"To je zaista pakao"

Epidemija groznice Ebole počela je u Zapadnoj Africi u veljači ove godine. Izvor: Reuters

Epidemija groznice Ebole počela je u Zapadnoj Africi u veljači ove godine. Izvor: Reuters

Pisac i publicist Eduard Bagirov nedavno se vratio iz Liberije, bivše američke kolonije i jedne od najsiromašnijih zemalja Afrike, u kojoj trenutno bjesni epidemija hemoragične groznice Ebola. Bagirov je sudjelovao u snimanju dokumentarne reportaže za emisiju "Svojim očima" na ruskom Prvom kanalu. On je s nama podijelio svoje dojmove o zemlji i ljudima koji žive u uvjetima u kojima, reklo bi se, život čovjeka nije moguć.

Kako se živi u Liberiji?

Situacija je loša. Latentno prisutan osjećaj duboke zabrinutosti, čak i određene bezizlaznosti čovjeka ne napušta ni na trenutak. A taj strašni osjećaj počinje već na aerodromu u Monroviji. Aerodrom u glavnom gradu kao da je nekakva šupa u poluraspadnutom stanju s jednim izlazom. Osim tog izlaza stoje epidemiolozi u zaštitnim skafanderima i pažljivo promatraju sve koji izlaze. Pored njih su kanisteri s otopinom klornog vapna. Usput, u Liberiji ovakvi kanisteri se nalaze gotovo svugdje. Čak ni u dućan ne možete ući ako ne operete ruke u ovoj otopini.

No, izgleda da to ne pomaže puno

Epidemija 2014.

Epidemija groznice Ebole počela je u Zapadnoj Africi u veljači ove godine. Prvi slučajevi zaraze zabilježeni su u Gvineji, a manje od mjesec dana kasnije virus se proširio na Liberiju, zatim na Sierru Leone, Nigeriju, Narodnu Republiku Kongo i Senegal. Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, od groznice je život do sada izgubilo više od tri tisuće ljudi.

Zato što u ovoj zemlji pojmovi o higijeni gotovo i ne postoje. Osim ovakvih službenih mjesta na kojima se ljudi trude poštovati barem nekakva pravila, postoje još i divlje tržnice i sirotinjski kvartovi gdje ljudi nemaju predodžbu ni o najelementarnijim mjerama epidemiološke sigurnosti.

Kakav dojam ostavljaju stanovnici zemlje?

Tamo vlada potpuni kaos. Za bijelca, posebno onog koji je tek stigao u Liberiju, bolje je ne kretati se ulicama. To je opasno. Kada smo prvog dana u centru grada pokušali razgovarati s ljudima, odmah nas je okružila gomila lokalnih stanovnika čije namjere očito nisu bile prijateljske. Srećom smo tamo imali poznanike iz Rusije koji su nas svuda pratili. No, u kritičnoj situaciji od njih bismo imali isto toliko koristi koliko od nas samih i zato smo, kada bismo odlazili u posebno opasne četvrti, plaćali zaštitu mjesne policije. Bez takvih vodiča i bez osiguranja ne bismo uspjeli snimiti nikakvu reportažu. Jednostavno bi nas rastrgli. Ono što smo tamo vidjeli nadmašilo je moja najgora očekivanja. To je zaista pakao.

Pisac i publicist Eduard Bagirov. Njegovu ekskluzivnu reportažu iz Liberije na ruskom jeziku možete pogledati ovdje. Izvor: eduardbagirov / Instagram

Kakva je situacija s policijom?

Policija postoji, ali nema je svugdje, a opasna situacija može nastati bilo gdje i to sasvim iznenada. Dovoljno je da negdje u blizini tržnice izađete iz vozila i odjednom se oko vas kao iz zemlje pojavi petnaestak sumnjivih tipova, koji se vrte oko vas i gledaju u vas kao šakali. Bilo kakav neoprezan pokret, gesta, pogled može biti povod za sukob, često i s fatalnim ishodom. Razbojništvo i krađa tamo su uobičajena pojava i to se smatra jednom od manjih nesreća koje vas mogu snaći u Liberiji. Mogu vam, na primjer, bez ikakvog povoda zabiti nož u slabinu. Lokalno stanovništvo krajnje je nedruželjubivo. Ljudski život tamo kao da nema vrijednost. Posebno život bijelca.

