Zabranjeni filmovi: Što se može naučiti od lekcija iz sovjetske cenzure

Izvor: Ria Novosti

Izvor: Ria Novosti

Filmski djelatnici ponovno razmišljaju o iskustvu sovjetske cenzure.

Je li mogao sovjetski redatelj izreći svoje misli ili je jednostavno odražavao sistem sovjetskih vrijednosti? Da bi se saznalo kakve su uzajamne odnose imali veliki umjetnici i državna cenzura, treba proučiti njihov put.


Zabrana Boga

Za vrijeme rada u Sovjetskom Savezu Andrej Tarskovski uspio je snimiti samo 5 filmova. Ako je prosječno za rad na svakom filmu trebalo oko godinu dana, onda je 16 godina Tarkovski bio, prema vlastitom priznanju, nezaposlen. Njegov prvi film Ivanovo djetinjstvo, koji je osvojio Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, u SSSR-u su ga za podsmijeh prikazivali samo na jutarnjim seansama i reklamirali ga kao dječji film. Činovnicima je smetalo to da se iza željezne zavjese film percipirao kao pacifistički, a na vrhuncu Hladnog rata i na pragu Karipske krize to je proturječilo vanjskoj politici Sovjetskog Saveza.

Eastern i crveni western
Mjesto radnje: Divlji zapad i Srednja Azija Sovjetski eastern ima dva podžanra: eastern u užem smislu i takozvani „crveni western“. Crveni western je gotovo identična kopija američkog originala.

Svaki film Tarkovskog bio je remek-djelo svjetske kinematografije te je svaki bio podvrgnut žestokoj cenzuri. U Andreju Rubljovu cenzuri nije odgovaralo previše religioznih simbola. Na kraju je film skraćen za 25 minuta. Zbog složenog filmskog jezika prikazivanje Stalkera i Zrcala bilo je ograničeno, a tisak je pisao ili negativno, ili su ih prešućivali. Samo je Solaris imao više ili manje sretnu sudbinu. Iako je činovnike ljutila filozofska linija te razmišljanja o Bogu i spoznaji te su tražili da se unese više od četrdeset ispravaka, taj film bio je vrlo poznat u SSSR-u.


Cenzura u nekoliko etapa

Andrej Smirnov, autor kultnog sovjetskog filma o veteranima rata Bjeloruski kolodvor, prisjeća se: ''Nije bilo jasno formuliranih pravila. Svi su se pozivali na konkretnog činovnika koji je govorio ''da'' ili ''ne''. Pritom je institucija Goskino (kamo su predavali završene filmove) bila samo posljednja instanca, cenzura je započinjala od prvog dana filmske proizvodnje. U studiju Mosfiljma scenarij su čitali lokalni urednici, nako čega ga je razmatrao umjetnički savjet, ekipa filmskih djelatnika, scenarsita i redatelja. Nije se moglo zaobići ni mišljenje partijskog komiteta, lokalnog organa komunističke partije. I, naravno, filmove su detaljno pratili i tijekom samog snimanja''.

Filmski kritičar Viktor Matizen suprotnog je mišljenja: ''Bez obzira na nepostojanje instrukcije o cenzuri, u svakom konkretnom slučaju moglo se lako odrediti razlozi zbog kojih je cenzura nezadovoljna. Recimo, junakinja filma mora predstavljati sve sovjetske žene. I ako ona, recimo, vara muža, cenzura će odmah postaviti pitanje: ''Što time želiš reći? Da sve sovjetske žene varaju?!''. Kad je film Lete ždralovi dobio nagradu na Filmskom festivalu u Cannesu, u Sovjetskom Savezu nitko se nije žurio ukazati počast redatelju Mihailu Kalatozovu: u malenoj bilješci bez fotografije u novinama Izvestija nije pisalo ni njegovo ime. A sve zbog čega? Govori se da je tadašnji sovjetski lider Hruščov krajnje negativno prihvatio sižejnu liniju filma: onaj dio gdje junakinja vara svojeg voljenog koji je otišao na front.


