Godišnjica Konferencije u Jalti: Zašto je potrebna "Jalta 2"
Konferencija u Jalti, veljača 1945. (slijeva na desno): Winston Churchill, Franklin D. Roosevelt i Josif Staljin. Izvor: U.S. Signal Corps/Library of Congress, Franklin D.Roosevelt Library & Museum
Na Konferenciji u Jalti, održanoj od 4. do 11. veljače 1945., sastali su se šefovi triju država, sovjetski lider Josif Staljin, američki predsjednik Franklin Roosevelt i premijer Velike Britanije Winston Churchill, i pokušali riješiti ambiciozan zadatak: stvoriti sustav koji bi izbavio svijet od velikih oružanih sukoba. Taj zadatak je aktualan i danas, kao i prije 70 godina.
Kako ističe Mihail Mjahkov, profesor Moskovskog državnog sveučilišta međunarodnih odnosa (MGIMO), u naše vrijeme treba biti sazvana "nova Jalta" na kojoj bi se rješavala pitanja opće sigurnosti u svijetu i tražili putevi rješenja sukoba u Ukrajini i na Bliskom Istoku. U tom susretu trebaju sudjelovati čelnici onih zemalja čija riječ u svijetu zaista ima težinu, i dogovoriti o "pravilima igre" u međunarodnim odnosima. Ovaj stručnjak naglašava da bi ti sporazumi morali biti sklopljeni na "temeljima UN-a".
UN i svjetski "policajci"
Odluka o stvaranju UN-a bila je jedno od najvažnijih postignuća Konferencije u Jalti. Planovi za stvaranje UN-a razmatrani su još u prosincu 1944., ali tek je u Jalti postignut dogovor o tome kako će izgledati nasljednica predratne Lige naroda. Kako smatra vojni povjesničar Miroslav Morozov, u tadašnjem slučaju došla je do izražaja "težnja trojice lidera za postizanjem kompromisa".
Kako ističe Mihail Mjahkov, "dizajn" Vijeća sigurnosti UN-a umnogome se temelji na Rooseveltovoj ideji o nekolicini svjetskih "policajaca". U početku je bilo predviđeno da postoje četiri "policajca": SAD, SSSR, Velika Britanija i Kina, a u Jalti je dodana i Francuska. Tome je znatno pridonio Staljin, koji se prije toga sastajao s čelnikom Francuskog pokreta otpora, generalom de Gaulleom.
Kako ističu ruski analitičari, SSSR je uspio isposlovati vrlo važan detalj: pravo "policajaca" na veto u Vijeću sigurnosti UN-a. Rooseveltov prijedlog da se odluke donose većinom glasova nije bio prihvatljiv za Sovjetski Savez, jer su zemlje Zapada bile u većini. Karakteristično je da se i u naše vrijeme mogu čuti zahtjevi da se članovima Vijeća sigurnosti UN-a oduzme pravo veta.
Sfere utjecaja
Osim dogovora o stvaranju UN-a, čelnici triju zemalja usuglasili su i podjelu sfera utjecaja koje se uglavnom tiču Europe. Ruski stručnjaci ističu da su čelnici od samog početka bili spremni na kompromis po ovom pitanju.
Kako tvrdi vojni povjesničar Vitalij Bogdanov, Moskva je, pripremajući se za konferenciju, težila formulirati svoje prijedloge tako da ne izazove veliko nezadovoljstvo Zapada. Po mišljenju stručnjaka, SSSR tada još uvijek nije usmjerio svoju politiku u pravcu "komunizacije" zemalja Istočne Europe. To je učinjeno kasnije, tijekom Hladnog rata. U vrijeme održavanja Konferencije u Jalti Moskva nije bila zainteresirana za stvaranje tvrdih barijera u Europi.
Roosevelt je također igrao na kartu politike "otvorenih vrata", računajući na to da će ekonomska moć SAD-a doprinijeti prodoru interesa Washingtona u sovjetsku zonu utjecaja.
Deficit karizme
Iako su s početkom Hladnog rata planovi usmjereni na suradnju između SSSR-a i Zapada ostali u prošlosti, sporazumi koji su sklopljeni u Jalti pokazali su da mogu funkcionirati i u novim uvjetima globalne konfrontacije dvaju sustava.
Ruski analitičari smatraju da se nekakvo usavršavanje sustava međunarodne sigurnosti sada mora temeljiti na načelima oko kojih je postignut dogovor još u Jalti: ne treba odustajati od UN-a, a utjecajne svjetske igrače ne treba ostavljati izvan igre. Stručnjaci ujedno s razočaranjem ističu deficit svjetskih lidera čija bi karizmatičnost bila na razini njihovih prethodnika iz doba Konferencije u Jalti i na razini složenosti današnjih izazova.