Od Pomora do nuklearnih ledolomaca

U bujici novosti o Ukrajini i odnosima između Rusije, SAD-a i Europe, kao što se moglo očekivati, ostala je neprimijećena vijest da Arktički znanstveno-projektantski centar za industrijalizaciju šelfova kreće u istraživačku ekspediciju. Osnivači spomenutog centra su naftni giganti Rusije i SAD-a, kompanije Rosneft i ExxonMobil. Sama činjenica da se organizira ekspedicija ne svjedoči samo o nastavku poslovnih kontakata između ovih koncerna, nego i o težnji da se razvija suradnja u strateški važnom arktičkom pravcu.

Grafikon: Sjeverni morski put

Radi se o tome da je na Arktiku prema procjenama Geološke službe SAD-a koncentrirano oko 13% neistraženih svjetskih rezervi nafte i 30% neistraženih svjetskih rezervi prirodnog plina. Rusiji pripada više od polovine arktičkih rezervi, a kad je riječ konkretno o plinu, 95% njegovih rezervi na Arktiku nalazi se u ruskom segmentu. Nije ni čudo što se uprava najveće američke naftne kompanije ne obazire na konflikt između Moskve i Washingtona oko Ukrajine i ne nalazi za shodno u svojoj domeni „kažnjavati“ Rusiju.

Ruski posjedi na Arktiku suviše su „mastan“ zalogaj da bi neko odustao od njihove industrijalizacije. Nije slučajno suradnja Rosnefta s britanskom kompanijom BP (Beyond Petroleum, nekadašnji British Petroleum) počela upravo od razmatranja zajedničkih projekata na šelfovima. Štoviše, obje kompanije su 2010. bile spremne ostvariti međusobnu razmjenu akcija. Osim toga, Rosneft i BP su namjeravali da u Ruskoj Federaciji osnuju Centar arktičkih tehnologija, koji se trebao zajedno s vodećim ruskim i stranim istraživačkim institutima, konstruktorskim biroima i unverzitetima baviti razvojem i uvođenjem suvremenih tehnologija i inženjerskih rješenja za sigurnosnu industrijalizaciju arktičkih nalazišta fosilnog goriva.

Na kraju je Rosneft takav centar osnovao zajedno sa kompanijom ExxonMobil, a ne s BP, ali to je u velikoj mjeri zasluga ruskih milijardera koji posjeduju akcije u kompaniji TNK-BP. Oni su tad (a to je bilo prije 4 godine) zapravo osujetili svog britanskog partnera da sklopi unosan posao, zbog čega su Rosneft i BP odustali od alijanse, tako da je ExxonMobil zauzeo mjesto arktičkog partnera ruske kompanije.

Mnogi stručnjaci uspoređuju industrijalizaciju arktičkog šelfa s osvajanjem svemira ili s uvođenjem nanotehnologija i elektronike. Industrijalizacija arktičkih nalazišta podrazumijeva upotrebu vrlo složene tehnike, od brodova i naftnih platformi do aparatura i pribora za geofizička istraživanja, navigaciju i druge namjene. Američki i europski naftni koncerni imaju odgovarajuće iskustvo i tehnologije, te se zbog toga i Rusiji svakako isplati suradnja s njima, jer joj pomaže brže i sigurnije „kapitalizirati“ svoja arktička bogatstva.

Rusi - pioniri osvajanja Sjevera

Doduše, mora se priznati da taj zadatak nije toliko kompliciran kao, recimo, osvajanje Arktika kao takvog, u čemu su Rusi imali možda čak i više uspjeha od drugih sjevernih naroda.

Gospodari Sjevernog polarnog mora Rusija je jedina zemlja na svijetu koja konstruira i posjeduje nuklearne ledolomce. Ovi divovski brodovi imaju veliku geopolitičku važnost zato što osiguravaju Rusiji prohodnost na Sjevernom polarnom moru, koju nema nijedna druga država. Predstavljamo tri člana ove jedinstvene flote.

Još sredinom 16. stoljeća su ruski Pomori, koristeći pritoke sibirskih rijeka, organizirali plovidbe na Sjeverni ledeni ocean i duž njegovih obala, a 1648. je grupa moreplovaca na čelu s trgovcem Fedotom Popovom i kozačkim atamanom Semjonom Dežnjovom oplovila na svojim brodovima Čukotski poluotok i ušla u Tihi ocean. Tijekom Velike sjeverne ekspedicije od 1733. do 1742. na kartu su unesene obale Sjevernog ledenog oceana od Arhangelska do ušća Kolime, kao i obala otoka Honšu i Kurilski otoci. Na inicijativu admirala Makarova 1899. je napravljen Jermak, prvi moćni ledolomac u svijetu. Bilo je planirano da redovno ide do Oba i Jeniseja preko Karskog mora, i da se pomoću njega istražuje ocean sve do najudaljenijih geografskih širina. Na Zemlji Franja Josipa i na Samotnom otoku su 1914. i 1915. podignute ruske zastave.

Sovjetska Rusija i kasnije Sovjetski Savez nastavili su i dalje razvili aktivnosti Ruskog Carstva na Arktiku. Vladimir Lenjin je 10. ožujka 1921. potpisao dekret o osnivanju Plovnog pomorskog znanstveno-istraživačkog instituta. Područje njegovog delovanja bio je Sjeverni ledeni ocean s njegovim morima i ušćima rijeka, otocima i obalama RSFSR. Počevši od 1923. za samo deset godina u priobalnom dijelu i na otocima Sjevernog ledenog oceana izgrađeno je 19 polarnih radiometeoroloških stanica, a 1930-ih i 1940-ih je prvi put čitav Sjeverni morski put prevaljen u jednoj plovidbi.

