25 godina post-sovjetske Rusije: Ozbiljni izazovi za mladu državnost

S obzirom na razdoblje izgradnje ruske državnosti koje je trajalo četvrt stoljeća, stručnjaci su došli do zaključka da, iako se formirala novi ruska državnost, pred njom stoji nekoliko ozbiljnih izazova. Na te izazove tek treba pronaći odgovor.

Govoreći o post-sovjetskoj Rusiji, analitičari su skloni tvrditi da je ruska državnost, u svojim glavnim crtama, prošla test vremena. Pritom svi primjećuju njezin kontradiktoran karakter. Kako smatraju neki promatrači, to je povezano s nejednoznačnošću dokumenta o suverenitetu Rusije u sklopu SSSR-a (RF bila je glavna nosiva konstrukcija Sovjetskog Saveza, koji je prestao postojati u prosincu 1991.).

Posljednji čavao

Dan Rusije: Što točno znači taj najmlađi državni praznik?

"Deklaracija je vrlo kontradiktoran fenomen. S jedne strane, ona određuje kolaps SSSR-a, a s druge sačuvala je teritorij Ruske Federacije", rekao je za RBTH politolog, prvi zamjenik glavnog urednika zbornika Razvoj i ekonomija Dmitrij Andreev. On smatra da je deklaracija o suverenosti Rusije "posljednji čavao u lijes SSSR-a." Međutim, drugačiji scenarij nije mogao postojati, i taj izbor je bio ''najmanje zlo'', jer su mogućnosti da se sačuva Savez bile već prije propuštene.  

Prema Borisu Šmelevu, šefu Centra za politološka istraživanja u Ekonomskom institutu, "ruski narod, koji je inicirao kolaps SSSR-a, gotovo je odustao od jednog dijela sebe", s obzirom da je "Sovjetski Savez bio i jest veliki dio povijesti Rusije".

Nestabilna državnost

Kao što ističe analitičar, iako je posljednjih 25 godina Rusija uspjela stvoriti institucije vlasti i civilnog društva, uvesti red u ekonomskom sustavu, ruska državnost tijekom tog vremena nije stekla potrebnu stabilnost. Prema mišljenju Šmelova, to se uglavnom odnosi na činjenicu da Rusija još nije uspjela izgraditi učinkovit demokratski politički sustav. "Imamo mekan, ali još uvijek autoritarni režim, nije oblikovan sustav provjere i ravnoteže: Parlament ne radi, to je samo stroj za glasanje, nije se pojavio stabilan stranački sustav; korupcija je velika...", stručnjak je naglasio u intervjuu za RBTH probleme postsovjetske Rusije.

Dan Rusije: od neovisnosti do službenog praznika

Mnogi imaju primjedbe na učinkovitost ruskog političkog sustava. Kako je istaknuo Mihail Remizov, predsjednik Instituta za nacionalne strategije, u Rusiji još uvijek ne postoji stabilan republikanski sustav. U suprotnom bi svjedočili ''javnoj smjeni vlasti tijekom borbe konkurentskih timova''. ''Gotovo da se kod nas nije dogodila smjena kroz javnu konkurenciju, kod nas djeluje sustav nasljeđivanja, odnosno vrsta neslužbene predsjedničke dinastije'', govori za RBTH.

Ujedno, prema njegovim riječima, ovaj sustav ima svoje prednosti u smislu konsolidacije snage u vrijeme pojedinih kriza. Ističući generalno pozitivnu ulogu institucije jake predsjedničke vlasti u Rusiji, analitičar ju je nazvao "kamenom na kojem se drži nacionalna konstrukcija".

