute vjerske manjine, koje su bile progonjene i naseljene u najsurovijim oblastima Južnog Kavkaza. Drugu grupu čine vojnici. Pripadnici ruske vojske koji su odslužili vojni rok ponekad nisu imali gdje da se vrate, ili su navikli na ove krajeve, ili su tu osnovali obitelje i sl. Treću grupu čine izbjeglice iz perioda Drugog svjetskog rata i sovjetski doseljenici. To su prije svega vojnici (na primjer, u spomenutoj regiji Lori gradić Puškino je zapravo bio vojni garnizon s gradskom infrastrukturom, gdje su bile stacionarane raketne jedinice), kao i stručnjaci u različitim granama privrede.

Kako očuvati male narode na ruskom Sjeveru?

U Azerbajdžanu je bio posebno veliki broj doseljenih stručnjaka, jer je naftna industrija zahtijevala visoko kvalificirane profesionalce. A tamo gdje ima nafte, razvijaju se i kemijska i druge grane industrije. Azerbajdžan nije uvijek imao dovoljno svojih kadrova, tako da su na obale Kaspijskog mora stizali stručnjaci iz svih krajeva Sovjetskog Saveza.

„Rusi su, naravno, živjeli u industrijskim gradovima, gdje žive i danas. Nema ih mnogo kao nekada, ali samo u Bakuu i okolini ih sigurno ima nekoliko desetina tisuća”, izjavio je Ilgar Velizade, šef Kluba politologa Južni Kavkaz u Bakuu. Prema njegovim riječima, treba razlikovati one koji su u Azerbajdžan stigli u kontekstu razvoja naftne industrije kao inženjeri ili državni službenici i one koji su u Azerbajdžan došli po vojnoj liniji ili zbog službe u Kaspijskoj floti, i koji su kasnije ostali živjeti u Bakuu, i u manjem broju u Gandži.

Izvor: Sergej Maksimišin.

Dio ruskog stanovništva je poslije raspada Sovjetskog Saveza napustio Azerbajdžan, kao i susjedne zemlje. „Danas rusku zajednicu u Azerbajdžanu, prema službenim podacima, čini preko 60 tisuća ljudi. Ali često pripadnike drugih slovenskih naroda greškom ubrajaju u Ruse”, kaže Velizade. Azerbajdžan ne zaostaje za susjedima ni u pogledu „egzotike”. Prema riječima Ilgara Velizadea, u Ismailinskoj regiji Azerbajdžana nalazi se veliko molokansko selo Ivanovka. „Oni imaju čak i svoju web-stranicu”, kaže, iako se smatra da vjera molokane drži podalje od suvremenih izuma. „Postoji i još nekoliko malih naselja vjerskih manjina u Kedabečkom regiji na Malom Kavkazu, kao i u Hizinskoj regiji, 100 kilometara od Bakua.”

U sve tri republike Južnog Kavkaza izdaju se časopisi i emitiraju televizijske i radio emisije na ruskom jeziku, funkcioniraju ruske škole i ruski odsjeci na fakultetima, i rade ruska kazališta, a ruski jezik nije rijetkost u svakodnevnom životu. Nema nikakvih problema ni s religijom. U Azerbajdžanu postoji pet aktivnih pravoslavnih hramova, a o pravoslavnoj Gruziji i kršćanskoj Armeniji da i ne govorimo. Izgleda da je nestala ona nelagodnost koju su Rusi u ovim zemljama mogli osjećati u prvim godinama poslije raspada Sovjetskog Saveza.

Još više zanimljivih priča i videa na Facebook stranici Russia Beyond:

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće