"Potencijalni savez Rusije i Njemačke bio bi najveća opasnost za SAD"

 George Friedman: Vlasti RF ne mogu dopustiti situaciju u kojoj će se zapadne oružane snage nalaziti na stotinjak kilometara od Kurska ili Voronježa. Izvor: Kommersant

George Friedman: Vlasti RF ne mogu dopustiti situaciju u kojoj će se zapadne oružane snage nalaziti na stotinjak kilometara od Kurska ili Voronježa. Izvor: Kommersant

U Moskvi je boravio poznati američki politolog George Friedman, šef obavještajno-analitičke agencije STRATFOR. On je u ekskluzivnom intervjuu za ruski list Kommersant ispričao kakvi su ciljevi SAD-a u Ukrajini i objasnio zašto su ti ciljevi nespojivi s interesima Rusije.

U svojim analitičkim radovima govorite o procesu fragmentacije Europe. U čemu se ona ogleda?

Za vrijeme Hladnog rata granice u Europi bile su konzervirane. Vladalo je mišljenje da će njihova promjena izazvati destabilizaciju. Čim je Hladni rat završen, počelo je prekrajanje granica Jugoslavije. Kasnije su granice promijenjene i na Kavkazu. A sasvim nedavno je 45% Škota glasalo za neovisnost. Katalonci također teže neovisnosti.

U tom kontekstu ja ne smatram da je ukrajinska situacija nekakav poseban izuzetak. Krim i Donbas se uklapaju u "centrifugalne" tendencije koje mi već određeno vrijeme primjećujemo u Europi. Ukrajinska kriza ima veze i s Rusijom, ali i s krizom same Europe.

Europski političari kažu da Europu destabiliziraju potezi Rusije prema Ukrajini.

Europljani se veoma ponose što su se tobože oslobodili ratova i već pola stoljeća žive u svijetu stabilnosti i blagostanja. Međutim, Europa je sve do početka 1990-ih de facto bila okupirana od strane SSSR-a i SAD-a. Zatim se desila Jugoslavija, a potom Kavkaz. Na europskom kontinentu nikada nije zaista vladao mir.

Ipak, predstavnici američke administracije, kao i vodstvo članica EU, objašnjavaju oštru politiku prema RF time što je Rusija prispajanjenjem Krima prvi put poslije Drugog svjetskog rata "prekrojila granice silom".

Amerikanci znaju da je to glupost. Jugoslavija je bila prvi slučaj promjene granica. Kosovo je samo kulminacija tog procesa. SAD je izravno umiješan u te događaje.

Kakav je cilj američke politike u slučaju s Ukrajinom?

Amerikanci su posljednjih 100 godina vodili vrlo dosljednu vanjsku politiku. Glavni cilj te politike je sljedeći: ne dopustiti nijednoj sili da stekne preveliku vlast u Europi. SAD se najprije trudio ne dozvoliti Njemačkoj da dominira u Europi, zatim je ometao jačanje utjecaja SSSR-a.

Svijetu prijeti hladni rat 2.0
Ruski zastupnici i stručnjaci upozoravaju na obnovu globalnih napetih odnosa.

Suština te politike je što duže održavanje ravnoteže snaga u Europi pružanjem pomoći slabijoj strani, a ako se pojavi prijetnja taj balans bude ozbiljno narušen, onda će se umiješati u posljednji čas. Tako se Amerika umiješala u Prvi svjetski rat tek kada se ruski car Nikolaj II. odrekao prijestolja 1917., i nije dozvolila da Njemačka ojača. I u Drugom svjetskom ratu SAD je otvorio drugi front vrlo kasno (u lipnju 1944.), kada je postalo jasno da Rusi pobjeđuju Nijemce.

Treba reći da je SAD uvijek najvećom opasnošću smatrao potencijalni savez Rusije i Njemačke. To bi bio savez njemačkih tehnologija i kapitala s ruskim prirodnim i ljudskim resursima.

Fragmentacija Europe praćena je slabljenjem NATO-a. Europske zemlje de facto i nemaju armiju. U kontekstu slabljenja Europe došla je do izražaja moć Rusije.

Strateški imperativ Rusije je imati što dublju tampon-zonu na svojim zapadnim granicama. Zbog toga je Rusija uvijek imala poseban odnos prema Bjelorusiji, Ukrajini, baltičkim zemljama i drugim zemljama Istočne Europe. Sve one su vrlo važne za nacionalnu sigurnost Rusije.

Početkom ove godine vlast u Ukrajini bila je pomalo proruski nastrojena, ali je bila snažno uzdrmana. Međutim, Moskvi je i to odgovaralo. Rusija ne želi potpuno kontrolirati Ukrajinu, niti  je okupirati. Dovoljno je da Ukrajina ne uđe u NATO i EU. Vlasti RF ne mogu dopustiti situaciju u kojoj će se zapadne oružane snage nalaziti na stotinjak kilometara od Kurska ili Voronježa.

