Najkrvoločniji psihopati SSSR-a. Drugi dio.

Andrej Čikatilo, ruski manijak. Izvor: Ria Novosti/Vladimir Vlatkin

Andrej Čikatilo, ruski manijak. Izvor: Ria Novosti/Vladimir Vlatkin

Kako su se borili sa serijskim ubojicama u carskoj Rusiji i Sovjetskom Savezu.

Šubara i sjekira

Početak tog ''novog vala'' je Vladimir Ionesjan, poznat pod nadimkom Mosgaz (tako se zvala moskovska plinska služba). Ionesjan je ulazio u stanove kao radnik plinske službe koji je došao provjeriti opremu. Malenom turističkom sjekirom, koju je kupio u sportskoj trgovini, nanosio je žrtvama desetke udaraca.

To je bio čovjek od stvaralaštva. Radio je kao umjetnik u Teatru glazbene komedije u Orenburgu. Tamo je započeo ljubavni odnos s Alevtinom Dmitrievom. No Dmitrievu su otjerali iz kazališta jer nije bila talentirana i Ionesjan je tad otišao, napustivši ženu i dijete, sa svojom novom ljubavnicom u Moskvu. Lagao joj je da je tajni suradnik KGB-a, da će joj njegove veze pomoći da postane primadonom Boljšog teatra te da će naslijediti veliko bogatstvo.

Najkrvoločniji psihopati SSSR-a. Prvi dio.
U Rusiji, kao i u drugim europskim državama, u srednjem vijeku i novom vijeku postojala je osuda na smrt i mučenje. Pogubljenje je imalo funkciju kazne, a mučenje se koristilo u istragama. No nije bilo tako mnogo ubojstava koja su se događala iz želje za ubojstvom.

Prvo ubojstvo počinio je u Moskvi krajem 1963. Žrtva je bio 12-godišnji dječak. Iz stana Ionesjan je odnio dječji džemper, šezdeset rubalja (polovina mjesečne plaće prosječno plaćenog radnika), bočicu kolonjske vode i sunčane naočale. Isti taj dan drugi dječak spasio se slučajno. Naime, rekao je Ionesjanu, koji je pozvonio na vrata, da je kod kuće baka, nije bio primijetio da je otišla van. Za nekoliko dana Ionesjan je počinio nekoliko ubojstava u Ivanovu, u jednom stanu njegova žrtva ponovno je bio dječak, a dobit – sako, jakna i naliv-pera. U drugom stanu – starica, od koje je ukrao džepnu svjetiljku i 70 kopjejki. U još jednom stanu silovao je i pokušao ubiti 15-godišnju učenicu, no djevojčica je preživjela. Nakon ivanovskih ubojstava ''slučaj Mosgaz'' dobio je status posebno važnog. Vlast, na čelu s prvim licima sovjetske države, uzela je stvar u svoje ruke.

Ionesjana su uhvatili brzo, za nekoliko tjedana. Početkom 1964. počinio je posljednje ubojstvo u Moskvi. Iz stana je taj put pokupio čitav televizor. Tako su ga i pronašli, otkrili su auto s kojim je došao, odredili četvrt i došli u stan gdje je Ionesjan živio s Dmitrievom. Iznenađena balerina bila je sama u stanu. Priznala je da je Ionesjan otputovao u Kazanj, kamo je i sama trebala uskoro otići. Suradnicu kriminalne istrage našminkali su da izgleda kao Dmitrieva te su bez poteškoća uhitili Ionesjana, koji je na peronu dočekao balerinu. Istraga je kratko trajala i nije o njoj pisao sovjetski tisak. Mosgaz je strijeljan dva tjedna nakon uhićenja.

Mosgaz je prvi sovjetski serijski ubojica koji je postao poznat po čitavoj državi. Toj mračnoj slavi doprinio je i njegov lik: bio je kavkaške vanjštine, sa sjekirom i šubarom, čije uši nije vezivao odozgora, kao što su tad svi radili, nego odozada.


Ruski sotona

Najpoznatiji ruski manijak je Andrej Čikatilo. O potrazi za njim snimljen je film u Hollywoodu (Građanin X, 1995.)., njegovo ime postalo je opće poznato. Po broju žrtava (53) Čikatilo se nalazi odmah iza nekoliko manijaka u svijetu, a u Rusiji uvjereno drži prvo mjesto, iako ga je skoro stigao Bitcevskij manijak (prema nazivu moskovskog parka) Aleksandar Pičuškin. Čikatila su hvatali 12 godina. Nekoliko nadimaka dobio je od policije i stanovništva, jedno od njih bilo je Sotona.