Klasna borba

Među najvažnijim zahtjevima bio je onaj ''klasnog pristupa''. Pokušaj da se čitava kompleksnost života svede na ideološki kliše bila je ostvarena u filua Sibiriada Andreja Končalovskog, dobitnika nagrade na Filmskom festivalu u Cannesu. U jednoj od scena geolozi, koji buše nedaleko od seoskog groblja, naposljetku nalaze naftu. No zbog emisije plinova nastaje požar koji prelazi na groblje. Stanovnici sela odlaze do grobnica svojih bližnjih, ali ih ne puštaju jer se boje da se može ponoviti još jedna eksplozija. Na ekranu se vide jedva primijetni kadrovi – oproštajni zagrljaji mrtvih i živih. Na te pronicljive kadrove činovnici su ovako reagirali: ''Simboličko bratimljenje živih i mrtvih ne smije imati karakter izmirenja''.

Sovjetska princeza i indijski radža: koga je voljela Staljinova kći
Projekt filma o romansi Staljinove kćeri sa smrtno bolesnim Indijcem Brajeshom Singhom predstavljen je ruskim producentima na Filmskom festivalu u Cannesu te je pobudio interes kako među ruskim, tako i indijskim investitorima.

Goskino više se od svega bojao šifrirane kritike sovjetskog režima: cenzura je dolazila i do alegoričnog, fantastičkog pripovjedanja. S ispravkom ''pojasniti klasnu borbu'', ''objasniti socijalno-klasni aspekt'' nisu se samo obraćali povijesno-revolucionarnim filmovima, nego čak i dječjim bajkama i znanstvenoj fantastici. To se dogodilo i sa scenarijem braće Strukacki Mladić iz pakla: u intervenciju Zemljana u unutarnje stvari vanzemaljaca cenzura je vidjela lažnu koncepciju ''izvoza revolucije''. Bez obzira na to što su braća Strugacki pokušali uzeti u obzir pojedine primjedbe, scenarij nije bio preporučen za režiju.


Groblje filmova

''Može se reći da je sovjetski film bio pod skalpelom cenzure. Da, bio je skalpel, no bila je i sjekira'', govori filmski kritičar Valerij Fomin. ''Cenzura je ostavila ogromno groblje filmova i nerealiziranih projekata. Nije bilo dovoljno zabraniti ili izrezati neki dio filma, potrebno je bilo kazniti. Tako su nastajale ogromne javne kazne''. Kad se redatelj Sergej Ejzenštejn latio 1935. filma Bežin lug o pioniru Pavliku Morozovu, koji je denuncirao oca, neprijatelja sovjetske vlasti, od njega su očekivali da će izvršiti državnu narudžbu. Ipak Ejzenštejn je krenuo drugim putem: nije davao političke ocjene te je po svojoj poetici bio daleko od sovjetske retorike. Zbog toga su film skinuli s repertoara, vrpca je nakon nekog vremena bila izgubljena, a filmska zajednica organizirala je hajku na redatelja koji je zbog toga gotovo počinio samoubojstvo.


Novo lice cenzure

''Cenzura nije nikamo nestala, ona se vraća. Samo je više nitko ne naziva cenzurom. Sad se to naziva ''ne izdavanjem dozvole za prikazivanje'', govori Viktor Matizen. Od 1. srpnja pravila za dobivanje tog dokumenta su postala rigoroznija: novi zakon daje pravo dužnosnicima da biraju koje će filmove puštati širokoj publici. Država namjerava kažnjavati proizvodnju audiovizualnih proizvoda koja sadrži necenzuriranu leksiku. U studenom u rusku distribuciju izlazi film Levijatan Andreja Zvjaginceva, no on će se bitno razlikovati od autorske verzije: ponovno će snimiti zvuk za film te ga zapravo podvrgnuti cenzuri u skladu s novim zakonom.