Bataljun "Priviđenje": Ukrajinska armija uvježbava napad na Krim

Ovaj bataljun poznat je kao "Priviđenje". Nema ih mnogo, ali svi su spremni ići do kraja. Vladimir Stepanov, pomoćnik zapovjednika bataljuna "Priviđenje" Luganske Narodne Republike, priča za RIA Novosti za što se bore dobrovoljci Donbasa, koje oružje koriste i kakav je borbeni duh i odnos snaga na frontu.

Tko se prijavljuje kod vas u dobrovoljce?

Većina su dobrovoljaca ljudi iz ovih krajeva. Ima ih i iz Odese, Harkova, Hersona, Nikolajeva... U našem bataljunu je mnogo rudara, radnika iz poduzeća, a ima dosta i poduzetnika koji su zbog rata ostali bez svog malog biznisa. Mnogo je mladih do 35 godina koji se nisu vezali za "pepsi kulturu", nego ratuju za svoju zemlju. Mnogi od njih uopće nisu bili u vojsci. Svojevremeno su izbjegli služenje vojnog roka, ali su se sada sami prijavili kao dobrovoljci.

Najamnici sa Zapada više se čak i ne skrivaju. Ja, na primjer, znam da su Poljaci došli ratovati protiv dobrovoljaca.

Ja sam uzeo oružje u ​​ruke da bih zaustavio fašiste. Ratujem za svoj ​​narod, za svoju zemlju, za svoj ​​jezik i vjeru. Naš najmlađi borac ima 21 godinu, a najstariji preko 60. Kod nas služe dva starca s vojničkom izdržljivošću, obojica su okretni i vješti, a po profesiji su rudari. Ne samo da su odlični u borbi, nego još i obučavaju nove dobrovoljce.


Koliko je potrebno vremena da se od dobrovoljca sa miroljubivim zanimanjem stvori borac?

Nove borce obučavaju bivši ukrajinski vojnici koji su prešli na stranu dobrovoljaca. Nema vremena za dužu obuku. Oko četiri dana traje obuka za pucanje iz automata, mitraljeza i minobacača, a tjedan dana za snajperista. Novajlije se ne šalju tamo gdje je "gusto", a i inače se trudimo da nikada ne bude "gusto".


Kakav je u ovom trenutku odnos snaga ukrajinske vojske i dobrovoljaca?

Mi sada imamo streljačko oružje različitih vrsta, imamo minobacače i bacače granata, a teško naoružanje nemamo. Imamo malo oklopne tehnike i sve su to naši ratni trofeji. Imamo još i takozvane "patke", tj. amfibije na koje smo montirali mitraljeze velikog kalibra. Ukrajinske su trupe deset puta jače od nas po opremi, tehnici i brojnom stanju, a u zraku imaju apsolutnu dominaciju. Međutim, u borbama su njihovi gubici negdje oko pet puta veći od naših. Osim toga, nama mještani pružaju ogromnu pomoć. Da nije njihove potpore, mi se ne bismo mogli dugo suprotstavljati neusporedivo jačem neprijatelju.


Što je to što donosi pobjedu dobrovoljačkim snagama?

Naš borbeni duh je jači. Mi se borimo na svojoj zemlji. Famozni pripadnici Nacionalne garde bore se "za ideju" i izbjegavaju izravni okršaj. Bježe čim udariš po njima. Bježe i od borbe prsa u prsa. Znaju da ih ovdje ne čeka topao prijem, a mi znamo da Nacionalna garda ide iza redovite vojske i strijelja one koji se povlače. Znamo i za ubijanje obitelji dobrovoljaca i onih koji su ih podržavali. To je bilo u naselju Sčastje (rus. „счастье“ – sreća), koje bi već trebalo preimenovati u "Nesčastje", zatim u Slavjansku i drugim naseljenim mjestima u koja je ušla Nacionalna garda. Usput, nitko ne zna što se sada događa u Slavjansku. Veze su prekinute, grad je blokiran, stižu samo sporadične vijesti o represijama i filtracijskim logorima koji su okruženi bodljikavom žicom. Na našim stražarskim mjestima još uvijek piše "Pamtimo Odesu". Rudari su i u mirno vrijeme svaki dan gledali smrti u oči, tako da straha nema.


Podržavaju li vas svi mještani?

Naravno, ima i onih koji nešto prigovaraju, ali takvih je malo. Njih nitko ne dira. Pojedinci se ponašaju kao da nije rat. Na primjer, tenkovi otvaraju vatru, svuda unaokolo eksplozije, a oni rade u vrtu. Ili, recimo, minobacači gađaju selo, a mještanin na mopedu ide u pravcu odakle dolaze projektili. Mi ga zaustavimo i kažemo mu da je opasno, a on neće ni da čuje, kaže: "Moram nahranim prase".

Ima i onih koji se sklanjaju "dok ne prođe rat". Jedan broj vrlo sposobnih muškaraca otišao je u izbjeglištvo, u Rusiju. Mnogi od njih za ovih pola godine nisu našli posao, niti ga misle tražiti. Što će im? U privremenim izbjegličkim kampovima u Rostovskoj oblasti besplatno dobivaju hranu i piće, čak i nešto novca. Takvi se sigurno neće prijaviti kao dobrovoljci. Kod nas je također bilo onih kojima je svejedno, ali su svi otišli na razne strane. Ostali su uglavnom ljudi koji su spremni ići do kraja.


Mnogi dobrovoljci kažu da se protiv njih bore strani najamnici. Je li to istina?