Vlastoljubivost Jeljcina

Tradicija snažne vlasti predsjednika postavljena je u suvremenoj Rusiji još za vrijeme prvog post-sovjetskog lidera Borisa Jeljcina. Bez obzira na to što sada godine njegove vladavine neki nazivaju vremenom realnog eksperimenta u Rusiji, u to su vrijeme predsjednika jako kritizirali zbog autoritarizma. Takve optužbe upućene su i Ustavu iz 1993. godine, u skladu s kojim na ruskoj političkoj pozadini institucija predsjednika nesumnjivo dominira nad na svim drugim strukturama moći.

Fotogalerija: ImagiNacija: Simboli sjaja Sovjetskog Saveza na zalasku

Prema Andrejevu, utemeljitelj suvremene ruske državnosti bio je čovjek koji je bio zainteresiran samo za vlastite interese, svoju vlast, iako je to razdoblje na paradoksalan način završilo dobro za Rusiju. ''Neobično je ispalo da se ta težnja prema apsolutnoj, snažnoj vlasti predsjednika Jeljcina, na koju nitko nije smio posegnuti, objektivno podudarala s interesima strukturiranja prostora teritorija RF. Teško da bi itko drugi zadržao taj teritorij u strašno vrijeme 90-ih godina'', smatra politolog. Kako se prisjeća Andreev, u sukobu predsjedničke i zakonodavne grane vlasti u 1993., kad je vojska vjerna Jeljcinu gađala parlament, on je zauzimao stranu predsjednikovih protivnika – prvog čovjeka parlamenta Ruslana Hasbulatova i zamjenika predsjednika Aleksandra Ruskog. ''Sad bih bio na strani Jeljcina. Uvjeran sam da ni jedan, ni drugi ne bi sačuvali Rusiju'', izjavljuje analitičar, govoreći o razdoblju poznatom kao ''parada suvereniteta'', kad su regije proglašavale najširu političku autonomiju u 90-im godinama.

Izazov višenacionalnosti

Govoreći o pozitivnoj ulozi, koju u ruskoj stvarnosti ima institucija snažne predsjedničke vlasti, politolozi ujedno podrcrtavaju slabost ostalih državnih institucija, uključujući i parlament. Osim toga, navodeći slaba mjesta suvremene ruske državnosti, neki od promatrača ukazuju na etnoteritorijalni princip izgradnje federacije – postojanje nacionalnih republika u Rukoj Federaciji.

Remizov ističe da se po tom pitanju nastavlja sovjetski smjer nacionalne izgradnje – umjesto osnivanja nacije, kao jedinstvenog političkog orgaznima, u Ruskoj Federaciji gradi se višenacionalna država. ''Ako govorimo o množini nacija unutar države, to znači da se država sastoji od subjekata, koji imaju pravo na samoodređenje s posljedicama koje mogu iz njega proizaći'', primjećuje politolog.

''Ne postoji osjećaj da se radi o mladoj državi''   

Osim nacionalne konstrukcije države, navode i drugu proturječnu karakteristiku, koja je povezana sa sovjetskom prošlošću. Postoji mišljenje da je ideologija suvremene Rusije prekomjerno orijentirana na sovjetsku nostalgičnu prtljagu. Prema mišljenju Mihaila Vinogradova, predsjednika fonda Peterburška politika, RF kao da se stidi svoje sadašnje državnosti i pokušava je ojačati na račun nasljednice SSSR-a. ''To je ozbiljan rizik, jer, razmatrajući povijest od Rjurika (utemeljitelja staroruske države) naovamo, Ruska Federacija se lišava osjećaja da je mlada držva, povijesne dinamike mlade države. A postsovjetske države, koje sebe smatraju mladima, pokazuju bolju dinamiku'', izjavio je stručnjak RBTH-a, ukazujući na uspjehe Kazahstana i Azerbajdžana.

Ujedno, na pozadini ostalih sovjetskih država ruska državnost, općenito uzevši, ne izgleda loše. Prema mišljenju Šmeleva, državnost Rusije je realna činjenica za razliku od, recimo, drugih država regije (Ukrajine, Moldavije i Kirgizije), čije su perspektive na tom planu nejasne.