SAD objašnjava oštru politiku prema RF time što je Rusija prispajanjem Krima prvi put poslije Drugog svjetskog rata "prekrojila granice silom". Amerikanci znaju da je to glupost. Jugoslavija je bila prvi slučaj promjene granica. Kosovo je samo kulminacija tog procesa. SAD je izravno umiješan u te događaje.

Amerika je, međutim, bila zainteresirana za formiranje prozapadne vlade u Ukrajini. Ona je vidjela da je Rusija u usponu i trudila se ne dozvoliti joj konsolidaciju pozicija na postsovjetskom prostoru. Uspjeh prozapadnih snaga u Ukrajini omogućio bi da se Rusija obuzda.

Događaje s početka godine Rusija tretira kao državni prevrat koji je organizirao SAD. I to je zaista bio najneskriveniji državni prevrat u povijesti. SAD je otvoreno, između ostalog i novcem, podržavao grupe boraca za zaštitu ljudskih prava u Ukrajini, a ruske specijalne službe nisu primijetile takve tendencije. One nisu ni shvatile što se događa. A kada su shvatile, nisu više mogle poduzeti mjere za stabilizaciju situacije. Kasnije su pogrešno procijenile i raspoloženje na istoku Ukrajine.

Drugim riječima, ukrajinska kriza je rezultat skonfrontacije Rusije i SAD-a?

Evo gledajte. Imate dvije zemlje. Jedna želi da Ukrajina bude neutralna, a druga želi da Ukrajina bude dio linije odvraćanja ruske ekspanzije. Obje djeluju polazeći od svojih nacionalnih interesa.

Amerikanci su u posljednje vrijeme počeli ozbiljno brinuti zbog potencijala Rusije i njezinih namjera. Rusija je, sa svoje strane, počela prelaziti s obrambene strategije, koju je provodila od 1992., na ponovno uspostavljanje nekadašnje sfere utjecaja. Stvar je u fundamentalnoj nepodudarnosti nacionalnih interesa dviju velikih sila.

Kako Vi vidite daljnji razvoj događaja oko Ukrajine?

Rusija neće praviti ustupke kada je u pitanju Krim, ali se može suočiti s ozbiljnim problemima u pogledu opskrbe poluotoka. Moskva, međutim, ne može odustati ni od mnogih drugih zahtjeva vezanih za Ukrajinu. Za Moskvu je prisustvo zapadnih vojnika na teritoriju Ukrajine pravi košmar. To bi ograničilo njezin prostor za manevar. SAD će morati donijeti stratešku odluku: ili se aktivnije umiješati u događaje u Ukrajini, što može biti komplicirano, ili formirati novi savez, unutar NATO-a ili izvan njega, uz sudjelovanje Poljske, Rumunjske, baltičkih zemalja i, recimo, Turske . To će biti "sanitarni kordon", i to je ono što Rusija ne prihvaća. Sjedinjenim Američkim Državama nije toliko važno da one kontroliraju Ukrajinu. Njima je važno da je ne kontrolira Rusija. Mnogo toga će ovisiti o Kijevu. Kijevska vlast je slaba točka Ukrajine. Ako u njoj dođe do raskola Rusija će pokušati preokrenuti situaciju u svoju korist.

George Friedman: Ja sam još prije tri godine u jednoj svojoj knjizi predvidio da će u Ukrajini izbiti kriza čim Rusija počne jačati i demonstrirati svoju snagu. Izvor: Kommersant

Koji su to potezi Ruske Federacije mogli uznemiriti SAD?

Rusija je počela poduzimati određene korake, koje je SAD ocijenio kao neprihvatljive. To se prije svega odnosi na Siriju. Tamo su Rusi pokazali Amerikancima da su u stanju utjecati na procese na Bliskom Istoku. SAD i bez Rusa imaju dosta problema u toj regiji. Rusi su se umiješali u procese na Bliskom Istoku između ostalog i zbog toga što su se nadali da će tako steći instrument za vršenje utjecaja na američku politiku u drugim sferama. Međutim, prevarili su se. SAD je to shvatio kao pokušaj Rusije da im nanese štetu. Rusi po svemu sudeći jednostavno nisu procijenili koliko će ozbiljno SAD shvatiti njihove poteze, kao ni to da će Amerika lako naći kontra-mjere.

Hoćete reći da je Ukrajina osveta za Siriju?