Najamnici sa Zapada više se čak i ne skrivaju. Ja, na primjer, znam da su Poljaci došli ratovati protiv dobrovoljaca. Oni idu u borbu sa svojom tehnikom, avionima i tenkovima, i sa svojim posadama. Danas se Kijevu isporučuje tehnika iz zemalja Istočne Europe. Zato oni stalno šalju protiv nas novu oklopnu tehniku​​, iako smo im uništili ogroman broj borbenih vozila.

Rusija vraća kući ukrajinske vojnike  

Evo kako oni ratuju protiv nas: najprije se ukopaju, a zatim haubicama i sustavom plotunske vatre "Grad" gađaju sektor na kome su pomoću bespilotnih letjelica primijetili dobrovoljačke snage. Poslije toga "čiste teren" uz pomoć snaga "Desnog sektora". Međutim, u trenutku kada oni počnu gađati u tim sektorima već odavno nema dobrovoljaca, a kad istroše municiju, onda u akciju kreće naš bataljun.

Sada neprijatelj uči primjenjivati različite vrste naoružanja. Na početku rata još uvijek nije bilo kazetnih i fosfornih bombi. Njih su kasnije počeli primjenjivati​​. Ukrajinska vojska i oni koji je podržavaju sada na dobrovoljcima uvježbavaju napad na Krim. Tehnika, kojom ratuju protiv nas, koristit će se na Krimu. Sve ide u tom pravcu. Nisu uspjeli uvući Rusiju u rat u Donbasu, a to znači da će se potruditi to učiniti napadom na poluotok.


Ima li mnogo dobrovoljaca iz Rusije?

U posljednje vrijeme iz Rusije pristiže sve više dobrovoljaca, iako se ovdje ne dijele plaće, samo se prima pomoć od sponzora i humanitarna pomoć. Ljudi vide da nam je teško. Dolaze praktično iz svih regija, većinom oni koji imaju rođake na jugoistoku Ukrajine. Posebno je mnogo dobrovoljaca iz Rostovske oblasti. Oni ovdje imaju najviše rodbine.

U bataljun dolaze čak iz Sibira, s Altaja ... Dolaze nam razni ljudi, uglavnom bez vojnog iskustva. Jedan od najboljih istrebljivača tenkova došao je iz Belgorodske oblasti. On izvrsno ratuje, i to ne za ordenje ili novac. On smatra da mu je svejedno, jer će, kaže, poslije Donbasa oni svakako krenuti na nas. Imamo dva vozača i jednog šumara s Altaja. Imamo i dva studenta, jedan je iz Peterburga, a drugi iz Kurska.


Pomaže li vam Rusija?

Nažalost, humanitarna pomoć stiže samo djelomično. Što se tiče jedinica iz Rusije, mi ih ne zovemo i ne očekujemo ih. Ipak, situacija je sada stvarno teška, tako da je potrebna svaka pomoć.


Pojedini ranjeni ukrajinski vojnici operirani su u Rusiji. Ukazuje li se slična pomoć dobrovoljcima?

Našim ranjenicima nije osigurano takvo liječenje u Rusiji. Evo nedavno su u Donjeck (Ukrajina) dovezeni naši teški ranjenici i ostavljeni su u bolnici gdje se ne vrše komplicirane operacije, jer nema kirurga i potrebnih lijekova. Jedan od tih ranjenika telefonirao je zapovjedniku bataljuna (slučajno je kod sebe imao telefon) i tek nakon osobne intervencije zapovjednika prevezeni su u Rostov na Donu (Rusija) i hitno operirani. Dvojica nisu preživjela, jer im liječnička pomoć nije pružena na vrijeme. Ali - zato liječe članove kaznenih odreda. Zašto to rade? Ti će se ljudi vratiti i opet će uzeti oružje i krenuti na nas. U protivnom ih tamo čeka zatvor ili strijeljanje. Dobrovoljce možemo poslati samo privatnim kanalima, uz pomoć sponzora. Tako smo zapovjednika bataljuna odvezli u Peterburg na operaciju, za što dugujemo zahvalnost jednom mještanina, predsjedniku lokalnog odjela Udruženja dobrovoljaca za pomoć vojsci, avijaciji i floti.

Odavno se postavlja pitanje zašto se puštaju pripadnici Nacionalne garde koji bježe iz obruča na ruski teritorij? Prema našim saznanjima, oni sakriju oružje u ​​skrovište prije nego što izađu iz obruča pa se vrate po njega ukoliko im pođe za rukom potisnuti dobrovoljce iz sektora u kome je Nacionalna garda bila opkoljena. Drugim riječima, ispada da se oni jednostavno vrate iz Rusije, pregrupiraju se i opet odlaze ratovati.

Sa druge strane, dobrovoljci na jugoistoku sa svojim ukrajinskim putovnicama i dalje su "narod-priviđenje". Kijev ih tretira kao teroriste, a Rusija kao strance. Tko će se pobrinuti o njima i o njihovim obiteljima?


Može li se sada zaustaviti rat na jugoistoku Ukrajine?

Ne. Čak i ako nam sada pođe za rukom sklopiti nekakav mirovni sporazum, svejedno to neće dugo trajati, jer se fašisti neće zaustaviti. Za godinu će dana biti još gore, s obzirom da će se oni bolje obučiti i bolje naoružati, uz pomoć Europe i SAD-a. Nacisti u Zapadnoj Ukrajini nisu pali s neba, oni su dvadeset godina tako "odgajani". Mi i naše obitelji u njihovim smo očima osuđeni na smrt i zbog toga fašiste treba tjerati odavde.