Ukrajinski udžbenici i prikaz II. svjetskog rata

Izvor: ITAR-TASS

Izvor: ITAR-TASS

Uskoro će učenici krimskih škola o svojoj prošlosti učiti iz ruskih udžbenika povijesti. Još donedavno slušali su kako se Veliki domovinski rat vodio s ciljem „preuzimanja kontrole nad Ukrajinom“, koja je „imala 'sreću' što se zatekla između Berlina i Moskve“. Možemo zamisliti kakva zbrka vlada u njihovim glavama ako im u školi govore o nekom „tuđem ratu“, a pradjed im priča o herojskoj obrani Sevastopolja. O ovoj situaciji govori direktor Instituta za svjetsku povijest RAN Aleksandar Čubarjan.

Aleksandar Čubarjan: Ukrajinski narod sudjelovao je u ratu protiv fašističke Njemačke u sastavu Sovjetskog Saveza. U suvremenoj historiografiji postoji teorija o tome da su se neki narodi borili isključivo u Drugom svjetskom ratu [Velikim domovinskim ratom se naziva obrambeni rat koji je vodio SSSR protiv Njemačke i njenih saveznica - prim. red.]. To, na primjer, tvrde povjesničari u Moldaviji, argumentirajući svoju točku gledišta time što je zemlja navodno „bila okupirana od strane Sovjetske armije“. Fašistička Njemačka napala je Ukrajinu, kao i cijeli Sovjetski Savez. Spomenimo i da je ovakvo umjetno izdvajanje jedne zemlje iz sastava SSSR-a svojstveno i ideolozima „Golodomora“, koji tvrde da je Moskva 1932.-1933. Ukrajince namjerno izložila gladovanju na nacionalnoj osnovi, zaboravljajući na milijune ljudi koji su u ovom periodu umrli od gladi u Povoložju i Kazahstanu.

 

Dovoljno je pogledati statistiku gubitaka i uvjeriti se da u ratu nisu stradali Nijemci ili Rusi, nego Bjelorusi, te lokalni Židovi, Krimski Tatari, Poljaci i Ukrajinci. Čiji je onda bio ovaj rat u kojem je poginulo 27 milijuna ljudi?

 

Citat iz udžbenika za 11. razred srednjih ukrajinskih škola autora I. Ščupaka „Svjetska povijest: najnovije doba (1939.-2011.)“. Udžbenik preporučuje Ministarstvo obrazovanja, znanosti, i sporta Ukrajine, objavljen državnim sredstvima.

No ako govorimo o uvođenju ruskog sustava obrazovanja i ruskih udžbenika na Krim, ovakva tumačenja sama po sebi otpadaju. Ostaju, međutim, pitanja učenika i mladih nastavnika koji su se na temelju spomenutih udžbenika obrazovali.

U Ukrajini postoji veliki broj udžbenika za srednje škole. Mnogi od njih, koji su posvećeni dugoj i teškoj povijesti Ukrajine, postavljaju različita pitanja, i, iako sadrže neke sporne ocjene, napisani su sa znanstvenih pozicija. No postoje i udžbenici koji jednostavno proturječe objektivnoj povijesnoj istini.

Najviše nedoumica kod ruskih znanstvenika izaziva način na koji je u njima opisano razdoblje Velikog domovinskog rata. U nekim udžbenicima u Ukrajini postoje opširni segmenti koji se odnose na ukrajinski nacionalni pokret u vrijeme Drugog svjetskog rata. Tu su zastupljene specifične ocjene ovog pokreta i njegovih vođa. Odmah ću se ograditi: ukrajinski udžbenici su udžbenici druge zemlje i oni mogu predstavljati svoju povijest onako kako žele. Međutim, kada se radi i o generalnom stavu prema Velikom domovinskom ratu, tu se ne radi o problemu nacionalne samosvijesti, već o problemu izvrtanja povijesnih činjenica.

Vraćajući se temi sudjelovanja Ukrajinaca u Velikom domovinskom ratu, ne treba zaboraviti da su veterani koji su oslobodi Krim i forsirali Dnipro još uvijek živi. I to nisu bile posebne ukrajinske formacije, već jedinice Crvene armije.

 

Krim - trojanski konj

O predaji Krima Ukrajini, famoznom „poklonu“ Nikite Hruščova, autori jednog ukrajinskog udžbenika pišu kao o teškom teretu koji je pao na ukrajinsku ekonomiju. Sve u svemu, poklon je bio prijevara, nešto nalik Trojanskom konju... Evo i točnog citata: „19. veljače 1954., povodom obilježavanja tri stotine godina od Perejaslavskog sporazuma [sporazum kojim je kozački teritorij pripojen Ruskom Carstvu - prim. prev.], Ukrajini je svečano pripojena Krimska oblast RSFSR. Tim povodom Prezidijum Vrhovnog Vijeća SSSR-a je usvojio odredbu 'O prelasku Krimske oblasti iz sastava RSFSR u sastav USSR'. To je predstavljeno kao 'dokaz prijateljstva ruskog i ukrajinskog naroda'. U prvo vrijeme teritorijalno proširenje bilo je dodatni teret za ukrajinsku ekonomiju, jer nakon deportacije krimskotatarskog naroda gospodarstvo poluotoka nije se nalazilo u najboljem stanju. Pripajanje Krima je, osim toga, naglo povećalo udio ruskog stanovništva u Ukrajini, dok je sovjetsko rukovodstvo na svaki način podsticalo Ukrajince da napuštaju Republiku“.

Sugeriranje mladim generacijama da je to bio „tuđi rat“ nije samo izvrtanje povijesne istine, nego pokazuje i veliko nepoštovanje prema sjećanju na poginule. Ukrajina je u tom ratu, naime, izgubila ogroman broj ljudi.

