Stanovnici Donjecka napuštaju grad pod opsadom

U Donjecku se ljudi koji žive u kućama od oružane paljbe kriju u podrumima, dok se oni koji žive u višekatnicama sklanjaju u kupaonice. Većina skloništa danas je u tako lošem stanju da su potpuno neupotrebljiva. Do njih je, osim toga, u slučaju artiljerijske paljbe nemoguće sigurno stići.

"Stanujemo u blizini Dječje oblasne bolnice (Kalinjingradski rajon Donjecka)", kaže Irina, koja živi u Krasnoflotskoj ulici. "Kod nas je istaknuta obavijest prema kojoj gotovo u svakoj zgradi postoji sklonište, pa i u našoj. Ali, u stvari, to je podrum s tehničkim prostorijama, tamo se ni mačka ne može skloniti, a kamoli čovjek. Pa tako sjedimo u stanu i čekamo kad će nas pogoditi granata."

Pritom je Donjeck faktički pod opsadom: većinu ulica i cestovnih prilaza kontrolira vojska, zračni promet je obustavljen, a izravni željeznički promet posljednjih dana također ne funkcionira. Tako se grad nalazi u situaciji u kojoj su narušeni svi uobičajeni kanali opskrbe.

Zbog svega toga nastaju ozbiljni problemi. U medicinskoj sferi situacija je ozbiljna. U bolnicama je ostalo raditi samo oko 20% osoblja. Nedostaju najviše kirurzi, anesteziolozi, traumatolozi, bolničari i liječnici hitne pomoći. Vlada i nestašica lijekova.

Prema riječima Petra Sergeeviča, dežurnog liječnika u Donjeckoj klinici za traumatologiju, u posljednje vrijeme situacija se znatno pogoršala. "Nemamo dovoljno ljudi. Dovoze nam ranjene dobrovoljce i civile. Zaposlenici spavaju tri sata dnevno, liječnici su jednostavno iscrpljeni. Posljednjih dana 70% ranjavanja dolazi od krhotina granata. Često se radi o vrlo teškim povredama. I s lijekovima imamo problem. Trenutno vlada veliki deficit krvi i njezinih derivata. Još malo i jednostavno ćemo potrošiti sve zalihe antibiotika, pa čak i antiseptika. Nećemo imati čime ispirati rane."

Otežana je i nabavka prehrambenih proizvoda. Trenutno je u gradu otvoreno manje od četvrtine prodavaonica, uključujući i velike trgovinske lance. Već se osjeća nedostatak mnogih proizvoda, ali zasad nema prijetnje gladi. Na policama se mogu naći konzerve mesa i ribe, zamrznute namirnice, svježe i konzervirano voće, slatkiši.

Povećati sliku.

Najteže je nabaviti svježe meso, žitarice, tjestenine i, što je najvažnije, vodu i kruh. Kruh je već postao ozbiljan problem: većina pekarskih radnji je zatvorena, a u supermarketima kruh se može kupiti samo ako imaju vlastitu proizvodnju pekarskih proizvoda.

Stanovnici različitih gradskih četvrti ovako ocjenjuju situaciju: "Zasad ne gladujemo, hrane ima, ali su mnoge trgovine zatvorene i moramo odlaziti u supermarkete, što nam otežava nabavku"; "Svježi kruh se ne može naći. Mineralne vode nema u prodaji. Moj muž je pušač i cigarete mora posebno nabavljati"; "Živim sa sestričinom koja ima 12 godina i, kao svako dijete, poželi voće ili sladoled. A kioska više nema, uklonjeni su, pa se to više ne može nabaviti na ulici. Ranije se i voće prodavalo na svakom koraku, a sada se ne mogu naći ni lubenice, ni grožđe, i sve je puno skuplje. Ja sama idem u voćnjake i berem šljive i jabuke, kako bi dijete dobilo bar nešto vitamina."

