Izbjeglice iz Ukrajine: prvi dani u Rusiji

Simferopolj je najveći i glavni grad Krima. Otkako je prije nekoliko mjeseci poluotok postao dio Rusije, život njegovih stanovnika se uvelike promijenio. Ali jedna stvar je ostala ista – stanovnici Krima su nastavili živjeti u miru.

Međutim, na samo desetak kilometara od grada, u naselju Mazanka, žive oni koji su bili prisiljeni upoznati rat. Ovdje, na teritoriju jedinice Ministarstva za izvanredne situacije (MČS), nalazi se kamp naselje u kojem su privremeno utočište pronašli stanovnici Donjecke i Luganske oblasti Ukrajine, gdje već nekoliko mjeseci traje rat između državne vojske i dobrovoljaca.

''Živjeli smo u stalnom strahu''

U izbjegličkom kampu u naselju Mazanka trenutno je smješteno preko 800 ljudi. To je dvostruko manje od njegovog ukupnog kapaciteta, ali je broj izbjeglica koje dolaze svakim danom sve veći. Ljudi se ovamo šalju u organiziranim grupama autobusima iz centra za koordinaciju smještaja izbjeglica Artek u Simferopolju. U naselju Mazanka su smještene čitave obitelji koje su bile prisiljene napustiti svoje domove. Mnoge imaju djecu staru godinu dana i više. Uplašena i zbunjena, djeca se privijaju uz svoje majke dok se one upoznavaju s okolinom.

„Naša kuća se nalazi u blizini grada Teplogorska, koji je često granatiran, i zato smo živjeli u stalnom strahu“, kaže jedna od izbjeglica, stanovnica grada Stahanov u Luganskoj oblasti, Elmira Maljceva. Kraj koji je napustila Elmira lokalni stanovnici nazivaju „Bermudski trokut“. Njega čine gradovi Stahanov, Brjanka i Alčevsk, a tu se nalaze tvornice ukrajinskog biznismena i gubernatora Dnjepropetrovske oblasti Igora Kolomojskog. „Zbog toga Nacionalna garda Ukrajine čvrsto drži ovaj teritorij“, smatra ova žena. „Ali sami gradovi gotovo su već opustjeli. Ja sam s dvoje djece i mužem također odlučila otići. Prešli smo granicu na prijelazu Izvarino u Rostovskoj oblasti. A odatle smo do Krima stigli autobusom i trajektom.“ O svom domu ova žena govori kao o mjestu gdje se neće uskoro vratiti, ali ipak priželjkujući povratak. „Kada sam odlazila, prozore naše kuće izlijepila sam bijelim trakama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ljudi su tako činili kako se staklo ne bi rasipalo uslijed udarnih valova od eksplozija.“

''Tamo više nema ljudi''

Izbjeglički kamp u naselju Mazanka čini nekoliko velikih šatora i stacionar. U stacionaru se osim soba nalaze toaleti, tuševi i kuhinja. Zbog velikog broja izbjeglica pred zajedničkim prostorijama su uvijek veliki redovi. Ali nitko se ne žali i to je razumljivo, jer su redovi pred kupatilom bolji od rafala iz automatskog oružja s druge strane granice.

Ukrajinski sukob zahvatio pogranične ruske regije Slučajna bombardiranja i izbjeglice stvaraju nimalo jednostavnu situaciju.

Iako su kuće mnogima porušene, a neki su u ratu izgubili svoje najbliže, stanovnici kampa ne gube nadu. Ovdje je teško pronaći nekog tko ne vjeruje da će prije ili kasnije sve ponovno biti u redu.

„Ovdje dobivamo hranu za djecu, pelene, pastu i četkice za zube, što znači da nam je svakodnevica osigurana“, kaže Ekaterina Gorelkina iz grada Lisičansk u Luganskoj oblasti. „Naravno, želimo se vratiti kući, ali sada to nije realno. Tamo gotovo više nema ljudi, a granatiranje se nastavlja. Proizvodi koji se još mogu kupiti znatno su poskupjeli. Ovdje su uvjeti bolji nego što je sada kod kuće.“

''Kako su naši kod kuće?''

