Rusija čini EU ovisnom o Turskoj

Vladimir Putin je 1. prosinca posjetio Tursku. To je bio najkraći susret u povijesti rusko-turskih odnosa (trajao je samo nekoliko sati), ali njegovi rezultati bili su iznimno značajni. Rusija i Turska su se dogovorile o izgradnji nuklearne stanice, koja će koštati 20 milijardi dolara, te novog plinovoda, koji će zamijeniti Južni tok i pretvoriti Tursku u najveće regionalno energetsko čvorište.

Posjet Vladimira Putina Ankari i njegovi pregovori s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom održani su, prema mišljenju stručnjaka, u sretno vrijeme za Rusiju. ''Ovo je vjerojatno prvi put od vremena Atatürka da se turski lider tako toplo izjašnjava o odnosima Rusije i Turske. Pitom negativno govori o zapadnim državama, uspoređujući ih s agresorima i optužujući ih da uvijek nastoje izvući korist u odnosu na islamski svijet. Zbog toga su neki turski mediji već okrstili posjetu kao susret usamljenika'', dopisniku Ruskog vjesnika govori Vladimir Avatkov, predavač na Akademiji Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije.

Krah Južnog toka: Rusija odustala od plinovoda Rusija je odustala od plinovoda Južni tok, jednog od svojih najvećih projekata, čije je geopolitičko značenje veće od ekonomskog.

''Dva usamljenika'', nezaodovoljna politikom Europske unije, pripremili Bruxellesu potpuno neugodno iznenađenje. Isprva je Vladimir Putin na press-konferenciji izjavio da se zatvara projekt izgradnje plinovoda Južni tok (čiji je kapacitet trebao biti 60 milijardi kubnih metara plina godišnje). ''Vidimo da se stvaraju prepreke za njegovu realizaciju. Ako ga Europa ne želi realizirati, onda ni neće biti ostvaren... Na kraju krajeva oni su kupci'', izjavio je ruski predsjednik.

Prema riječima Dmitrija Maruniča, stručnjaka za naftno-plinsku oblast, u ovoj situaciji s Južnim tokom ne radi se o kapitulaciji Kremlja, nego o pokušaju da se utječe na poziciju Europske unije, iznudi ili njezin pristanak na Južni tok, ili dobije alternativan projekt cjevovoda koji bi kudikamo manje bio odgovarajuć za EU. Radi se o tome da je tijekom Putinove posjete, prema riječima šefa Gazproma Alekseja Millera, potpisan memorandum o izgradnji plinovoda preko Crnog mora u Tursku. Preko njega ići će onih istih 60 milijardni kubnih metara koji su trebali ići Južnim tokom. Od njih 14 milijardi će ostati u Turskoj, a ostala količina ići će u Grčku.

Za Rusiju zapravo ne postoji neka posebna razlika između ta dva projekta. Oba rješavaju ključni problem – izostaviti neodgovornu Ukrajinu iz sheme isporuke plina. A cijena projekata je otprilike ista. Međutim, Moskva je prisiljena dati Turskoj bonus za suradnju u vidu smanjenja cijena plina. Taj bi popust trebao iznositi 6% (govori se da su Turci željeli 15%). Ipak je to prihvatljiva cijena koja se treba platiti za toliko važan projekt.

Za Europsku uniju ukidanje izgradnje Južnog toka bremenito je ekonomskim i političkim izdacima. Kao prvo, neke države ostat će bez novca koji su trebale zaraditi kao države kroz koje prolazi plin. Prema riječima Vladimira Putina, Bugarska će godišnje izgubiti 400 milijuna dolara. Kao drugo, Turska se pretvara u energetsko čvorište preko kojeg će se u EU isporučivati ugljikovodici iz Rusije, Azerbajdžana i, u budućnosti, Irana. Ankara će, zahvaljujući svojoj kontroli tih tokova, istupati na pregovorima s puno više samopouzdanja, posebno u pitanjima mogućeg članstva Turske u EU.

Prilike idu na ruku zbližavanju Moskve i Ankare

Ako govorimo neposredno o rusko-turskoj suradnji, onda su Moskva i Ankara usmjereni na zbližavanje na temelju uzajamnog poštivanja interesa.

Simbol napretka u bilateralnim odnosima mogao bi biti projekt izgradnje nuklearne stanice Akkuyu. Ona je izgrađena prema ruskom projektu. ''Projekt je jedinstven u tom smislu, jer se prvi put gradi prema principu ''plati-posjeduj-koristi'', odnosno ruska kompanija bit će vlasnik te stanice. Naravno, radi se o velikoj investiciji od 20 miljuna dolara'', izjavio je ruski lider. Završetak izgradnje predviđen je za 2022.

Plan alternativnog puta plinovoda "Južni tok". Povećati sliku.

Stručnjaci ističu da Ankara ne pokušava iskoristiti složenu situaciju u kojoj se našla Rusija te se i dalje s poštovanjem odnosi prema interesima Moskve na Južnom Kavkazu. ''Turski neoosmanizam po pitanju Zakavkazja je pretjeran, Turska ima sasvim predvidljivu poziciju: čuvanje savezničkih odnosa s Azerbajdžanom, čuvanje jakog ekonomskog i humanitarnog utjecaja na Gruziju te održavanje ravnoteže na granici svađe i primirja s Armenijom. Ne može se govoriti ni o kakvoj većoj ekspanziji Turske u toj regiji'', izjavio je Nikolaj Cilaev, stariji znanstveni suradnik u Centru za probleme Kavkaza i regionalnu sigurnost na MGIMO-u.

Osim toga, Turska je na kraju zapravo odustala od izravne podrške antiruskoj liniji krimsko-tatarskog medžlisa (organizacijska jedinica islamske zajednice op. red.). ''Nakon referenduma na Krimu i njegovog pripajanja Ruskoj Federaciji vodeći turski političari i Ministarstvo vanjskih poslova Turske aktivno su promicali ideju o apsolutnoj nezakonitosti konkretnog čina. Rusija je optužena za agresiju, kršenje prava krimskih Tatara, koje je Turska branila posljednjih godina. No postupno se antiruska propaganda u slučaju 'Krim' stala gasiti u turskim medijima. Pitanja ekonomske suradnje (uključujući i moguće sudjelovanje turskih biznismena u slobodnoj ekonomskoj zoni na Krimu) i dalje su prioritet za Tursku'', govori Vladimir Avatkov.

Sirija je jedino pitanje oko kojeg se države ne mogu dogovoriti. Ipak te nesuglasice ne mogu svesti na nulu onaj potencijal koji trenutno postoji između Ankare i Moskve.