Nova hrvatsko-srpska ''igra s brojkama'': O percepciji referata MVP RF na Balkanu

Referat MVP Ruske Federacije o opasnostima neonacizma u suvremenoj Europi, koji je objavljen početkom lipnja, ne sadrži nikakvu principijelno novu informaciju. Navedene činjenice su uglavnom dobro poznate informiranom čitatelju.

Tako i podaci o Hrvatskoj nisu neka novost. Postojanje neonacističkih elemenata i problemi koji su povezani s time su očigledni u toj državi. To lijepo pokazuje posljednji slučaj na splitskom stadionu tijekom nogometne utakmice između Hrvatske i Italije. Cilj dokumenta MVP RF je drugačiji: još jednom podsjetiti da, u skladu s međunarodnim normama koje su multilateralno usuglašene, okretanje ovih ili onih društvenih aktera prema nacizmu je sui generis i nedopustivo, čak ako se radi i o jednoj potpuno marginalnoj pojavi. U uvjetima demokracije, kad je postojanje marginalnog radikalizma kulturna norma i čak politička neophodnost, to se može lako izgubiti iz vida.

Bez obzira na to što u dokumentu nije objavljena nikakva novost, kao i na to što dokument izravno ne tematizira prostor bivše Jugostavlije, on je svejedno izazvao neočekivano jaku reakciju u hrvatskom i srpskom društvu, prije svega u masmedijima. Zanimljivo je i to da je veliki dio pozornosti posvećen brojevima koji govore o prelasku Srba na katoličanstvo, a koji se nalaze u napomeni o Hrvatskoj, iako ti detalji nisu najvažniji u odnosu na osnovnu premisu dokumenta o obnovi neonacizma.

Odakle brojke?

Referat podsjeća da je s kraja 1980-ih oko 30 000 Srba u Hrvatskoj bilo prisiljeno prijeći na katoličanstvo zbog institucionalizirane diskriminacije i neprijateljskog etnocentrizma hrvatskog naroda.

Lažni prijatelji Hrvata i Rusa U hrvatskom jeziku postoje riječi koje po izrazu sliče na riječi iz ruskog jezika, no koje su posve različitih značenja.

Nema sumnje da su postojali takvi slučajevi, iako samo porijeklo konkretne brojke ostaje nejasno. Prema poznatim izvorima, koji bi izravno mogli rasvijetlili proces promjene religioznog i etničkog identiteta, brojka od 30 000 nije zabilježena. Ona se ne može izvući iz podataka postratnih hrvatskih popisa (iz 2001. i 2011.), ne može se otkriti na stranicama hrvatskih i srpskih znanstvenih članaka (barem ne onih koji su uneseni u hrvatske i srpske indekse znanstvenog citiranja), zapadnim publikacijama, izvještajima srpskih organizacija, koje su se bavile problemima izbjeglica u postratnoj Hrvatskoj i Bosni (Grupa 484, Centar za mir, pravne savjete i psiho-socijalnu pomoć). Predstavnici Srpskog nacionalnog savjeta u Hrvatskoj isto su izjavili da nemaju točnu informaciju. Zbog toga se može zaključiti da je Ministarstvo vanjskih poslova Rusije prilikom pripreme izvještaja ili koristilo podatke iz više-manje zatvorenih izvora, ili je navedena brojka dobivena indirektnim putem te je rezultat proračuna statističkih podataka, koji izravno ne tematiziraju prelazak Srba na katoličanstvo.

Ako MVP RF, pak, posjeduje nekakve podatke u kojima se izravno navodi prijelaz Srba na katoličanstvo, onda su oni mogli doći, recimo, od ruskih obavještajnih službi ili od Srpske pravoslavne crkve. Tako su hrvatski mediji već pretpostavili da je o 30 tisuća ''pokatoličenih'' Srba mogao priopćiti samo pokojni zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan (Večernji list od 10. lipnja). Kako god da bilo, brojka od 30 tisuća ne čini se kao vjerojatna. Na kraju krajeva, treba uzimati u obzir da brojka od 30 tisuća ljudi znači da je na katoličanstvo prešlo oko 5% prijeratnog srpskog stanovništva u Hrvatskoj ili pak 15-20% suvremenog stanovništva. Takvi procesi teško mogu ostati neprimijećeni na Balkanu.