Uzgred, kada je riječ o ruskim resursima na Arktiku, Sjeverni morski put je možda i značajniji od nalazišta nafte na šelfu. Korištenje ovog prometnog koridora, pored Sjeverozapadnog prolaza (koji se nalazi u arktičkoj zoni Kanade), omogućava da se znatno ubrza i pojednostavi razmjena robe između Europe i Azije. Recimo, sada je linija Rotterdam-Tokio preko Sueskog kanala duga 21,1 tisuća kilometara. Kroz Sjeverozapadni prolaz je ta linija kraća i iznosi 15, 9 tisuća kilometara, dok Sjevernim morskim putem iznosi 14, 1 tisuću kilometara. Prema ocijenama stručnjaka, plovidba Sjevernim morskim putem će omogućiti da se vrijeme isporuke tovara smanji za 40% u odnosu na tradicionalne pravce. Tako se štedi gorivo, a putovanje je kraće, čime se smanjuju i troškovi plaćanja personala i brodarine. Osim toga, izbjegavaju se redovi i ograničenja vezana za veličinu brodova, sa čime se suočavaju kompanije koje šalju i prihvaćaju brodove preko Sueskog kanala.

Važnost Sjevernog morskog puta

Uloga Sjevernog morskog puta je sve veća zbog sve aktivnijeg korištenja tečnog prirodnog plina (SPG, eng. LNG), zahvaljujući kome proizvođači mogu prodati „plavo gorivo“ iz bilo kojeg nalazišta i neovisno o plinovodu. Potrošači tako smanjuju rizik vezan za političku nestabilnost u tranzitnim zemljama. U vezi s tim je značajan projekt Jamal SPG (LNG) koji realizira ruski Novatek zajedno s francuskom kompanijom Total i kineskom CNPC. Naravno, jamalski plin će se isporučivati kupcima Sjevernim morskim putem, ali u perspektivi ne treba isključiti mogućnost da se kapaciteti projekta Jamal SPG iskoriste za pretvaranje plina s arktičkog šelfa u tečno stanje.

Tajne dubina jezera Vostok i genom drevnog čovjeka Istraživanje antarktičkog jezera Vostok koje su obavili ruski znanstvenici ušlo je u top 10 znanstvenih hitova 2014. godine uglednog znanstvenog časopisa New Scientist. U godini koja je nastupila znanstvenici trebaju otkriti da li u jezeru - pod visokim pritiskom, bez sunčeve svjetlosti, u potpunoj izolaciji - postoji život. Najviše pozicije na rejtingu zauzela su istraživanja genetičara o kloniranju praljudi.

Kada je riječ o prednostima Sjevernog morskog puta mnogi stručnjaci skreću pažnju na globalno zagrijavanje i topljenje leda koje može učiniti da arktički pravac već početkom 2020-ih postane slobodan za plovidbu tijekom cijele godine (tako da njime mogu ploviti i veliki tankeri koji ne mogu proći kroz kanale).

Površina ledenog pokrivača na Arktiku svakih deset godina je zaista manja za 5%, a arktički led je dvostruko tanji nego što je bio prije pola stoljeća. Međutim, čak i ako se ne uzimaju u obzir negativne ekološke posljedice takvih promjena, odnosno ako se rukovodimo isključivo logikom financijske isplativosti, ne može se reći da su ti procesi apsolutno pozitivni. Blaža klima podrazumijeva manju potrošnju energije, a samim tim i manju rentabilnost eksploatacije nafte i plina.

Definiranje granica

Zbog toga je Rusiji krajnje važno ne samo učinkovito iskoristiti arktičke resurse, nego i biti pažljiv prema održavanju postojeće ekološke i klimatske ravnoteže u regiji. Iz istog razloga je krajnje potrebno da se arktičke granice definiraju tako da ih prizna međunarodna zajednica i da to ne izaziva nikakve nesuglasice. Sada su te granice definirane na temelju konvencije UN-a o pomorskom pravu iz 1982. U skladu s tim dokumentom teritorijalna jurisdikcija države prostire se samo na šelf koji se nadovezuje na kopno, dok se dno mora i oceana, kao i njihova bogatstva van bilo čije jurisdikcije, tretiraju kao zajedničko nasljeđe čovječanstva. Drugim riječima, sve države svijeta imaju podjednaka prava na industrijalizaciju prirodnih resursa tih područja, i svaka država ima pravo podnijeti UN-u ili drugim odgovarajućim međunarodnim organizacijama zahtjev za industrijalizaciju resursa morskog šelfa.

Ako se prihvati takva logika umjesto podjele Arktika na sektore, kako je bilo prije donošenja spomenute rezolucije UN-a, Rusija gubi suvereno pravo na otprilike 1,7 milijuna kvadratnih kilometara polarnog teritorija. Tako ispada da svatko može istraživati i eksploatirati rudno bogatstvo na tom području, uz sve prateće posljedice, između ostalog i ekološke.

Jasno je, međutim, da se vlasnik razlikuje od privremenog korisnika upravo po tome što se pažljivo odnosi prema svojoj imovini, znajući da će je koristiti još dugi niz godina i da nitko drugi neće mu pokušati oduzeti to pravo.