Ivanov, Ivanenko, Ivanovič: Što znače ruska prezimena

Izvor: Nijaz Karim

Izvor: Nijaz Karim

Prezime se nasljeđuje od predaka; ono određuje korijene, ponekad i nacionalnost. A u nekim prezimenima može se primijetiti i karakteristika čovjeka.

Davno iza nas su vremena kad je čovjeku samo ime bilo dovoljno. Prije ili kasnije pojavila se potreba se jedan Ivan razlikuje od drugih. Najjednostavniji način jest da se kaže čiji je on sin; tako se i objašnjava nastanak prezimena.

Prezimena su se u Rusiji pojavila relativno nedavno: u višim slojevima društva u XVI. stoljeću, a kod seljaka nakon ukidanja kmetstva, krajem XIX. stoljeća. Tipična ruska prezime završavaju na  „-ov“, „-ev“ ili „-in“, odnosno isprva je, recimo, Ivan Petrov značilo „Ivan, sin Petra“. I već se u sljedećim generacijama to prvobitno dano prezime čuvalo kao ime roda, a da bi se znalo tko je otac počeli su koristiti patronime: Vasilij Ivanovič Petrov – to je Ivanov sin iz roda Petrovih.    

SSSR, KPSS, KGB: političke skraćenice Rusije
U ruskom su, kao i u drugim jezicima, odavno popularne skraćenice, abrevijature. One su se posebno često upotrebljavale u ideološkoj sferi. Kad se govori o političkom ustrojstvu države, skraćenice se ne mogu zaobići.

Unutar mnogih suvremenih prezimena „sačuvana“ su imena koje se više ne upotrebljavaju često: Makarov, Matvejev, Lukin – od imena Makar, Matvej, Luka. Najtipičnije rusko prezime je Ivanov, iako ono zauzima tek drugo mjesto. Na prvom mjestu je Smirnov (od riječi „smirnyj“ - hrv. „miran“, „tih“): Smirnovih u Rusiji ima 1,8% od ukupnog stanovništva, a Ivanovih samo 1,3%. A tipična tri ruska prezimena u bajkama su: Ivanov, Petrov, Sidorov...

U Rusiji nema tako puno prezimena koja su nastala od zanimanja: Kuznecov (od riječi „kuznec“ - hrv. kovač), Ribakov („rybak“ - hrv. „ribar“), Plotnikov („plotnik“ - hrv. „tesar“), Meljnikov (od riječi „meljnik“ - hrv. „mlinar“)... Zato ima jako puno prezimena nastala od naziva životnja: kako divljih (Medvedev, Volkov, Sobolev), tako i domaćih (Kozlov, Baranov (od „baran“ - hrv. „ovan“), Bikov). Jako je popularno prezime Kotov (od „kot“ - hrv. „mačak“), a prezime Sobakin (od „sobaka“ - hrv. „pas“) gotovo da se ne susreće.

Iz nekog razloga posebno često susreću se „ptičja“ prezimena: Sokolov, Golubev, Vorobjov, Orlov, Sorokin, Žuravljev (od „žuravlj“ - hrv. „ždral“), Petuhov (od „petuh“ - hrv. „pijetao“), Drozdov... Danas dva najpopularnija nogometna televizijsa komentatora nose prezimena nastala od domaćih ptica: na Prvom kanalu nogomet komentira Vikot Gusev, a na kanalu NTV – Vasilij Utkin (od „utka“ - hrv. „patka“).

Dva poznata ruska pjesnika druge polovice 20. st. nose prezimena nastala od naziva crkvenih blagdana: Andrej Voznesenski (od „Voznesenija“ - hrv. „Uzašašće“) i Robert Roždestvenski (od „Roždestva“ - hrv. „Božić“). Nastavak „-ski“ je također jedna od varijanti odgovora na pitanje „Čiji?“ ili „Odakle?“, iako je karakterističniji za zapadne ruske regije: to je gotovo poljska varijanta.

Prema nastavcima prezimena može se odrediti ne samo nacionalnost, već i spol. Većina ruskih prezimena u ženskoj varijanti mijenja nastavak: dodaje se slovo „a“ (Ivanova, Sorokina), a „-ski“ mijenja se na „-ska“ (Moskovska). A nastavak „-ič“ i „-ko“ jednaki su u muškoj i ženskoj varijanti, te se ženska prezimena s takvim nastavcima ne dekliniraju u različitim padežima. A „ukrajinski“ je nastavak „-ko“ (recimo, Ribalko) možemo reći „unisex“ varijanta: prezimena na „-ko“ ne dekliniraju se ni u muškoj, ni u ženskoj varijanti.

Prezimena se mogu „prilagoditi“ nacionalnosti neke države: recimo, istočna prezimena se često rusificiraju (Ali postaje Alijev, Rahmon – Rahmanov), a u Latviji se svim prezimenima dodaje nastavak „-s“. Recimo, latvijskom građaninu Ivanovu u putovnici piše Ivanovs. 

Deset ruskih riječi koje su ušle u jezike svijeta
Ruski jezik neprestano se obogaćuje zahvaljujući posuđenicama iz drugih jezika. No postoje i primjeri kada ruske riječi bez prijevoda, u svom izvornom obliku, ulaze u svjetske jezike.

Javne osobe (recimo, političari ili pisci) često mijenjaju svoja prezimena na upečatljive pseudonime. Vladimir Uljanov, koji je prije revolucije neke svoje članke potpisao kao Lenjin (prema legendi, od imena sibirske rijeke Lena), ušao je povijest kao Vladimir Lenjin. A njegovi suborci iz boljševičke partije uzeli su sebi pseudonime s nijansom tvrdoće i snage: Josif Džugašvili postao je Staljin (od riječi „stalj“ - hrv. „čelik“), Lev Rozenfeld – Kamenev, Vjačeslav Skrajin – Molotov (od „molot“ - hrv. „čekić“). A proleteski pisac Aleksej Peškov promijenio je prezime i ime: na koricama njegovih knjiga napisano je „Maksim Gorki“ (odnosno „maksimalno gorki“). U 1920.-1930. u Sovjetskom Savezu u sklopu borbe s prošlošću često su preimenovali gradove, pa su se neki pseudonimi pojavili i na geografskoj karti: recimo, Perm je postao Molotov, Nižnij Novogorod – Gorki (sad se ti gradovi nazivaju kao prije).

Takozvana „prezimena koja nešto govore“ (odnosno prezimena „sa smislom“) davali su pisci svojim likovima: Prostakov, Molčanin (od „molčat'“ - hrv. „šutjeti“) ili Rakoljnikov (od „roskolot'“ - hrv. „rascijepati“). A u 1920-im Mihail Bulgakov je u priči Pseće srce dao jednom od svojih ne baš simpatičnih likova ime Klim Čugunkin (od „čugun“ - hrv. „sirovo (lijevano) željezo“), što je vjerojatno primijetio Josif Staljin, pa je priča naposljetku zabranjena. Međutim, takva prezime susreću se i u stvarnom svijetu, pa se jedan od najboljih sovjetskih mačevalaca preziva Krovopuskov (od „puskat' krov'“ - hrv. „puštati krv“).