Štoviše, ako bi oni bili, recimo, geografski koncentrirani, to bi značilo da se u pojedinim slučajevima dogodio prijelazak čitavih općina na katoličanstvo. Recimo, Zagreb ima samo nekoliko tisuća pravoslavaca. Podaci o masovnom prijelazu Srba na katoličanstvo odmah bi se odrazili u statističkim evidencijama, počeli bi se naveliko razmatrati u srpskoj zajednici u Hrvatskoj (barem na neslužbenoj razini), te bi privukli pozornost organizacija za ljudska prava, ili u svakom slučaju nacionalistički raspoloženih političara i intelektualaca u samoj Srbiji. A to se ništa nije dogodilo.

Dakle, vjerojatnije je da su nekakvi indirektni statistički podaci naveli analitičare MVP RF na misao da je u konfliktnoj i postkonfliktnoj Hrvatskoj prijelaz Srba na katoličanstvo imao masovan karakter. Autori referata mogli su obratiti pozornost na dvije činjenice.

Kao prvo, u razdoblju konflikta u Jugoslaviji dogodila se ''nacionalizacija'' mješovitih obitelji. Poznati su slučajevi kad su očevi-Srbi odvodili svoju djecu u Srbiju, a majke su ostajale u Hrvatskoj s kćerima, i obratno.

Što Rusi misle o Hrvatima i drugim narodima? O Hrvatima su u Rusiji počeli govoriti 2007., kad su Hrvati, koji su se već kvalificirali na Europsko prvenstvo, pobijedili Engleze na Wembleyju te na taj način pomogli Rusima da dospiju na to natjecanje.

Sudbina ljudi, koji su stupili u mješovite brakove u razdoblju ''bratstva i jedinstva'', bila je jako složena. Da bi vidjeli roditelje, morali su putovati zaobilazeći ratni teritorij, preko Mađarske, koristeći usluge autobusa triju država. Čitavim putem morali su slušati prigovore koji su im bili upućeni, objašnjavati zbog čega su postupili ''nepravilno, neprirodno i nedomoljubno'' prilikom izbora bračnog partnera. U tim republikama roditelji su često morali ''priključiti'' djecu, koja je rođena u mješovitim brakovima, hrvatskom i srpskom ''nacionanom projektu'', potaknuti da odaberu  ''prirodan, nepodijeljen'' identitet. Maja Kandido-Jakšić u svojoj knjizi "Social distance and attitudes towards ethnically mixed marriages" piše kako je prema nekim računicama (isto tako spornim) u 1980-im do 25% djece u Hrvatskoj rođeno u mješovitim brakovima. Potpuno je poznato da je u 1981. u čitavoj Jugoslaviji, prije svega u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, bilo oko 90 tisuća mješovitih hrvatsko-srpskih obitelji. Nije isključeno da je nekoliko desetaka tisuća od njih bilo prisiljeno odabrati ''jednoznačni'' identitet za svoju djecu, koji su postali katolički Hrvati u novonastaloj republici. Naravno, slični procesi su se događali i u Srbiji.

Kao drugo, u neovisnoj Hrvatskoj statistički se bilježi rast broja pravoslavnih Hrvata. Prema popisu iz 2011., više od 16 000 pravoslavaca u republici izjasnilo se kao Hrvati. U državi je aktivno nekoliko radikalnih grupa, koje se zauzimaju za obnovu autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve, koja je postojala tijekom Drugog svjetskog rata. Bez obzira na to što je katolička vjera tradicionalno temelj hrvatskog identiteta, oni smatraju da hrvatski narod mora pokušati privući na svoju stranu pravoslavne stanovnike države, samo bi se oni u etničkom smislu identificirali kao Hrvati. Dakle, jasno je da pravoslavci prolaze kroz procese promjene etničkog identiteta. Moguće je da su autori referata MVP Ruske Federacije o neonacizmu obratili pozornost na te činjenice te omaškom uključili nekoliko tisuća Srba, koji su promijenilli svoj etnički ali ne i religiozni identitet, u računice o broju onih koji su prešli na katoličanstvo.

Nova ''igra s brojkama''

Promatrača sa strane moglo bi začuditi to da je referat izazvao toliko jaku reakciju masmedija te javnog mnijenja u Hrvatskoj i Srbiji. Njegova glavna misao i glavne činjenice nisu velika novost te ih je jako teško negirati.

