Nekom rat, nekom brat
Izvor: TASS.
Drugi svjetski rat je umnogome bio predodređen specifičnošću međunarodnog poretka nastalog nakon Prvog svjetskog rata. Pojavile su se nove slovenske zemlje (Jugoslavija i Čehoslovačka), koje su imale neriješena teritorijalna pitanja gotovo sa svim susjednim državama. Osim toga, u zemljama Centralne i Jugoistočne Europe akutni problem je bilo pitanje nacionalnih manjina, i taj problem su imale sve zemlje u regiji. Ovo pitanje je bilo sudbonosno za Čehoslovačku, koja je 1938. godine postala žrtva Minhenskog sporazuma.
 |
| 10 filmova o Drugom svjetskom ratu koje morate pogledati
Prije Dana pobjede, pogledajte našu listu ratnih filmova – 5 iz SAD-a i 5 iz Rusije/SSSR-a. |
Spomenuti sporazum je u značajno potpuno anulirao napore Moskve usmjerene na stvaranje djelotvornog sistema kolektivne sigurnosti, a i bez toga su njeni napori bili otežani diskriminacijskom politikom prema Njemačkoj i Sovjetskom Savezu koju su 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća sprovodile Velika Britanija i Francuska. Rezultat takve politike u izvjesnom smislu je bio i sovjetsko-njemački sporazum Molotov – Ribbentrop o nenapadanju, potpisan 23. kolovoza 1939. godine. Taj pakt je u posljednje vrijeme postao omiljena tema mnogih rasprava, ali se najčešće previđa da je to bio prisiljen korak, budući da se Sovjetski Savez zapravo našao u međunarodnoj izolaciji
U biti, Engleska, Francuska i SAD su u velikoj mjeri same potaknule fašističku Njemačku na agresiju, dok je, s druge strane, Sovjetskom Savezu uskraćeno savezništvo. Međutim, upravo je SSSR-u bilo suđeno da postane ključni protivnik Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Prijelomni trenutak u ratu i pobjeda koja je uslijedila bili su rezultat reorganizacije ekonomije, nevjerojatnih napora i masovnog junaštva sovjetskog naroda.
Sovjetski Savez je iz rata izašao s najbrojnijom vojskom u Europi (oko 11 milijuna vojnika) i proširenim granicama, ali i s najvećim i nepovratnim demografskim gubicima (brojke variraju od 26 do 38 milijuna, što se može usporediti s ukupnim stanovništvom današnje Poljske). Najveće gubitke je podnijelo civilno stanovništvo. Samo je opsada Lenjingrada odnijela preko 600 tisuća života, od toga je 97% ljudi umrlo od gladi. Radi usporedbe, Njemačka i njeni sateliti su u ratu izgubili oko 12 milijuna stanovnika, SAD je imao 405 tisuća žrtava, a Velika Britanija 350 tisuća. Te brojke dovoljno svjedoče ne samo o doprinosu SSSR-a zajedničkoj pobjedi, nego i o značaju koji Drugi svjetski rat ima za suvremenu Rusiju i druge zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Istočni front je bio glavno poprište konfrontacije u Drugom svjetskom ratu.
Cui prodest?
Ako pogledamo koja zemlja je bila u najpovoljnijem položaju nakon Drugog svjetskog rata, vidjet ćemo da su to Sjedinjene Američke Države. U ratnim godinama ekonomski potencijal SAD uvećan je za 50%. Samo je industrijska proizvodnja uvećana 2,5 puta u odnosu na prethodno stanje, i 5 puta u odnosu na SSSR.
Izvor: TASS.
Godine 1948. u SAD je bilo koncentrirano preko 55% ukupne industrijske proizvodnje kapitalističkog svijeta i gotovo 75% svjetskih rezervi zlata. Prednost SAD-a potvrđena je novim sistemom međunarodnih monetarnih odnosa. Naime, 1944. su osnovani Međunarodni monetarni fond (MMF) i Međunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj. Članovi MMF-a su zabilježili paritete svojih nacionalnih valuta u odnosu na dolar i nisu ih mogli mijenjati bez dozvole rukovodstva MMF-a, u kojem su odlučujuću ulogu imali predstavnici SAD-a. SSSR i njegovi saveznici uopće nisu sudjelovali u tim organizacijama.
.jpg)
Nakon rata su SAD i dalje imale najjaču mornaricu i zrakoplovstvo na svijetu. Štoviše, 1945. godine je Amerika imala nuklearno oružje, a to je osjetno utjecalo na razvoj međunarodnih odnosa u postratnim godinama. U prosincu 1945. godine u Americi je čak sastavljen plan bombardiranja industrijskih centara SSSR-a i Transsibirske magistrale nuklearnim bojevim glavama.
Početak Hladnog rata prouzrokovao je trku u naoružavanju i konfrontaciju dviju supersila, umjesto da se među njima uspostavi suradnja na obostrano zadovoljstvo. Tako je već 19. prosinca 1945. godine predsjednik Thruman u obraćanju američkom kongresu izjavio: „Sviđalo se to vama ili ne, svi moramo priznati da je pobjeda koju smo ostvarili donijela američkom narodu trajno breme odgovornosti za rukovođenje svijetom“.
Naličje pobjede
Crvena vojska je oslobodila vlastitu zemlju, a pored nje potpuno ili djelimično još 13 zemalja Europe i Azije. Tu oslobodilačku misiju životom je platilo preko milijun sovjetskih vojnika čije kosti počivaju u Poljskoj (preko 600 tisuća), Mađarskoj (preko 140 tisuća), Čehoslovačkoj (oko 140 tisuća), Njemačkoj (102 tisuće), Rumunjskoj (69 tisuća), Austriji (26 tisuća), Kini (9,3 tisuće), Jugoslaviji (8 tisuća), Norveškoj (3,4 tisuće), Bugarskoj (977 tisuća) i Sjevernoj Koreji (691 vojnika). Međutim, kada se danas u pojedinim državama Istočne Europe govori o sovjetskoj okupaciji, a ne o oslobođenju tih zemalja od fašističkog ropstva, najčešće se zaboravlja cijena koja je plaćena za svaki metar oslobođenog teritorija.
Osim toga, u posljednje vrijeme se ne govori samo o podvizima Crvene armije, nego često i o negativnim epizodama kojih ima u svakom ratu: o slučajevima zlostavljanja, pljačkanja i ubijanja civila. I pored toga što arhivski dokumenti potvrđuju da su takvi slučajevi bili rijetki i da su vojne vlasti strogo kažnjavale počinitelje, ponekad i strijeljanjem, na tu temu se ipak stalno pojavljuju spekulacije koje se ponekad graniče s propagandom.
S druge strane, nitko i ne spominje ruski običaj da se ukazuje poštovanje čak i pobijeđenom protivniku, a pogotovo oslobođenom stanovništvu. Taj običaj vodi porijeklo još iz carskog perioda. Uzmimo, recimo, pohod ruske vojske u Europu nakon rata s Napoleonom, ili rusko-turski rat 1877-1878. To svoje nasljeđe demonstrirala je i suvremena ruska vojska 2008. godine za vrijeme konflikata u Abhaziji i Južnoj Osetiji, a u mirovnim misijama na Balkanu, gdje su se ruski mirovnjaci borili protiv bujanja kriminala i gdje su sudjelovali u čišćenju terena od mina. Kroz rusku vojnu bolnicu, koja je na Kosovu radila pod zastavom Crvenog križa, prošlo je preko 15 tisuća pacijenata, većinom mještana. Je li tako izgleda portret brutalnog „sovjetskog okupatora“?
Autor je doktor povijesnih znanosti.