Vučić i „Turski tok“ – antiruski demarš ili politički „slalom”?

Premijer Aleksandar Vučić je još jednom potvrdio privrženost „europskom putu“ najavivši moguće sudjelovanje u projektu TANAP, odnosno u plinovodu kojim bi se transportirao azerbajdžanski plin. Međutim, srpski premijer je ubrzo zatim korigirao svoju frazu i izjavio da težnja za diversifikacijom uvoza plina „nije zaokret u pravcu Amerike“ i nije usmjerena protiv Rusije, nego je to želja da se osigura energetska sigurnost i učinkovitost srpske privrede. 

U Rusiji su mediji i pojedini stručnjaci prilično žustro i emotivno reagirali na izjavu srpskog premijera. Recimo, Aleksej Grivač, zamjenik predsjednika Fonda za nacionalnu energetsku sigurnost, dao je komentar za izdanje Gazeta.Ru, u kojem je rekao da se Srbi pretvaraju da su ljuti na Rusiju zbog odustajanja od Južnog toka, iako je taj projekt zatvoren upravo zato što rukovodstvo zemalja kroz koje je plinovod trebao proći (a među njima je i Srbija) nije zauzelo čvrst stav pred Europskom komisijom.

„Ako Srbija i dalje bude ’u stopu pratila’ europske interese, to bi moglo biti vrlo loše po nju“, izjavio je stručnjak i pojasnio svoj stav. Prvo, kaže Grivač, isporuka plina iz Azerbajdžana će tek oko 2025. godine dostići planirani kapacitet od 10 milijardi kubnih metara godišnje, a drugo, ta količina je već podijeljena: veći dio (8 milijardi kubnih metara) dobiva Italija, a još po milijardu kubnih metara Grčka i Bugarska.

S njim se slaže i stručnjak portala Vzgljad Evgenij Krutikov. Po njegovom mišljenju, u posljednje vrijeme se ideološki kontekst u Beogradu vratio na stanje „uvrijeđenosti”, a takav ton mu određuju prozapadni mediji, koji već nekoliko mjeseci vode dosljednu kampanju usmjerenu na diskreditiranje srpsko-ruskih odnosa u cjelini.

Plin "za unutarnju primjenu" Srbija i Makedonija lako se mogu prevariti u svojoj političkoj računici.

„Glavni postulat je da Rusija, navodno, vrši pritisak na Srbiju, koja je navodno jednoglasno izabrala famozni ’europski put’,  te zbog toga Rusija nameće Srbiji svoj plin i doslovno je prisiljava da ga kupuje gradeći vlastitim sredstvima plinovod, skladišta plina i infrastrukturu. Nema smisla tražiti bilo kakvu logiku u takvom stavu“, kaže stručnjak i dodaje da Vučić i Nikolić u posljednje vrijeme više ne koriste ekonomsku argumentaciju, nego uglas govore o „europskom putu“, ali samo „iza leđa“, jer ni jedan ni drugi ne smiju to reći Putinu u lice.

Tijekom posljednjih 15 godina u Srbiji su nekako koegzistirala dva dijametralno suprotna ideološka pravca – jedan uvjetno proeuropski, a drugi uvjetno proruski, objašnjava Evgenij Krutikov. „Situacija je, naravno, mnogo dublja i složenija, ali opći kontekst informacijske konfrontacije je otprilike takav. Proruski pravac je duboko u podsvijesti i ponekad izbija na površinu kroz masovno izražavanje zahvalnosti i ljubavi, a proeuropski je stalno na vidiku, njega podržavaju zapadni mediji, veleposlanstva i nevladine udruge, i taj pravac je izuzetno aktivan u sferi propagande i medija. Tako se stvara utisak da su sve oči srpskog naroda uprte u pravcu Bruxellesa, a da Rusija već pripada dalekoj prošlosti – nekada davno je pomogla Srbima u borbi protiv Turaka, hvala joj, i to je otprilike sve. Jedan od najvažnijih argumenata u tom propagandističkom ratu je tumačenje događaja iz 1999. godine. Rusija se, navodno, trebala zauzeti za Srbe i obraniti ih vojnim putem, odnosno napasti NATO i spasiti Srbiju od bombardiranja, a s obzirom da to nije učinila, onda nam ona više i nije sestra. A plin nam prodaju da bi nas tako vezali za sebe i onemogućili nam ulazak u europsku kuću, iako je to naša rođena kuća“, objašnjava stručnjak.

Kopiraonica „obojenih revolucija” radi non-stop Sadašnji događaji u Makedoniji gotovo su po svemu identični s onim što se prije dvije godine događalo u Ukrajini. Sve kao da je iskopirano u dva primjerka, samo što je ovom „drugom primjerku” pridodan albanski čimbenik.