Ne, nije to osveta. Rusi su se umiješali u procese u Siriji dok je SAD rješavao probleme u Iraku i pregovarao s Iranom... U Washingtonu su mnogi stekli dojam da Rusi žele destabilizirati ionako nestabilne pozicije SAD-a na Bliskom Istoku, tj. u regiji koja za Ameriku ima ključnu ulogu. U Washingtonu su po tom pitanju postojala dva gledišta: ili se Rusi glupiraju, ili su pronašli slabu točku SAD-a i pokušavaju to iskoristiti. Ja ne tvrdim da je miješanje Rusije u sirijski konflikt bilo uzrok pojave ukrajinske krize. Takva tvrdnja bi bila nategnuta. No, u Washingtonu su ipak tada mnogi konstatirali da su Rusi problem. A što u tom slučaju treba uraditi? Treba odvući Rusima pozornost na drugi problem u regiji na koji su oni osjetljivi. Ja sada malo pojednostavljujem. Jasno je da je sve to složenije, ali uzročno-posljedična veza je takva. Uglavnom, strateški interesi SAD-a sastoje se u tome da se Rusiji ne dozvoli da postane hegemon. A strateški interesi Rusije su da se SAD ne približi njezinim granicama. U tome je bit.

A kakav je po Vašem mišljenju smisao američkih sankcija? Ruske vlasti kažu da SAD želi izazvati smjenu režima.

Cilj sankcija je u tome da se uz minimalne gubitke SAD-a i nešto veće gubitke Europske unije nanese bol Rusiji i tako izazove njezina kapitulacija, tj. prihvaćanje američkih zahtjeva. Sankcije su demonstracija moći Sjedinjenih Američkih Država. SAD rado koristi tu moć prema zemljama koje nemaju čime adekvatno uzvratiti. To je ujedno i prilika za "postrojavanje" Europljana. Ne mislim da je glavni cilj SAD-a smjena režima u Rusiji. Glavni cilj je bio ograničiti ruskim vlastima prostor za manevar, što mi sada i vidimo. Ali tu su imali udjela i drugi čimbenici, kao na primjer pad ruske ekonomije i pad cijene nafte.

Mnogi u Rusiji kažu da je nafta pojeftinila zbog tajnog dogovora SAD-a sa zemljama Perzijskog zaljeva.

Neugodnosti je uvijek bolje objasniti namjernim djelovanjem nekog drugog. No vidimo da su mnoge zemlje, uključujući Kinu, Indiju i Brazil, ublažile prognoze vezane za tempo rasta svoje ekonomije. U Europi je rast gospodarstva sveden na nulu. Uza sve to, sada je u tijeku naftna revolucija. Nafta je sve dostupnija na tržištu. Pad cijene nafte bio je neminovan. Što ste drugo očekivali? A vi ste formulirali svoju ekonomsku strategiju orijentirajući se ne samo na visoke cijene nafte, nego u cjelini na izvoz energenata. Zbog toga ste postali ranjivi! Trebalo je iskoristiti posljednjih 10 do 15 godina visokih prihoda od prodaje energenata za diverzifikaciju gospodarstva, ali vaše vlasti to nisu učinile.

Treba li očekivati poboljšanje rusko-američkih odnosa nakon sljedećih predsjedničkih izbora u Americi?

U Rusiji se američka politika pretjerano personificira. U Americi je predsjednik samo jedna od mnogih institucija vlasti. On nema svu vlast. Obami su vezane ruke i noge, kao i njegovim prethodnicima.

Stavovi Rusa prema Americi od devedesetih do danas.Povećati sliku.

Ako na Bliskom Istoku brzo jačaju grupacije kao što je "Islamska država", onda nije važno je li predsjednik SAD-a demokrat ili republikanac, on će ih morati bombardirati. Nijedan američki predsjednik ne može si priuštiti da sjedi skrštenih ruku ako Rusija postaje sve utjecajnija. Učinci Rusije na Bliskom Istoku i, recimo, u slučaju s davanjem azila Edwardu Snowdenu SAD je doživio kao korake usmjerene protiv američkih interesa. Tko god da je predsjednik SAD-a, on bi bio prisiljen na tako nešto reagirati. Ja sam još prije tri godine u jednoj svojoj knjizi predvidio da će u Ukrajini izbiti kriza čim Rusija počne jačati i demonstrirati svoju snagu. To je bilo očito.

Koliko je po Vašem mišljenju realno zbližavanje Rusije s Kinom?

Sada Kina i sama ima mnogo problema. Rast ekonomije je sve sporiji, razina inflacije i nezaposlenosti je visoka. Od Pekinga ne treba očekivati nikakve poklone. Izgradnja cjevovoda prema Kini, na koju će vlasti RF morati potrošiti mnogo novca, najvjerojatnije neće bitnije utjecati na rusku ekonomiju.

Kako vidite daljnji razvoj događaja?

Glavno pitanje je hoće li Rusija moći sama opstati. Ona se sada suočila s mnogim faktorima koji su izazvali raspad SSSR-a. To je i nepostojanje učinkovitog sustava prometnica, to je i skeptičan odnos prema prijestolnici u mnogim regijama od Kavkaza do ruskog Dalekog Istoka. I što je najvažnije - to je ekonomija, koja funkcionira samo u određenim okolnostima, tj. kada su cijene energenata visoke. Imate samo jedan proizvod, a njega sada na svjetskom tržištu ima napretek.