U mazanskom izbjegličkom kampu žene su smještene u stacionaru Ministarstva za izvanredne situacije, a muškarci u šatorima u unutarnjem dvorištu ove zgrade. Sobe u stacionaru su velike i u njima je smješteno po 10-20 žena. Vani je bazen s pijeskom u kojem se igraju djeca. Izbeglice same održavaju higijenu i uređuju prostor. Novopridošlice ne prihvaćaju odmah ovu sredinu i osjećaju se skučeno, ali oni koji su se već snašli i uklopili zajednički obavljaju svakodnevne poslove. Treba pripremiti hranu, oprati rublje, počistiti prostor i pomoći novajlijama da se smjeste.

Artjom Mamikin, kao i Elmira Maljceva, dolazi iz Teplogorska. Međutim, on se na nove uvjete života priviknuo brže nego ona. „Već smo stekli nove prijatelje, družimo se sa susjedima. Pružaju nam veliku podršku“, priča Artjom. „Supruga mi je s djetetom primljena u bolnicu, a kada su ljudi saznali da smo izbjeglice, donosili su nam novac, odjeću i hranu.“

Svako malo iz raznih uglova kampa dopiru uzvici: „Kako su naši?“. Već nekoliko dana su prekinute veze s mnogim naseljima u zoni borbenog djelovanja. Izbjeglice se trude sakupiti i najmanju dostupnu informaciju o situaciji kod kuće, a najpouzdanije i najsvježije novosti saznaju od onih koji su ovog jutra stigli u kamp. Kod njih se raspituju jesu li njihovi poznanici živi, jesu li im kuće porušene i nastavlja li se granatiranje.

''Kod kuće nema posla''

Većina izbjeglica je na Krim stigla preko Rostovske oblasti Rusije koja graniči s Ukrajinom. Kažu da su svi drugi putevi opasni. Oni koji su se ipak odvažili i prošli kroz ukrajinske kontrolne punktove na granici s Krimom žale se na mito koji traže vojnici. „Nekoliko puta pokušavali su nas skinuti s autobusa, jer smo imali rusku dozvolu za izlazak iz zemlje“, svjedoči Ekaterina iz Lisičanska. Ali djevojka je imala sreće i vojnici su je pustili da prođe, uzevši joj za prelazak granice 200 grivni.

U Donjecku uvedeno opsadno stanje: Namirnica ima za tjedan dana Buntovne ukrajinske regije su blokirane te su se našle na granici gladi. Kako preživljavaju ljudi u Donjecku koji su se našli usred rata i koliko će dugo izdržati jugoistok Ukrajine u uvjetima stalne paljbe i humanitarne katastrofe.

U kampu u naselju Mazanka Ekaterina će provesti oko tjedan dana. Toliko vremena, naime, ovdje provede većina izbjeglica, a zatim se zrakoplovom Ministarstva za izvanredne situacije redom prebacuju na kopneni dio Rusije. Obitelj Maljcev, recimo, bit će poslana u Kemerovo, grad na jugozapadu Sibira, 3 500 kilometara od Moskve. Tamo su obećali da će njenom mužu, koji je po profesiji rudar, pomoći pronaći posao.

„Kod kuće nema posla. Moja sestra je zatvorila svoju ljekarnu, jer su prekinute sve isporuke lijekova. Sve zalihe su potrošene, ostali su samo najskuplji preparati“, objašnjava Elmira Maljceva. To nije usamljen slučaj, dodaje. Otkako su počele borbe na jugoistoku Ukrajine prekinuta je proizvodnja u čitavim oblastima i stotine poduzeća je zatvoreno. „Naša regija je tijesno je povezana s Rusijom. Sve tvornice su radile na temelju ruskih narudžbi. Uzimajući u obzir sadašnje odnose između dvije zemlje, veliko je pitanje na čemu će se sada bazirati ekonomija ove regije“, zaključuje.