Stogodišnjica armenske tragedije

Izvor: Getty Images/Fotobank.

Izvor: Getty Images/Fotobank.

Ove godine se obilježava stogodišnjica genocida koji je izvršen nad Armencima u Osmanskom Carstvu. Na inicijativu Rusije, sile Antante su još 1915. godine donijele zajedničku deklaraciju u kojoj su te stravične događaje proglasile zločinom protiv čovječnosti. Pripadnici više generacija, članovi pokreta „Pamti i zahtijevaj“, koji se zalaže da zločin nad Armencima čitav svijet prizna kao genocid, govore za RBTH o svojim malobrojnim preživjelim precima i njihovim obiteljima koje su stradale tijekom masakra.

Ovanes, 51 godina

Mom djedu Sarkisu je bilo samo 8 godina kada je izgubio cijelu obitelj. Djed je jedini preživio i s grupom izbjeglica iz zapadne Armenije stigao u istočnu. Nije mogao pronaći nijednog preživjelog rođaka, pa je kao siroče smješten u dom za nezbrinutu decu.

Ovanesov djed Sarkis (treći slijeva). Fotografija iz osobnog arhiva.

Jednom prilikom je čuo da djecu iz sirotišta odvode u inozemstvo. Uplašio se i pobjegao iz doma. Nastavio je živjeti u selu u blizini grada Đumri na sjeveru Armenije, gdje ga je usvojila jedna obitelj. Kasnije je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu na jugu Rusije, na Maloj Zemlji (u bici za Novorossijsk koja je trajala 225 dana i jedna je od najdužih u svjetskoj povijesti). Umro je 1983. godine. 


Grigorij, 22 godine

Moj pradjed po ocu je rodom iz grada Muš (što u prijevodu s armenskog znači „tama“). Imao je četvoricu braće.

Grigorijev pradjed Ovanes. Fotografija iz osobnog arhiva.

Nakon masakra je s jednim bratom otišao na jug Ruskog Carstva, u Stavropoljski kraj. Najmlađi brat je stradao nedaleko od kuće: majka ga je ostavila sa služavkom kurdske nacionalnosti i više ga nikada nije vidjela.

Srap, brat Grigorijevog pradeda. Fotografija iz osobnog arhiva.

Dva brata su preživjela. Jedan je s francuskom humanitarnom misijom otputovao brodom u Marseille, a drugi je otišao u SAD, u Ohio. Kasnije se brat mog djeda vratio iz Marseillea u SSSR kod majke i braće, postao je komunist, ali je ubrzo strijeljan u Staljinovim čistkama. 


Goar, 38 godina

Kada je pogrom počeo moj djed je imao 7 godina i bio je najstarije dijete u obitelji.

Geham, Goarov djed. Fotografija iz osobnog arhiva.

Imao je dva mlađa brata i sestru, a majka mu je bila u drugom stanju. Majka je inzistirala da on i otac pobjegnu, jer je bila svjesna da se cijela obitelj neće moći spasiti, budući da je bila trudna i s troje male djece ne može nikamo bježati.

Geham sa svojom suprugom i njihovom djecom. Fotografija iz osobnog arhiva.

Djed je s ocem dugo lutao od mjesta do mjesta, nisu imali što jesti, niti gdje prenoćiti. Nikada nije saznao što se dogodilo s njegovom majkom, braćom i sestrom. Kasnije se djed oženio i imao desetoro dece. Nama, unucima, često je pričao svoju potresnu priču, ponekad i dva-tri puta dnevno.

Pričao je i plakao zbog nesreće koja je zadesila čitav armenski narod, ali prije svega zbog osobne patnje koju je preživio kao sedmogodišnji dječak, i zato što više nije pamtio lice svoje majke. Djed je stalno ponavljao da treba imati što više djece: ako se nešto slično dogodi, neko od brojne obitelji će sigurno preživjeti. Svojoj djeci je dao imena po nastradaloj majci, braći i sestri. 


Eleonora

U gradu Đumri je 24. travnja ove godine otkriven spomenik žrtvama genocida. Inicijativu za podizanje spomenika su pokrenuli moj suprug Artjom i njegov stariji brat Artur Antonjan. Spomenik je izradio poznati armenski kipar Frid Sogojan koji ima počasno zvanje zaslužnog umjetnika Armenije i narodnog umjetnika Rusije i Ukrajine. Naša obitelj je na ovaj način željela doprinijeti očuvanju povijesnog sjećanja na svoje pretke, jer narod koji se prestane sjećati prošlosti nema ni budućnost. Otkrivanju spomenika prisustvovala je čitava obitelj Antonjan. Želim da moja djeca upoznaju prošlost svoje zemlje, da pamte i poštuju svoje pretke. 


Ajk, 18 godina

Moj pradjed je imao nekoliko radionica u zapadnoj Turskoj, na području grada Muša. Kada je morao napustiti dom, sa sobom je ponio samo knjigu srednjovjekovnog armenskog pjesnika, filozofa i sveca Grigora Narekacija. 

Ajkov pradjed. Fotografija iz osobnog arhiva.

Skrivao ju je na grudima, ispod odjeće. Dok je bježao presrela su ga dva Turčina i htjela ubiti. Prvi je uperio pušku u njega i povukao obarač, ali je puška zatajila. Preneraženo je gledao pradjeda. Onda ga je drugi Turčin pokušao ubiti, ali ni njegova puška nije opalila. Zapanjeni Turci su rekli pradjedu da će sigurno preživjeti jer ga nešto štiti. Tu knjigu Grigora Narekacija naša obitelj još uvijek čuva. 


Aida, 17 godina

Moja prabaka po majci je živjela u zapadnoj Ameniji, u gradu Kars koji je ranije bio armenski glavni grad. To je jedan od najstarijih gradova na svijetu. Imala je 12 godina kada su joj ubili brata, majku, sestru i zaručnika.  

Aidova prabaka Srbui (desno). Fotografija iz osobnog arhiva.

S ocem i bratom je pobjegla u armensko selo Amamlu (sada grad Spitak), ali se 1918. godine njen otac vratio u Kars, gdje je ubijen. U Spitaku je prabaku usvojila jedna obitelj kada joj je bilo 14 godina. Kasnije se udala za njihovog sina. Kada je počeo Drugi svjetski rat njen muž je mobiliziran. Ona je tada bila u drugom stanju. Rodila je sina koji nikada nije upoznao svog oca jer se pradjed nije vratio iz rata.

Krajem 1988. godine grad Spitak je pogodio zemljotres koji je bio razoran kao deset atomskih bombi bačenih na Hirošimu. U zemljotresu je poginulo 25 tisuća ljudi, a 500 tisuća stanovnika Spitaka i okoline je ostalo bez svojih domova.