Bivši premijer Jugoslavije Milan Panić: "Ekonomske sankcije pomažu Putinu"

U utorak, 7. travnja, u Moskovskom državnom institutu međunarodnih odnosa (MGIMO) otvara se Međunarodna konferencija povodom obljetnice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan građanski rat u Bosni i Hercegovini. Među sudionicima se uz istaknute ruske i strane znanstvenike i političare našao i prvi premijer Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), Milan Panić, koji je bio izravno uključen u mirovni proces na Balkanu. Rođen u Beogradu, Milan Panić je čovjek izvanredne sudbine: dok je bio biciklist, 1956. godine je s obitelji emigrirao u SAD, gdje je osnovao uspješnu farmaceutsku tvrtku. Godine 1992. bio je pozvan na mjesto premijera u Saveznoj Republici Jugoslaviji, a kasnije se na predsjedničkim izborima borio sa Slobodanom Miloševićem. MK je s Milanom Panićem razgovarao o događajima od prije dva desetljeća, kao o i onim tekućima – ponekad se među njima, htjeli-ne htjeli, nameće analogija.

- Gospodine Paniću, smatraju Vas jednim od glavnih posrednika koji su omogućili sklapanje Daytonskog sporazuma. Možete li nam reći nešto više o svojoj ulozi u tom procesu?

Dayton za Ukrajinu? Daytonski model rješavanja problema u duboko podijeljenoj i ratom rastrganoj zemlji mogao bi biti od velike pomoći u osmišljavanju mehanizama za postizanje trajnog mira u Ukrajini. On sadrži sve što je potrebno: reorganizaciju zemlje na entitete koji imaju pravo "posebnih odnosa" s drugim državama, "izvanblokovski" organizirane mirovne snage i elastičnost za eventualne izmjene državnog statusa u budućnosti.

Ja sam sastavio program koji se sastojao od 12 točaka, kako bi svaka od njih uredila neku grupu - Srbe, Hrvate, Bošnjake. Moj engleski tada nije bio vrlo dobar pa sam pismo dao američkom veleposlaniku, koji ga je malo gramatički ispravio, i pomislio sam - gdje mogu poslati ovaj program? Odlučio sam ga poslati Vijeću sigurnosti UN-a, njegovih pet stalnih članica. No odgovora nije bilo pa sam nazvao Françoisa Mitterranda. Razgovarali smo i rekao sam mu o svojoj ideji da se održi konferencija na kojoj bih mogao predstaviti svoj program. "Odlična ideja," - rekao je nakon što se upoznao s mojih 12 točaka te je predložio održati konferenciju u Londonu i stupiti u kontakt s britanskim premijerom Johnom Majorom. Kad sam ga nazvao, već je u sve bio upućen. Tri dana kasnije, letio sam u London, gdje je bila održana konferencija za mir pod pokroviteljstvom UN-a i glavnog tajnika Butros Butros-Galija. U mojem su izaslanstvu bili Dobrica Ćosić, Slobodan Milošević... Major je, poželjevši svima dobrodošlicu, otvorio konferenciju i najavio da su na dnevnom redu mojih 12 točaka za postizanje mira na Balkanu. Moj prijatelj, predsjednik Ćosić, bio je iznenađen – on o tom pismu ništa nije znao. Isto je reagirao i Milošević. I program je bio usvojen, čak je i Milošević glasao za njega. No onda je on s mojih 12 točaka otišao u Sabor Jugoslavije i 93% zastupnika glasovalo je protiv mirovnog plana, proglasivši me neprijateljem broj 1! Tada sam se obratio Clintonu i predstavio mu istih 12 točaka koje su odobrene na konferenciji. Ideja je bila da ovaj put organiziramo zatvoreni sastanak, bez medija, na kojem će prisustvovati Tuđman, Milošević i Izetbegović (vođe Hrvatske, Srbije i Bosne), kako bi ih pridobio da potpišu dokument - već sam imao zamisao kako se ponašati s tim kriminalcima. Clinton se konačno složio sa mnom i dogovorio sastanak u Daytonu. Kasnije sam od njega dobio malu poruku - "Hvala ti za ono što si učinio!". Bila je napisana rukom, dok je letio u zrakoplovu.