Od čega žive mještani, čime se bave?

Vlada potpuno siromaštvo. Trguju bezvrijednom starudijom, negdje nešto ukradu. U cijelom gradu postoje samo dva bankomata i nijedan ne radi. Svuda su straćare, trulež, prljavština. Ne postoje nikakvi znaci civilizacije i higijene.

Kakva je situacija izvan sirotinjskih kvartova?

Obični kvartovi slabo se razlikuju od sirotinjskih. Posjetili smo jedan takav kvart u kojem je stanovao naš vozač. Vodovod nemaju, nego piju kišnicu koju su nakupili s krovova. Nema toaleta! Ljudi koriste plastične vrećice koje bacaju u vlastito dvorište. Teško je to opisati. Odbijao sam vjerovati svojim osjetilima. I to je običan gradski kvart, gdje stanuju oni koji imaju neki posao i određena sredstva za život. Pritom je svakome tko tamo živi netko već umro od ebole ili upravo umire.

Povećati sliku.

 

Što se događa u sirotinjskim kvartovima?

To je zaista pakao. Predstavnici sanitarnih službi tamo rijetko zalaze i zato ne postoji nikakva kontrola. Čudim se što dosad svi nisu poumirali. Oni tamo imaju svoje običaje pri sahranjivanju. Pokojnik dugo leži pored kuće, ponekad tjednima, dok se ne počne sasvim raspadati. Oni su u stalnom kontaktu s tim lešom, ljube ga, jedu pored njega. Leševe onih koji su umrli od ebole rođaci kradu iz bolničkih mrtvačnica.

Zbog čega?

Prema sanitarno-epidemiološkim normama ovi leševi trebaju biti spaljeni, a prema tamošnjim običajima to je neprihvatljivo.

Vodi li se nekakav prosvjetiteljski rad među mještanima?

Istaknuti su plakati s upozorenjima i preporukama, obavljaju se razgovori. No to zasad ima slab učinak. Oni koji shvaćaju situaciju prestali su jesti prijenosnike ebole - šišmiše i majmune, i kremiraju umrle. I to je sve.

Jeste li posjetili bolnice?

Rusija proizvela eksperimentalno cjepivo protiv ebole
Rusko eksperimentalno cjepivo od virusa ebolske hemoragijske groznice prolazi kroz pretklinička istraživanja na životinjama i uskoro će biti spremna za testiranje na ljudima, za Ruski vjesnik to je izjavila Anna Popova, direktorica Rospotrebnadzora.

Bolnice ostavljaju mučan dojam, posebno prijemni odjeli, gdje bolesnike zapravo dovode da umru. Nizovi nosiljki na kojima leže bolesnici. Žene, muškarci, djeca.

Odvode li sve bolesnike u takve bolnice?

Ne, naravno. Mi smo posjetili sirotinjsku četvrt baš u vrijeme kada su tamo došli epidemiolozi i služba koja odvozi leševe. Nešto ranije tamo su umrle dvije osobe i netko je pozvao stručnjake. Leševi su ležali u samoj kolibi. Okolo njih su bili rođaci. Polovica njih bila je također bolesna, a ostali već na samrti. Mala djevojčica je umirala na rukama svoje majke, na usnama joj je bila krvava pjena. I majka je, po svemu sudeći, bila bolesna. Užasavajući prizor. Ljudi od ebole umiru na stravičan način.

Tamo ste razgovarali sa stručnjacima. Što oni kažu o mogućnosti pandemije ebole? Može li se bolest proširiti na Europu i Rusiju?

Pandemija u Europi i Rusiji nije moguća. Pojedinačni slučajevi nisu isključeni, zato što je prenošenje ove bolesti čisto fizički jednostavno. Ali pandemija je isključena. Naravno, ako ne dođe do mutacije virusa kao što se dogodilo s ptičjom gripom.

Ruski tekst na portalu lenta.ru