Glavni konflikt srpske unutarnje politike sastoji se u tihoj konfrontaciji dvaju mentaliteta, jedan je klasičan, konzervativan, povijesni, koji povezuje srpski narod i srpsku kulturu s Rusijom, a s druge strane je navodno proeuropski put koji se agresivno nameće, smatra Evgenij Krutikov. „Taj sukob je zasjenio sve ostale ’sitnice’, na primjer cijenu plina, perspektive ekonomskog razvoja i ruske milijarde investirane u zapuštenu infrastrukturu Srbije. Ljudi na Balkanu i u Sredozemlju i inače ne vole sitničariti i razmišljati o konkretnim i praktičnim stvarima. Više vole pretresati globalne probleme ili probleme koji njima izgledaju kao globalni“, smatra stručnjak.  

Kada je riječ o mogućnosti da su srpske elite „ljute” na Rusiju, s Krutikovom se ne slaže Nikita Bondarev, doktor povijesnih znanosti i stariji znanstveni suradnik Centra za euroatlantska istraživanja Ruskog instituta za strateška istraživanja. U ekskluzivnom komentaru za RBTH izjavio je da je s gledišta srpske vanjske politike Vučićeva pozicija proteklih godina razumljiva i opravdana, i da je samo pitanje hoće li Srbija imati dovoljno ljudskih, financijskih i drugih resursa istovremeno razvijati i američki i ruski plinski projekt.

„Ako se vratimo unazad, sjetit ćemo se kako su tekli pregovori o ’Južnom toku’ između Vladimira Putina i Gojka Borisova (koji su se završili gašenjem projekta). I tijekom njihovog prvog susreta u Gdanjsku i drugog u Sofiji Putin je sve vrijeme govorio: Južni tok ne znači da vi odbacujete druge plinovode. Neka budu i Južni tok i Nabucco. Bugarska treba biti zaiteresirana za to da što više diversificira izvore plina. Tako je doslovno glasila pozicija Vladimira Putina i Rusije po ovom pitanju. I što se dogodilo? Završavaju se pregovori, počinje konferencija za novinare, Borisov prilazi novinarima i kaže: opet smo dovedeni u situaciju da moramo birati samo jedno, i mi biramo Nabucco. Međutim, prijedlozi u vezi s energetskom sferom koje je Rusija nudila balkanskim zemljama nikada nisu bili ’totalitarni’. Rusija je od samog početka govorila i Bugarima i Srbima: ako možete diversificirati, diversificirajte. Ali političari poput Borisova htjeli su pripisati Rusiji stav koji joj nije svojstven. Rusija nikada nije bila diktator u energetskoj sferi“, tvrdi stručnjak.

Bondarev je uvjeren da uopće ne može biti govora ni o kakvom antiruskom demaršu premijera Vučića. „Čak ako i kaže nešto antirusko za potrebe zapadne publike, on poslije toga korigira svoju izjavu, kao što je to bilo i ovoga puta. Srpsko rukovodstvo će se i dalje ponašati upravo tako. Ono ne može sebi dopustiti da kvari odnose s Rusijom“, smatra Bondarev. 

Vučićeva izjava je izgovorena u trenutku kada su predstavnici srpskog plinskog sektora (konkretno Bajatović) već priznali da azerbajdžanski projekt TAP (Trans Adriatic Pipeline) ne može uopće biti alternativa ruskom plinu, podseća društvenopolitički komentator izdanja Ekspert i našeg portala Gevorg Mirzajan. Po njegovom mišljenju, odnos Srbije prema Turskom toku treba potaknuti Moskvu da donese dva važna zaključka.

„Prvo, da konačno shvati da nema i ne može biti nikakvih ’bratskih’ odnosa ni s jednom zemljom. Odnose s drugim državama treba graditi isključivo na principima pragmatizma i zaštite vlastitih nacionalnih interesa. Drugo, kao i u slučaju s događajima u Makedoniji, situacija oko Srbije još jednom je pokazala složenost realizacije projekta Turski tok u uvjetima kada se tom projektu protivi Europska komisija. Europska unija ne mora čak ni vršiti pritisak na Tursku, dovoljno je jednostavno izuzeti pojedine segmente iz tranzitne putanje ovog plinovoda. Kolebanje Makedonije i Srbije, ranije odustajanje Bugarske (koja je isto ’bratska’ zemlja i zbog koje je, zapravo, i donesena odluka da se plinovod gradi kroz Tursku) i nemogućnost izgradnje Toka kroz Albaniju – sve to govori u prilog činjenici da realizacija projekta kroz Jugoistočnu Europu zapravo nije moguća“, smatra Mirzajan.

Više o "Južnom toku"

 Pa ipak, prema riječima ovog stručnjaka, još uvijek je rano predviđati krah ovog projekta. Kada je u pitanju ruski plin, Srbija ima samo jednu alternativu – može uvoziti plin iz Irana kroz takozvani Južni koridor. To su projekti kao što su TAP, Nabucco i njima slični, ali stvarne isporuke tog plina ne mogu početi uskoro i njihova realizacija je moguća samo u dugoročnoj perspektivi. Iranu bi prethodno trebalo ukinuti sve sankcije i izgraditi kopnenu infrastrukturu (koja se po iranskim zakonima može graditi samo za iranski novac), zatim industrijalizirati nalazišta, itd. Europska unija za to nema vremena. Gazprom je već izjavio da će u sadašnjim uvjetima do 2020. godine odustati od ukrajinskog tranzita, zaključuje Mirzajan.