Mislim da su u rješavanju sukoba najvažniji jaka želja za mirom i shvaćanje potrebe za mirnim rješenjima, a sve ostalo su detalji. Danas, na primjer, predlažem da se prvo održi konferencija o miru u Ukrajini. I napisao sam pismo Baracku Obami s molbom da tamo ne šalje vojnike, već mirovne snage. Slanje vojnika, vojske - to je jučerašnjica, neće dovesti do mira. Možete porazgovarati sa svojim djedom o Drugom svjetskom ratu i on će to potvrditi. Danas svaki mirovni proces treba početi s UN-om, jer njegova povelja proglašava mir primarnim ciljem.

- Sad govorite o mirovnim snagama?

Da, o "plavim kacigama", istim onima koje su vodile proces razoružanja i povlačenje snaga na teritoriju Bosne i Hercegovine prije 20 godina.

- Kao što smo već prešli u temu Ukrajine, želio bih Vam postaviti pitanje o tome. Kada ste prije pet godina govorili na MGIMO, izjavili ste kako bi "ljudi trebali težiti ka prosperitetu svoje zemlje, pri čemu nacionalizam može biti koristan, ali samo toliko dugo dok ne gura u rat." Također ćete se sjetiti smiješnog incidenta kada ste premijera Republike Hrvatske, kao odgovor na njegove izjave o tome da su Srbi i Hrvati različiti ljudi, zamolili da pronađe prevoditelja za razgovor. Postoji li danas nezdravi nacionalizam u rusko-ukrajinskim odnosima?

Da, naravno! To je potpuno analogna situacija, kopija tih događaja.

- Na koji se način to može prevladati?

Ne zvati prevoditelje! Pitanje je filozofsko, radi se o razumijevanju među ljudima. Nama je jasnoda je zvati prevoditelja u ovoj  situaciji nezdravo. Tada sam rekao svom kolegi da je u krivu. I napisao sam bilješku od jedne riječi - "Haag". Rekao sam da će se tamo naći svi koji nas sprečavaju u postizanju mira.

- Poznato je da ste nakon poraza Miloševića na izborima 1993. godine (koji mnogi nazivaju "ukradenom pobjedom") također predviđali da će se on naći pred međunarodnim sudom. Možete li sada reći nešto slično o suvremenim političkim moćnicima?

Koje su razlike između Rusa i Ukrajinaca Sociolozi su usporedili podatke anketa javnog mnijenja u Rusiji i Ukrajini, objasnivši po čemu se razlikuju ispitanici dviju država, što podrazumijevaju pod stabilnošću te kako gledaju na mogućnost brzog primirja.

Mnogi ljudi koji su sada na vlasti u Ukrajini naći će se pred sudom u Haagu. Oni znaju što rade – traje rat u kojem se ljudi međusobno ubijaju bez razloga. Priznajem da je novim ukrajinskim vlastima bio potreban oružani sukob koji se sad odvija u zemlji kako bi odvratili ljude od drugih problema. Nisam siguran je li to zaista tako, ali moguće je.

Između Rusa i Ukrajinaca nema problema. Stanovnici Rusije i Ukrajine međusobno se žene, kako možemo govoriti mržnji među narodima? Problem je u međunarodnim granicama. Ali Krim - to je moje osobno mišljenje – pripada Rusiji. Ako bi se na poluotoku održalo glasovanje pod nadzorom predstavnika Ujedinjenih naroda, mislim da bi rezultat bio isti, većina bi glasala za pripojenje Rusiji.

- Nažalost, čak i da između Rusa i Ukrajinaca ne postoji sukob, zapadne zemlje su ovakvom situacijom u potpunosti nezadovoljne. U svoje ste vrijeme, govoreći o ulozi Zapada u jugoslavenskom sukobu, spomenuli nerazboritost upotrebe snažnog pritiska i potrebu za postupnom promjenom unutar sustava...

Međunarodna je zajednica tada pogrešno procijenila situaciju, okrećući narode jedne protiv drugih. Predsjednik Bosne bio je Srbin i pritom musliman, u stvarnosti nije bilo problema među ljudima kao takvima, no oni su ih okrenuli jedne protiv drugih. A ista stvar se događa sada u Ukrajini. Nisam mogao ni zamisliti da ću dvadeset godina nakon događaja na Balkanu vidjeti istu stvar između Rusije i Ukrajine. Taj je rat pregazio obitelji, kao i ovaj danas. Stotine tisuća obitelji su uništene. Zato su potrebne mirovne konferencije i ja se namjeravam obratiti Vladimiru Putinu s molbom da održi takav sastanak.