Čikatilo je ubijao djecu, djevojke i žene, nije osjećao gadljivost prema probisvijetu i jeftinim prostitutkama. No davao je prednost djeci. Najmlađa njegova žrtva bio je 7-godišnji dječak, najstarija bila je 44-godišnja skitnica i alkoholičarka. Najstariji dječak kojeg je ubio imao je 16 godina. Čikatilo je znao privući djecu, vjerovali su mu dok im je obećavao da će im pokazati štenad, videomagnetofon, poštanske markice. Ubojstva su počinjena uglavnom u Rostovskoj oblasti, gdje je živio Čikatilo, te u drugim regijama, uključujući Moskovsku oblast. Sa žrtvama bi se upoznao na kolodvorima. Mnoga ubojstva počinjena su u šumskim predjelima – nasadima koji štite željeznicu od snježnih nanosa. Čikatilo je ubijao nožem, na unakaženim tijelima nalazilo se 60 rana. Probadao bi žrtvama oči, jer nije mogao podnijeti njihov pogled. Neke je silovao. Kod nekih bi odrezao, čak i grizao uši, genitalije, grudi, jednom je izrezao srce. Nakon što je jedanput ubio mađarsku studenticu i odrezao čitav niz dijelova od tijela, zamotao ih je u komade njezine odjeće te je sa svime time otišao na rođendansko slavlje svojeg oca.

Zašto su teroristi lovili ruskog premijera Stolipina
Tog je čovjeka mrzila čitava država. No mogao je od Rusije napraviti pravu europsku državu i spriječiti mnoge od katastrofa 20. stoljeća.

Prvo ubojstvo Čikatilo je počinio 1978., ubio je 9-godišnju djevojčicu tako što ju je prevario rekavši joj da će joj pokloniti žvakaću gumu. To je i njega uplašilo, tri godine nije djelovao. Potom je počeo ubijati u serijama. Vrhunac se dogodio 1984., Čikatilo je u jednoj godini ubio 15 ljudi.

I tad su ga uhitili. U njegovoj aktovci našli su nož, vazelin, komadić sapuna i dva metra užeta. Uzeli su krv za analizu od Čikatila. Ali dogodila se greška te su manijaka, ne napravivši temeljitu analizu, pustili.

1985. počela je operacija pod kontrolom Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Vjerojatno se radi o najvećoj operaciji koja je provela sovjetska i ruska policija. Pod istragom bilo je 200 000 ljudi, usput su otkrili više od tisuću zločina. A Čikatilo je još uvijek ubijao, iako opreznije. Nakon oslobođenja ubio je 21 čovjeka. Imao je priliku hvatati samog sebe, kao član ''narodnog odreda'' putovao je zajedno u prigradskim vlakovima s operativcima koji su lovili manijaka. Majka jedne od žrtava, koja je išla po stanicama i vlakovima s fotografijom nestalog sina, jednom ga je pokazala samom Čikatilu.

6. studenog ubio je prostitutku pored željezničke pruge, a kad je izašao na stanicu, zaustavio ga je policajac, provjerio dokument i napisao prezime. Kad je tijelo bilo otkriveno, zapis su provjerili i onda se istražitelj prisjetio da su zaustavili nekog po prezimu Čikatilo zbog sumnji da je sudjelovao u ubojstvima. Sud ga je osudio na smrt strijeljanjem, različiti ljudi tvrde isto: da Čikatila nisu osudili na smrt, rođaci ubijenih ne bi dopustili da ga izvedu iz sudske dvorane. U tom slučaju nitko ne bi mogao jamčiti ni za sigurnost sudaca.


Nikita Hruščov iliti Ivan-Budalica na prijestolju
Hruščov je bio markantna ličnost, markantan lider. Njega su znali ismijavati, ali su ga svejedno voljeli. Bio je nevjerojatno šarmantan.

Za jedan od njegovih zločina greškom je strijeljan jedan čovjek. Aleksandr Kravčenko bio je prije osuđivan za ubojstvo i silovanje 10-godišnje djevojčice, ali je izbjegao kaznu jer je bio maloljetan. Sumnje su pale na njega. Policija je od njega dobila priznanje na najsuroviji način te je bio osuđen na smrt.

Krajem 1990-ih u Rusiji je utvrđeno godišnje između 20 i 27 kaznenih djela protiv serijskih ubojstava, u 2002. pokrenuto je 205 kaznenih djela, u 2003. - 350. Nitko nije mogao dati razumljivo objašnjenje tom naglom porastu, a reakcija je bila obična za Rusiju – objavili su da je informacija tajna. Vjerojatno zbog toga nema ni točnih podataka o takozvanoj Bandi GTA (prema nazivu kompjuterske igrice Grand Theft Auto), koja je ubila vozače automobila iz potpuno nejasnih motiva.

Društvo je nekako neprimijetno prihvatilo postojanje manijaka kao dio normalne stvarnosti, čak ih djelomično i opravdava smatrajući da su oni pod utjecajem neke nesavladive snage. Rusija se po tom pitanju malo razlikuje od Zapada. I tamo, i ovdje ljudi gledaju seriju o ubojici Dexteru te u tome ne primjećuju ništa čudno. U Rusiji sad snimaju svoju verziju serije na taj isti siže.