Mnogi pokušavaju napustiti Donjeck

Danas je to moguće samo na dva načina - željezničkim i cestovnim prometom. Željeznička pruga na dionici između Donjecka i grada Jasinovata uništena je u granatiranjima. Kako biste došli do tog vlaka, morate najprije nekako doći do Konstantinovka. Tamo možete stići posebnim autobusom koji polazi svakih 40-45 minuta. Vozači autobusa koriste zaobilazne puteve, kreću se po cikcak ruti, izbjegavajući dijelove grada koji su pod artiljerijskom vatrom. Ovisno o okolnostima, put traje od sat i pol do dva sata.

Lavrov: Istina se mora otkriti Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u ekskluzivnom intervjuu za Ruski vjesnik kaže da najviši prioritet u rješavanju krize mora biti bezuvjetni prekid vatre kako bi prestala stradanja civila. Lavrov naglašava da Rusija neće dopustiti da istraga tragedije malezijskog aviona vještom manipulaciojm padne u zaborav, kao što se to dogodilo s napadom snajperista na civile u veljači u Kijevu i masakrima u Odessi i Mariupolju.

Na ovakve okolnosti ljudi reagiraju prilično oštro: "Kao da nas namjerno žele poslati u zamku. Najprije su granatirali našu željezničku stanicu i oštetili prugu, a sada su uništili i stanicu u Jasinovatu. Možda bismo trebali pod granatama pješke putovati, ili na kolima?"; "A gdje su volonteri? Mi o njima samo slušamo na televiziji. Taksisti su naši volonteri, tako nas volonterski pljačkaju. Novac odavno nismo ni vidjeli. A u autobus je teško ući, ponekad stojimo u redu i po tri sata."

Do Konstantinovka se može stići i taksijem, ali je vožnja skupa: taksisti do željezničke stanice u Konstantinovku uzimaju 300 grivni (17 eura) po osobi i ne spuštaju cijenu. Ipak, nakon što prođu nekoliko formalnih provjera na kontrolnim punktovima, ljudi stižu na odredišta. Zatim sjedaju u vlak i nastavljaju put.

Drugi način putovanja je automobilom. Nakon nekoliko kontrolnih punktova dobrovoljačke vojske, nakon provjere prtljage i dokumenata, automobili nastavljaju u pravcu Mariupolja, gdje je relativno sigurno, a od tamo se razilaze u različitim pravcima. Istim putem idu i autobusi i linijski taksiji. Autobusi uglavnom voze do Berdjanska i Belosarajske prevlake, turističkih zona koje se nalaze u blizini Mariupolja.

Prema različitim procjenama, Donjeck napušta tisuću i pol ljudi dnevno, a u gradu je ostalo najviše 300.000 stanovnika. Uzmemo li u obzir da su granatiranju već izloženi i središnje gradske četvrti i da je žrtava svakim danom sve više, možemo pretpostaviti da će broj onih koji odlaze nastaviti rasti.

Mlada majka Vera s devetogodišnjom kćeri Alinom: "Nikako ne bih željela otići, ali postalo je strašno, naprosto užasno. Već su počeli granatirati centar grada. Mojoj prijateljici je u kuću uletjela granata, ostali su bez svih prozora, ali barem nitko nije stradao. Vrlo se brinem za kćer, a ona me još umiruje. Idemo u Mariupolj, bit ćemo neko vrijeme tamo, možda će se sve smiriti. "

Bračni par, Oleg i Sveta: "Već je postalo nepodnošljivo. Vrlo smo umorni od svega, a ne zna se kada će to završiti. Dijete nam je u Poltavi, kod bake, a mi smo htjeli ostati dok je god moguće. No, već se bojimo boraviti u stanu, a i novac je pri kraju. "

Irina Petrovna, umirovljenica: "Idem kod sestre u Belgorod, u Rusiju. Ona me već dugo zove, kaže da je tamo sve mirno. Nikad nisam mislila da će za mog života izbiti rat. Ovo je moj rodni grad, ovdje sam provela cijeli život, radila i odgojila djecu. Sada bježim odavde pred bombama. Hoće li neko ovo zaustaviti ili ne?"