„Bacao sam glađu izmučene kosture u zajedničke grobnice“

Pavel Markovič se s ratom upoznao kad mu je bilo trinaest godina. Dva dana prije početka rata njega su poslali u pionirski kamp kod Minska, glavnog grada današnje Bjelorusije. Već u 5 ili 6 sati ujutro 25. lipnja 1941, tri dana nakon što je počeo rat, koji je tada stigao i do Minska, u kamp su po djecu počeli dolaziti roditelji. Prema njihovim riječima, nebo nad Minskom se nije vidjelo: bilo je prekriveno njemačkim avionima. Od zapaljivih bombi grad je gorio. „Plamen se uzdizao 60 metara iznad grada, činilo se da je noć nestala“, kaže Pavel. 

Život u getou i koncentracijskom logoru

Pavel je pobjegao u Minsk, ali njegovi roditelji nisu više bili tamo. „19. lipnja izdana je naredba: ljudi židovske nacionalnosti trebaju se skupiti i živjeti u posebnoj regiji, koji su nazivali ‘geto’. Nas su u dječjem domu još i hranili, dok su tamo živjeli samo kosturi. Dobio sam kolica i dva mjeseca sam prevozio ove glađu izmučene kosture na groblja i bacao ih u zajedničke grobnice.“

„Zatim su nas prebacili u koncentracijski logor i stavili nas da radimo u radionicama za proizvodnju oružja. Radili smo po 14-16 sati dnevno. Hranili su nas samo jednom dnevno juhom od glava haringi. Zbog toga sam tek prije dvije godine počeo jesti haringe. Prije toga nisam ih mogao pogledati.“ 

Čudesno spasenje

„Bili smo okruženi s nekoliko redova bodljikave žice, pored koje su patrolirali vojnici s psima. S jednim drugom sam se dogovorio da pobjegnemo noću. Jedne večeri su nas iznenada okupili. Ispostavilo se da je netko pokušao pobjeći. Uhvatili su ga i pred nama pretukli i objesili. Ali mi smo ipak odlučili pobjeći. Mislili smo: ako je naša sudbina takva, sutra ćemo i mi tu visjeti.“

Snijeg iznad Auschwitza

„Napravili smo rupu i pobjegli prema željezničkoj pruzi. Odjednom, sasvim slučajno, naišao je teretni voz, za koji smo se zakačili. Moga prijatelja je vlak vukao po zemlji i podigao sam ga gore. Nakon nekih 20 kilometara smo skočili iz vlaka u kretanju i otkotrljali se po travi. Mnogo smo se prevrtali. Pipao sam po svom tijelu, provjeravajući jesu li mi cijele noge i ruke. Osjetio sam da sam živ. Moj prijatelj je gore prošao. Po šumi smo lutali 10 dana i stigli smo do partizanskih jedinica. Imali smo takvu želju za osvetom da noću nismo mogli spavati i stalno smo dosađivali zapovjedniku: ‘Dajte nam zadatak!’. Toliko smo mu dosadili da nam je nekad dao zadatke s kojih se prethodna grupa nije vratila. Ali vidite, živ sam.

„U ratu sam bio teško ranjen kad mi je bilo 17 godina. Došli su me sahraniti i nekim čudom su primijetili da sam živ. Poslali su me na liječenje. Počeo sam tražiti svoje roditelje i našao sam ih. Nakon rata otac me je prisilio da nastavim školovanje. U školi sam sjedio kao veliki momak među djecom. Prošao sam rat, a zaboravio sam pisati. Čak su me ismijavali. Sa mnom je bila zadovoljna jedino nastavnica njemačkog jezika. Jer samo probaj u logoru ne izvršiti zapovjed Nijemca kada ti se obrati. Tako smo bubali njemački i sve smo pamtili. Inače bi nas ubili.“

Vođa „tima za sahrane“

Slom Nijemaca kod Staljingrada: Svjedočanstva neprijatelja

Danas je Pavel Markovič predsjednik organizacije civilnog društva Židova-invalida, bivših zarobljenika nacističkih koncentracijskih logora i getoa te utemeljitelj Muzeja Holokausta u Sankt-Peterburgu. Dvije godine bio je zarobljenik nacizma i odlučio je okupiti sve one koji su preživjeli glad, iscrpljujući rad i neprekidni strah od smrti. U početku je organizaciju činilo 550 ljudi iz Sankt-Peterburga i 70 iz Sjeverozapadnog Federalnog Okruga RF. Tijekom 20 godina postojanja organizacija se prepolovila. Pavel Markovič kaže: „Mnogi više ne izlaze iz kuće. Trudimo im se pomoći, šaljemo im patronažne sestre. Imamo čak i njemačku volonterku.“

Markovič uzdiše: „Osim toga, tako često odlazimo na groblja da u šali sebe nazivamo tim za sahrane. Uskoro će i na mene doći red. Ja kažem ljudima: ‘Već mi je vrijeme da odem’. A oni se ipak ne žele sa mnom rastati.“