Ipak, autori ukrajinskih udžbenika inzistiraju: „Nije narod rat između Njemačke i SSSR-a nazvao Velikim domovinskim ratom, nego načelnik Glavne političke uprave Crvene armije radnika i seljaka (RKKA), komesar armije I. reda Lav Mehlis. Ovaj naziv je u listu Pravda ponovio partijski dužnosnik i militantni ateist Emeljan Jaroslavski. Zatim je, 3. srpnja 1941., formulaciju 'Domovinski rat sovjetskog naroda' u svom obraćanju preko radija upotrijebio Josif Staljin, kako bi istaknuo da su u tom ratu svi građani SSSR-a bez izuzetka bili prožeti osjećajem patriotizma prema sovjetskoj domovini. No, povijesna analiza procesa i pojava koje su se događale uoči, za vrijeme i nakon rata, pokazuje da predstavnici mnogih naroda, među kojima su Krimski Tatari, Čečeni, baltički narodi i zapadni Ukrajinci, nisu vlastite nacionalne interese poistovjećivali s SSSR-om.

Kao prvo, naziv „Domovinski rat“ (sveopći, svenarodni) u svjetskoj povijesti se nije pojavio tako što ga je netko u određenom trenutku izmislio. Domovinskim se naziva onaj rat u kojem sudjeluje cijeli narod, i koji se vodi do posljednjeg daha, za sam opstanak države. Hitlerov plan bio je zbrisati Sovjetski Savez, uključujući i Ukrajinu, s lica zemlje. U Engleskoj se, primjerice, u ovom slučaju ne koristi riječ „domovinski“, nego se kaže „za život, za spas, za sudbinu Britanije“. Charles de Gaulle je sve Francuze pozivao da se ujedine kako bi se oduprli fašizmu. Općenito, to je jedno te isto značenje.

Opravdavaju li, govoreći o narodima koji „nisu poistovjećivali vlastite nacionalne interese s SSSR-om“, autori udžbenika suradnju s neprijateljem?

Sve organizacije koje su surađivale s nacistima osuđene su odlukom Nürnberškog tribunala.

Mi u ruskim udžbenicima ne krijemo da je u našoj zemlji bilo oko milijun sovjetskih kolaboracionista. To su ljudi različitih sudbina, različitih nacionalisti. Većina njih je bila u zarobljeništvu, ali je bilo i onih koji su se dobrovoljno predali Nijemcima.

 

Pripajanje Krimskog poluotoka Ukrajinskoj SSR, do kojeg je došlo prilikom obilježavanja 300- godišnjice 'ujedinjenja' Ukrajine i Rusije, bilo je pokušaj da se na teret Ukrajine prebaci dio moralne odgovornosti za deportaciju krimskotatarskog stanovništva s teritorija poluotoka.

 

„Najnovija povijest Ukrajine 1939.-2001. za 11. razred“ (autori Turčenko, Pančenko, Timčenko, Kijev, Geneza, 2001.), stranica 129.

Članovi Organizacije ukrajinskih nacionalista i njezinog oružanog krila Ukrajinske pobunjeničke vojske svjesno su surađivali s nacistima. Druga stvar je što su zatim, shvativši da Njemačka ne želi podržati formiranje neovisne ukrajinske države, došli u sukob s Nijemcima. Bandera je tada dospio u njemački zatvor.

Suvremeni ukrajinski povjesničari zloupotrebljavaju nacionalna osjećanja krimskih Tatara. Je li to danas pouzdan politički potez?

Izdvajati među suradnicima okupatora Krimske Tatare kao narod je neučinkovit korak. Ljudi nisu postajali izdajnici po nacionalnom principu. Zato su i rehabilitirani Nijemci iz Povoložja, Čečeni i Inguši. Sada je donesena i odredba o rehabilitaciji krimskih Tatara, Grka i Armenaca, koji su živjeli na teritoriju Krima. Zašto, usput, ukrajinske vlasti nisu to učinile nakon što je Krim pripojen Ukrajini?

Cijele obitelji krimskih Tatara iseljene su s Krima u Uzbekistan. Kako je ovaj povijesni trenutak opisan u najnovijim ruskim udžbenicima i vidite li kakve poteškoće u izlaganju ovog događaja?

U našim udžbenicima narodi se ne kvalificiraju kao izdajnički i navodi se da, ako su i postojali ljudi različitih nacionalnosti koji su surađivali s Nijemcima, to nije krivica cijelog naroda i nije se moglo koristiti kao razlog za njihov progon za vrijeme rata. U udžbenicima se navodi da je deportacija zločin državne vlasti, za kojim je uslijedila ranije spomenuta odredba o rehabilitaciji i obnavljanje njihovih prava.

Hoće li u udžbenicima koji će se koristiti na Krimu biti riječi o ovoj rehabilitaciji?

U trenutno važećim udžbenicima to neće biti moguće. No, u Konceptu jedinstvenog udžbenika to će biti obavezno spomenuto. Imamo još vremena unijeti potrebne korekcije.

U ukrajinskimudžbenicima povijesti pojmovima nacije i nacionalnosti posvećene su posebne lekcije. Je li to uobičajena praksa i u svijetu?

Ja sam također skrenuo pozornost na vrlo opširne segmente u udžbenicima koji se odnose na pojmove „nacije, etnosa itd.“, što više odgovara udžbenicima sociologije, filozofije ili uopće društvenih nauka. U drugim zemljama udžbenici povijesti ne sadrže takve teme.

Je li naglašeno utemeljenje nacionalne samosvijesti, identiteta i državnosti Ukrajine? U principu je takva varijanta prezentiranja materijala moguća. Ali onako kako je nalazimo u ukrajinskim udžbenicima, očito je preuveličana i ispolitizirana.