Rezime ruskih aktivnosti na Bliskom istoku

Privremena pasivnost Moskve na Bliskom Istoku objašnjava se time što nacionalni interesi Moskve, za razliku od izvjesnog broja drugih država, zahtijevaju stabilizaciju situacije u ovoj regiji.

Međutim, pasivnost Moskve izaziva pitanja nekih analitičara – posebno ako se uzme u obzir činjenica da bliskoistočne nacije nakon događaja u Siriji od Moskve očekuju povratak u regiju. ''Demonstrirali smo u Siriji arapskom svijetu da smo spremni zaštititi svoje partnere, a ujedno smo svima pokazali da smo u stanju zaustaviti planirane američke intervencije. Prezentiranje događaja u javnosti je, osim toga, bilo vrlo uspješno, posebno s točke gledišta utjecaja na Egipat, Jemen, Irak i Liban. U cijelom nizu arapskih zemalja euforija zbog utjecaja Rusije je bila veća nego ikad“, objašnjava ruski arabist, stariji predavač na Nacionalnom istraživačkom sveučilištu Visoka škola ekonomije Leonid Isajev.

Rusija tako u potpunosti podržava novog predsjednika Egipta generala Abdel Fattaha el-Sisija. Moskva se, za razliku od zapadnih zemalja, nije aktivno zalagala protiv rušenja s vlasti predsjednika Mohameda Mursija, te je bila jedna od rijetkih zemalja koje nisu protestirale zbog smrtnih presuda za gotovo tisuću islamista. „Uvjeren sam da je egipatski narod, koji posjeduje mudrost od više tisuća godina i bogato povijesno i civilizacijsko naslijeđe, u stanju bez pomoći donijeti sa strane odgovarajuću odluku po pitanju uloge i mjesta u društvu različitih organizacija, među kojima su i ‘Muslimanska braća’“, izjavio je ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov.

Za dobronamjerni stav Rusije može se navesti veći broj razloga. Kao prvo, Moskva je uspjela s novim vlastima uspostaviti ekonomsku suradnju. Naime, još u veljači Egipat i Rusija su potpisali ugovor o isporukama oružja i vojne tehnike u ukupnoj vrijednosti od preko tri milijarde dolara. „U ovoj sferi postoji obostrana zainteresiranost“, kaže Leonid Isajev. „Egipat želi smanjiti svoju vojnotehničku ovisnost o SAD-u. Osim toga, Sisi ima i osobne interese – on je nov čovjek u politici i pokušava iskoristiti podršku Moskve kako bi sprovodio politiku neovisnu o kolegama u egipatskom vojnom vrhu, koji vrlo ovisi o Washingtonu. S druge strane, Rusija u njemu vidi čovjeka na kojeg se može osloniti i od kojeg može dobiti podršku u arapskom pitanju, između ostalog i što se tiče Sirije.“

Kao drugo, Moskvi odgovara svjetovna orijentacija novog egipatskog režima, njegova spremnost da se bori protiv radikalnog islamizma, kao i izjave el Sisija o privrženosti moderniziranoj formi naserizma. „Ova ideologija je za Rusiju jasna i razumljiva. Osim toga, kada se spomene ime Gamala Abdela Nasera ruska elita osjeća nostalgiju – starija generacija stručnjaka za Bliski istok pamti da su u vrijeme Nasera naši odnosi s Egiptom bili na vrhuncu. A ova osjećanja se prenose i na Kremlj“, smatra Aleksej Malašenko, supredsjednik programa „Religija, društvo i sigurnost“ u Moskovskom centru.

Rusiji su naposljetku potrebni dobri odnosi s predsjednikom el-Sisijem kako bi stekla mogućnost da se vrati u Libiju. Danas se, naravno, ne može govoriti ni o kakvim strateškim planovima što se tiče nekadašnje Džamahirije – Libija jednostavno više nije funkcionalna država, s obzirom da je atomizacija vlasti tamo dostigla katastrofalne razmjere. „Teritorij na kojoj ima nafte i gdje su se nalazile ruske kompanije danas kontroliraju radikali i islamisti“, kaže Aleksej Malašenko. „I situacija se neće stabilizirati sve dok se tamo ne pojavi snažan nacionalni lider. Pritom nije isključeno da će on biti proegipatski orijentiran. Danas iz Egipta na teritoriju Libije masovno prelaze članovi Muslimanske braće, koji računaju na to da na libijskom teritoriju obnove svoju snagu. U takvoj situaciji vjerojatno će između Kaira i Tripolija biti sklopljen sporazum na temelju kojeg će el-Sisi pomoći svjetovno orijentiranim nacionalistima uspostaviti red u Libiji.“

Kraj iluzije o „sjedenju na više stolica“ Područje bivšeg SSSR-a ušlo je u novu fazu samoopredjeljenja. Potpisivanje sporazuma o osnivanju Euroazijske ekonomske unije, događaji u Ukrajini izazvani konfliktom zbog sporazuma o pridruživanju EU, konačno sklapanje ovog sporazuma između Europske unije i Moldavije, Gruzije i spomenute Ukrajine (koje se očekuje krajem lipnja), nemiri u Abhaziji - sve su to dijelovi mozaika koji čine novonastalu geopolitičku situaciju. Što se sada može reći o geopolitici teritorija bivše svjetske supersile?

Relativno neutralan stav Rusija zauzima i prema situaciji u Pojasu Gaze – sudjelovanje Rusije u konfliktu zasad je ograničeno na pripremu ruskih građana za evakuaciju. Palestinske vođe su se više puta obraćale Rusiji s molbom da barem iznese stav na razini Vijeća sigurnosti UN-a, ali Moskva je to odbijala. „Palestinci do danas smatraju da se Rusija kao nasljednica SSSR-a treba u većoj mjeri orijentirati na Palestinu. Moskva je, međutim, već promijenila točku gledišta – Putin se sa svoje strane pozitivno odnosi prema Izraelu. Osim toga, značaj Izraela za Rusiju je mnogo veći nego značaj Palestine. Palestina nije homogena – tamo osim Hamasa i svjetovno orijentiranih nacionalista ima mnogo igrača, dok Izrael u svakom slučaju ostaje“, kaže Aleksej Malašenko.

Osim toga, nije isključeno da je šutnja Moskve posljedica dogovora između Vladimira Putina i Mahmuda Abasa, koji je nedavno boravio u Rusiji. „Jer bombardiranje Gaze ne odgovara toliko Izraelu, koliko Fatahu - teško je naći stranu koja je više zainteresirana za ovu operaciju“, nastavlja Leonid Isajev. „Da, Fatah i Hamas su stvorili vladu nacionalnog jedinstva, ali su se na ovaj korak odlučili samo kako bi dobili političke poene u arapskom svijetu. Mahmud Abas ne može se otvoreno izjasniti protiv Hamasa, jer ga neće shvatiti sam palestinski narod. Dok će mu u potpuno odgovarati da ga Izraelci spase od ove nevolje.“

Rusija ne osjeća posebnu grižnju savjesti, jer, sve u svemu, Moskva ima vrlo složene odnose s Hamasom, posebno nakon što su lideri ovog pokreta odbili podržati Bašara Asada. Upravo zato je Fatah jedina palestinska strana s kojom vodimo pregovore. 

Autor je znanstveni suradnik Instituta za SAD i Kanadu Ruske akademije znanosti.