Stara i nova Ukrajina: Hoće li biti potreban novi Dayton? Predsjednički izbori u Ukrajini službeno su pokazali novu političku realnost u ovoj velikoj europskoj zemlji.

- Što se tiče američkog lidera, nije tajna da članovi Kongresa vrše znatan pritisak na Baracka Obamu po pitanju neophodne isporuke oružja Ukrajini. No on sam nije u žurbi da to učini. Kako biste ocijenili njegov položaj?

Obzirom na to da sam Amerikanac, ne mogu si priuštiti da detaljno komentiram postupke SAD-a. No, kao Slaven mogu reći da Kongres u ovom slučaju, po mom mišljenju, griješi. Obama je najbolji predsjednik kojeg smo imali. Povukao je vojsku iz Afganistana i iz Iraka, uspio je to učiniti bez izravnog američkog angažmana u ratu u Siriji.

- Što možete reći o naporima čelnika EU, posebice u Njemačkoj i Francuskoj?

Upoznat sam s pozicijom kancelarke Angele Merkel, i ona mi imponira - njemačka kancelarka zalaže se za mir. Sukob u Ukrajini definitivno šteti Europi, više nego SAD-u. Ja vjerujem da Washington u ovoj situaciji treba imati svoj stav o aktualnim događajima, ali se ne treba miješati u njih. Mislim da još uvijek imamo vojnike u Njemačkoj, možete li vjerovati? Vrijeme je da Amerikanci odu kući, Europi više nije potrebna naša pomoć, ona nije ekonomski slabija od SAD-a. Situacija u Ukrajini je europski problem i Europljani je sami trebaju riješiti. A moj je savjet Obami da ne dopusti vojnu intervenciju SAD-a. Ako preuzme inicijativu za slanje mirovnog izaslanstva - dapače. Amerikanci za mir.

- S obzirom na vaše simpatije prema Rusiji, bilo bi zanimljivo čuti vaše mišljenje o sankcijama koje je uveo i SAD, koji se, kao što ste istaknuli, ne bi trebao miješati.

Ekonomske sankcije pomažu Putinu. I štete ruskom narodu. State Department opet je krivo protumačio situaciju – već je jednom američka vlada to učinila sa Srbima, uvela je sankcije protiv Miloševićeva režima. Sada se ista stvar događa s Rusijom. Svi mi živimo u istom svijetu i Amerikanci nisu izolirani iz njega. Ako uvode sankcije protiv Rusije, to je loše za ruske građane. No, to nije dobro ni za drugu stranu, smanjuje se izvoz, itd. Problem je u tome što je proglašeno da su sankcije usmjerene protiv Putina i onih oko njega - ali mislite li vi stvarno da predsjednik Rusije sada ima lošiju hranu za ručak? Rusi bi trebali pitati Amerikance shvaćaju li oni na koga sankcije utječu? Mogu sa sigurnošću reći da ekonomske mjere ne dopiru do političke sfere.

- Kao netko tko je aktivno sudjelovao u procesu intenzivnog rada na postizanju mira na Balkanu, mislite li da je moguće da dođe do pomirenja, kako unutar Ukrajine, tako i između Ukrajine i Rusije?

Naravno! Koncept mira je vrlo jednostavan, čovjek ne treba biti genijalac da bi ga postigao, najvažnija je, kao što sam već rekao, želja da se izbjegne krvoproliće.

Više o situaciji u Ukrajini

- Međutim, da bi do toga došlo potreban nam je dogovor veoma impresivnog broja "igrača" – to su i sama Ukrajina, i Rusija, i Europa, i SAD...

Znate, u slučaju sukoba prije dva desetljeća, situacija je bila još više zbunjujuća. Bili su tamo Srbi, Bošnjaci, Hrvati, muslimani, kršćani, i razne kombinacije etničkih skupina i religija. No za pojam mira o kojemu ja govorim, broj sudionika nije važan. Možda je za Ukrajinu dovoljno šest točaka, a ne 12. Do Putina treba doći ideja da on treba u Ukrajinu donijeti ideju mira. Ako treba moju pomoć i iskustvo, ja sam spreman pomoći.

Članak na ruskom jeziku.