Iskrivljena slika ukrajinske krize u hrvatskim medijima Hrvatski su se mediji ubrzo nakon početka Ukrajinske krize prilagodili novonastaloj situaciji i prihvatili ulogu antiruskog biltena zapadnog svijeta.

Međutim, upravo je brojka od 30 tisuća ljudi izazvala veliko zanimanje te je još jednom isprovocirala hrvatsko-srpske medijske svađe. Da bi se shvatilo zbog čega se to događa, potrebno se okrenuti razdoblju nastanka novih neovisnih država na ostacima bivše Jugoslavije, prelasku iz 1980-ih u 1990-e. Postupno je pozicija, koju zauzima čovjek u žaljenja vrijednoj ''igri s brojkama'', postala jedan od temelja formiranja suvremenog hrvatskog i srpskog identiteta. U neovisnoj državi brojke su se naširoko razmatrale u medijima, ponovno osmišljavale u književnosti i umjetnosti, koristile u političkoj retorici, ponovno ocjenjivale, i to često s revizionističkih pozicija, u znanstvenoj zajednici. Na taj način važnost brojke je za izgradnju države Hrvatske bila učvršćena politički, institucionalno i diskurzivno. Upravo zbog toga bilo koji novi kvantitativni podaci o međuetničkim odnosima izazivaju toliko veliki odjek u društvenoj i političkoj sferi države. Oni uvijek izazivaju određeno ponovno osmišljavanje koncepta suvremenog hrvatskog identiteta, diskurzivno ponovno određenje nacije.

Indikativno je da kao i ranije (u 80-im i 90-im godinama) rasprave ne uvlače u sebe samo dvije strane sukoba: hrvatsku u Hrvatskoj i srpsku u Srbiji. Konfiguracija likova se u danom slučaju može izraziti oblikom trokuta. Pod unakrsnom paljbom nalaze se srpske organizacije u Hrvatskoj. Ovaj put su predstavnici Srpskog nacionalnog vijeća morali manevrirati. S jedne strane, oni su izjavili da su slučaju prelaska Srba na katoličanstvo poznati, a s druge strane požurili su istaknuti da konkretne brojke, koje je objavilo Ministarstvo vanjskih poslova RF, dosad nisu nigdje susretali.

I naposljetku, potrebno je istaknuti da je slučaj s referatom MVP-a i novom hrvatsko-srpskom ''igrom s brojkama'' pokazao da su stare rasprave dosad žive te da stare koncepcije nacionalnih država i dan-danas imaju veliko značenje. Nekim drušvenim i intelektualnim liderima na Zapadnom Balkanu još je uvijek važno da se ne bore toliko s agresivnim nacionalizmom, nego dokazati koji narod je ipak ''kolektivno ispravniji'', a koji ''snosi veću krivicu''. Vjerojatno je još suviše rano da se prognozira potpuni raskid s takvom retorikom.

Kako se odnositi prema slučaju s referatom MVP RF?

Bez obzira na to što se sadržaj referata MVP RF prilično bučno i proturječno razmatrao po medijima u Hrvatskoj, ne bih pridavao proturječnostima veliko značenje.

Ruske znamenitosti u Zagrebu O povijesnim i kulturnim vezama glavnoga grada Hrvatske i Rusije te Rusima u Zagrebu.

Ponavljam, određen pogled na kvantitativne podatke o stanju hrvatsko-srpskih međunarodnih odnosa je određujući za hrvatski identitet, kako na individualnoj, tako i na kolektivnoj, službenoj razini. Osim toga, jako puno kvantitativnih ocjena na postjugoslavskom prostoru objektivno nose karakter diskusije. Čak istraživači jednostavno nemaju uvijek pouzdane i potpuno neproturječne izvore informacija. Dakle, u kratkoročnoj perspektivi bilo koje nove brojke često će izazivati rasprave i služiti kao okidač za ponovno određenje koncepta hrvatske nacije i države. Glavno je to da je referat MVP RF, gledano u cjelini, izazvao negativnu reakciju samo u krugovima radikalnih nacionalista. Glavni mediji i javno mnijenje shvatili su glavnu premisu dokumenta i, čini se, prihvatili, čak i s određenim ''nacionalnim posebnostima'', koje su rezultat izgradnje države u posljednjim desetljećima.

Autor članka je doktorand na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta McGill (Montreal, Kanada).