Mogu li Rusija i SAD jedno bez drugog?

Od završetka Hladnog rata rusko-američki odnosi nikada nisu bili na tako niskoj razini kao danas. Moglo bi se dugo i žustro raspravljati o tome tko je, kako i zbog čega doveo dvije svjetske sile do ovakvog stanja. Danas je, međutim, važnije shvatiti kako se stanje rusko-američkih odnosa može odraziti na te dvije zemlje, pa i na čitav svijet. U traženju odgovora vjerojatno treba početi od ukrajinske krize koja nikako ne jenjava.

Dramatična situacija u Ukrajini, reklo bi se, treba biti moćan stimulans za kritičko preispitivanje suvremene europske i svjetske politike, i za traženje novih pristupa u rješavanju pitanja međunarodne sigurnosti. Naime, svaka velika kriza je zapravo razdoblje obnove i katalizator smjene intelektualnih i političkih paradigmi.

Na žalost, u slučaju Ukrajine to opće pravilo zasad ne funkcionira. Takav zaključak se nameće kada se prate diskusije u SAD-u na ukrajinsku temu. I pored pluralizma mišljenja o uzrocima, dinamici i vjerojatnim posljedicama ukrajinske krize, u američkim političkim i stručnim krugovima rasprava o ovom pitanju fokusira se gotovo isključivo na dva trenutka. Prvi je taj što se vrlo aktivno razmatraju sankcije prema Rusiji, a drugi je utisak da američka politička i intelektualna elita teži po svaku cijenu uvjeriti samu sebe i svoje partnere da je SAD potpuno sposoban i bez sudjelovanja Rusije rješavati krajnje važne međunarodne probleme.

Indikativno je što washingtonska rasprava u izvjesnom smislu neodoljivo podsjeća na naše moskovsko pretresanje krize u Ukrajini. S jedne strane, pokušavamo opet i opet dokazati sebi kako nas nikakve sankcije ne mogu zaplašiti, a s druge strane u dnevnim listovima i na televizijskim ekranima nam se opet i opet objašnjava da Amerika nije „pupak svijeta“ i da Rusija neće tako mnogo izgubiti ako svoju suradnju sa SAD-om svede na minimum.

Zašto SAD kažnjava ruske oružare Ministarstvo financija SAD-a uključuje u listu sankcija najveća ruska poduzeća za proizvodnju oružja. Ipak, prema riječima ruskih stručnjaka, prekid suradnje može ozbiljno udariti po američkim klijentima: svoje proizvode u SAD isporučuje čak i koncern Kalašnjikov.

U toj „dopisnoj“ polemici teško je naći svježe ideje i inovativne prijedloge izlaska iz krize, ali zato je vrlo lako prepoznati stilistiku i stereotipe iz doba Hladnog rata.

Buđenje fantoma i fobija epohe koja već odavno pripada prošlosti, kako s jedne, tako i s druge strane, moglo bi se shvatiti kao posljedica uzburkanih duhova, što je karakteristično za svaku veću međunarodnu krizu, ali nevolja je u tome što negativna politička retorika ima rđav običaj da se pretvori u političku praksu. Već sada vidimo da se zamrzava rusko-američka suradnja, prekidaju se kontakti na različitim razinama, ruši se ionako nestabilno zdanje bilateralne suradnje Rusije i SAD-a.

Prije svega, apsurdno djeluje i sama pomisao da međusobne kontakte za vrijeme krize treba svesti na minimum. Naprotiv, upravo u uvjetima krize je dijalog potrebniji nego ikada, jer bez dijaloga čak ni teoretski nije moguće postići bilo kakav dogovor. I taj dijalog nije potreban samo na razini predsjednika ili ministara vanjskih poslova, nego i na razini dužnosnika nižeg ranga, koji predstavljaju širok spektar ministarstava i državnih tijela s obje strane. Potreban je dijalog parlamentaraca, neovisnih analitičkih centara, potrebna je aktivna suradnja medija, institucija građanskog društva i privatnog sektora. U okviru takvog intenzivnog dijaloga na različitim razinama mogla bi se pronaći praktična rješenja do kojih ne mogu uvijek doći lideri država i ministri za vrijeme njihovih neizbježno kratkih susreta i telefonskih razgovora.

Što se tiče tvrdnje da Rusija može lijepo živjeti bez SAD-a, a isto tako i oni bez nas, tu očigledno treba precizirati šta se podrazumijeva pod izrazom „lijepo živjeti“. Naravno, ekonomski odnosi između naših zemalja nisu presudni ni za jednu, ni za drugu stranu, a ni odsustvo strateške suradnje između Kremlja i Bijele kuće neće automatski izazvati nuklearni rat. Svima je odavno jasno da u suvremenom policentričnom svijetu osovina „Moskva – Washington“ već više ne igra glavnu ulogu, kakvu je igrala u drugoj polovini prošlog stoljeća.

Više o rusko-američkim odnosima

Pa ipak, valjda nitko neće negirati tvrdnju da će zamrzavanje rusko-američke suradnje u vrlo velikoj mjeri otežati rješavanje mnoštva različitih međunarodnih problema, a pojedini problemi će jednostavno postati neriješivi. To se odnosi na regionalne krize i neširenje nuklearnog oružja, na borbu protiv međunarodnog terorizma i trgovine narkoticima, na osvajanje kozmosa i međunarodnu suradnju na Arktiku. Koliko god da je kriza u Ukrajini ozbiljna, ona nije jedini problem koji svjetska politika treba rješavati. Prema tome, dovođenje čitavog spektra bilateralnih rusko-američkih odnosa u direktnu ovisnost o jednom događaju na međunarodnoj sceni u najmanju ruku ne bi bilo dalekovidno.

Svaka kriza je nekakvo testiranje svih njenih sudionika. Hoće li sve strane imati dovoljno mudrosti da ne „spaljuju mostove“, da ne podliježu trenutnim emocijama i da zbog taktičkih pobjeda i poraza ne izgube iz vida dugoročne perspektive? Bilo bi izvrsno ako bi Rusija i SAD mogli proći kroz ove izazove uz minimalne gubitke, ne samo u svojim redovima, nego i u cijelom svijetu. 

Igor Ivanov je bivši ministar vanjskih poslova RF i predsjednik Ruskog savjeta za međunarodna pitanja.