Mitovi o Staljinovoj epohi žive u glavama Rusa

Sovjetski diktator Josip Staljin i danas je povod za mnoge razgovore među stručnjacima te običnim građanima. Na svakodnevnoj razini ljudi najčešće govore o tome da je u tom povijesnom periodu ''vladao red u državi, nitko nije varao, a dužnosnici su bili pošteni i okretni''.

Valentina je bila još dijete, kad je Staljin bio na vlasti, no ona čitav svoj život vjeruje da je on za državu napravio puno tog dobroga. ''Svi smo plakali, kad je umro. Za nas je bio jamac pravednosti, poštenja. Ne želim reći da se tad nije pokušavalo prevariti državu, ali se točno sjećam da su strogo kažnjavali za svaki prekršaj. Čak i kad bi majka, koja je imala dvoje gladne djece, odnijela s pokretne trake par kilograma pšenice'', govori umirovljenica.

Oleg Hlevnjuk, znanstveni suradnik Međunarodnog centra za povijest i sociologiju Drugog svjetskog rata, objasnio je u razgovoru za Moskovskij komsomolec zbog čega se pojavljuju mitovi o Staljinovoj epohi. ''Uvijek raspravljaju o radikalnim lomovima u povijesti i figurama, koje su bile povezane s njima. U Španjolskoj polemiziraju o Francu, u Čileu o Pinochetu'', govori. ''Glavni razlog je sadržaj povijesnih epoha. Staljin utjelovljuje integraciju države nakon raspada u 1917. i pobjedu u ratu s nacizmom. Jeljcin utjelovljuje posljedice novog raspada''. Ipak, oko lika Jeljcina teško je praviti mitove, jer se većina Rusa sjeća Jeljcinove epohe te imaju o njoj svoje mišljenje. ''A Staljin je idealna figura za stvaranje mitova: s jedne strane, njegova epoha već je prilično daleko, pa se ne sjećamo kako je u njoj zapravo bilo živjeti, a s druge strane to ipak nije bilo tako davno, ona može biti privlačna u smislu imitiranja te epohe'', ističe povjesničar.

Tajna sjećanja na Staljinov bunker U Moskvi postoji velik broj nekadašnjih skloništa, a priče o njima su na granici stvarnosti i fikcije. Evo kako je prošao naš izlet prilikom kojeg smo upoznali ovaj novi i sve popularniji oblik zabave. Njegove ljubitelje, tzv. diggere (''kopače'') povezuje zajednički poriv da na novi način prožive neprijatne osjećaje koje im pruža okolina, a to čine spuštajući se u podzemlje.

Staljinovo razdoblje razmatra se na mnoštvu internetskih foruma. Čak se u prigradskom vlaku mogu čuti takvi razgovori. ''Staljin je u njima samo figura retorike. Malo tko proučava stvarne činjenice Staljinove epohe, statistiku, dokumente. Svatko stavlja u pojam 'Staljin', ono što mu danas odgovara'', objašnjava Hlevnjuk.

Danas postoji nekoliko uvriježenih mitova o razdoblju diktatorove vlasti. Prvi: pri Staljinu nije bilo korupcije i bili su riješeni problemi međunacionalnih odnosa. Obje tvrdnje samo su mitovi. A one nisu istinite. ''Postojala je korupcija i jako ozbiljna zloupotreba dužnosnika'', govori stručnjak. ''Sovjetska vlast je kao svoj princip proglašavala internacionalizam, no mnogi ne znaju ili ne žele znati da su se tijekom Staljinove vlasti provodila masovna uhićenja, deportacije i strijeljanja zbog nacionalnosti, čitavi narodi su bili proglašeni kao 'neprijateljski'''.

Još jedan mit je veličina ruskog naroda, koji je na sebi pretrpio glavne užase Drugog svjetskog rata i obnovio državu. Ipak, ljudi zaboravljaju na represije i nasilje, na životne teškoće u postratnom razdoblju i kojim naporima su postignuti uspjesi.

Kako je objasnio za Ruski vjesnik Aleksandar Čerkasov, direktor Međunarodnog centra Memorial, koji se bavi obnovom povijesne pravednosti prema onima koji su represirani u tom periodu, mitovi su se pojavili jer ljudi nisu imali objektivnu informaciju te je na snazi bio zakon o zabrani kritiziranja režima. ''Postojala je samo službena propaganda, koja se učvršćivala u svijesti te i dalje se nalazi u njoj. Tako su odrasle tri generacije ljudi. Građani SSSR-a su znali da postoji dvostruka ekonomija, da se provodila kolektivizacija, da je puno ljudi poginulo, ali nitko o tome nije govorio naglas'', govori.

Danas takvo mišljenje nanosi veliku štetu za sistem vladanja, govori Aleksandar Čerkasov. ''Ti mitovi postali su temelj vladanja. Čak danas ljudi vjeruju da se zabranom i represijom mogu postići rezultati. Iako su čak sami komunisti priznali svoje greške i znali da prijetnje ne funkcioniraju kao ekomomski stimulans'', objašnjava. ''Recimo, sovjetske vlasti prestale su masovno deportirati narode s Kavkaza, jer se to pokazalo kao ekonomski neisplativo i opasno. Ljudi su jednostavno bježali u planine s oružjem i nikamo nisu odlazili''.