Upravitelj: otac-car-robovlasnik

Generalni direktor kompanije Dell Russia Boris Ščerbatov ističe, prisjećajući se početka 90-ih, da se nadao da će nova klasa visokoobrazovanih menadžera sa zapadnim načinom mišljenja zamijeniti direktore sovjetskog stila te da će to, naposljetku, u potpunosti izmijeniti rusku ekonomiju. „No ruski korporativni model razlikuje se od onog kojeg proučavaju na sveučilištima i biznis-školama“, govori Ščerbatov. „Lider u Rusiji – to je 'teatar jednog glumca'. Ovdje da bi uspio moraš znati potrebne ljude, ovdje je povjerenje najvažnije, a davanje ovlasti je loš primjer upravljanja. Oni koji su to shvatili brzo su napravili karijeru te stekli lijepu imovinu“.

Svaki treći Rus živi s roditeljima do 45-e godine života Statistički podaci pokazuju da građani Rusije ne žure s osamostaljivanjem. Naime, svaki treći građanin RF starosti do 45 godina živi s roditeljima. Na putu prema stjecanju vlastitog krova nad glavom stoje visoke kamatne stope i astronomski visoke cijene stambenog prostora, prije svega u Moskvi.

Najvažnije u bilo kojoj korporativnoj kulturi je hijerarhija i stil međusobnih odnosa između uprave i podređenih. U mnogim, čak krupnim, zapadnim korporacijama karakterističan je prilično liberalni način u komunikaciji između direktora i podređenih. Direktor je prvi među ravnopravnima, postoji niz mogućnosti kojim se može izravno obratiti direktoru s novim idejama, žalbama i slično. 

U Rusiji direktor mora biti maksimalno iznad svojih podređenih. Ni u kojem slučaju nije radnik kao i oni, sjeo je u fotelju kao zakoniti vladar, a ono što mu je povjereno – podružnica korporacije, odjel, ekipa – njegova je djedovina i vlasništvo. To se tiče pritom bilo koje razine. Iznad direktora samo je nebo, ili njegov direktor. Direktor može biti odvojen od podređenih sa što većim brojem „instanca“: zamjenika, zamjenika zamjenika itd...

Krajnja blagonaklonost upravitelja prema svojim podređenima – to je odnos oca prema djeci, velikodušnog darioca gotovanima. Takav model jako birokratizira sistem. I da, stvar je ovdje očigledno u određenim kulturnim osobinama ruske zajednice. No bez obzira na to što se podređeni često podsmjehuju nad takvom upravom te što je ruska birokracija i lik upravitelja opjevan u tisućama anegdota, ako se upravitelj ponaša drugačije, onda on neće biti upravitelj. I tu se čak ne radi toliko o kvalitetama pojedine osobe, koliko o nastalim modelima ponašanja. Svatko tko obavlja dužnost upravitelja ostvaruje društveni scenarij koji postoji u društvu. 

„Naš upravitelj je odmah stavio sve na svoje mjesto“, prisjeća se suradnica jedne velike kompanije za konzalting, „tijekom jedne izvanredne sjednice kad je odjednom ustao i rekao: 'Dosta, nisu mi potrebni suradnici koji samo kimaju glavama u znak odobravanja. Želim da mi svatko kaže istinu u lice, čak i po cijenju svojeg otkaza.' To je bilo pametno“.

Drugi suradnik iste te kompanije prisjeća se kako je sugestivno uvjeravao njegov šef: „Uvijek smo s našim upraviteljem imali plodonosnu razmjenu mišljenja: dođeš do upravitelja sa svojim mišljenjem, a odlaziš s njegovim“.

Neovisno o učinkovitosti upraviteljskih kvaliteta kojim se u mnogim slučajevima zaista oduševljavaju, upravitelj je u Rusiji, prema anonimnoj anketi portala Superjob, uvijek „robovlasnik“ (prisiljava raditi izvan radnog vremena), „škrtac“ (ne diže plaće), „idiot“ (ne vidi stvari koje su toliko očigledne za podređene), „danguba“ (naravno, rade samo podređeni). Nitko to ne govori u oči, no to je neizostavna tema za raspravu među suradnicima kolektiva. Onaj koji takvo mišljenje ne podržava apriori je „dupelizac“ ili još gore - „cinkaroš“.