Amerika između zmaja i medvjeda

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov kineski kolega Wang Yi sastali su se 15. travnja. Izvor: Reuters

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov i njegov kineski kolega Wang Yi sastali su se 15. travnja. Izvor: Reuters

Govoreći o obuzdavanju i blokadi Rusije, SAD istovremeno zaoštrava svoje odnose s Kinom, tj. provodi rizičnu politiku. U najboljem slučaju SAD će se s Rusijom i Kinom sukobiti u relativno regionalnim okvirima - euroazijskom i tihooceanskom. No, mnogo je realnija je varijanta u kojoj će se Amerika na globalnom planu morati suočiti s koalicijom Rusije i Kine.

O tome kako će se uspostaviti odnosi u trokutu Moskva-Peking-Washington ne ovisi samo ravnoteža snaga u svijetu, nego i brzina reorganizacije čitave globalne strukture međudržavnih odnosa. Rusija se ne okreće prema Istoku zato što joj Zapad uvodi sankcije, nego sukob s SAD-om samo ubrzava sasvim objektivan proces, koji je Rusija osmislila i koji je u ruskom interesu. Postoji veliki broj objektivnih razloga za jačanje globalne suradnje Rusije i Kine, pri čemu svi oni imaju dugoročan, strateški karakter, što znači da partnerski odnosi dvaju zemalja odgovaraju temeljnim interesima dvaju naroda, a istovremeno doprinose procesu stvaranja novog svjetskog poretka, u kojem pravila igre više neće diktirati anglosaksonska civilizacija.

Najvažniji faktor koji zbližava Rusiju i Kinu je zajednička želja da svjetski poredak promjene tako da SAD izgubi pravo i mogućnost diktiranja svojih uvjeta cijelom svijetu.

To razumiju i Moskva i Peking, no sve dok lideri obje zemlje javno ne objave novu rusko-kinesku strategiju, ostaje širok prostor za intrige i propagandu Zapada. Iako Amerika ne može na to privoljeti čak ni Europu, ona s vremena na vrijeme ozbiljno progovara o nužnosti uključivanja Kine  u „opkoljavanje“ Rusije. Kao da zaboravlja kako Kina najveću prijetnju za sebe vidi upravo u američkoj politici, koju optužuju za smjer obuzdavanja NRK. A nova turneja Baracka Obame po zemljama tihooceanske regije samo će učvrstiti ovaj stav Pekinga.

U pokušaju kontroliranja Kine u tihooceanskoj regiji, a Rusije u Euroaziji, SAD ne samo da je preuzeo nemoguć zadatak, nego i ubrzava vlastitu geopolitičku propast.

Razlog je jednostavan: Peking u Obaminom obilasku tihooceanske regije vidi pokušaj osnaživanja antikineske alijanse u ovim zemljama. Radi se o tome da uslijed trogodišnje bliskoistočne krize i ukrajinskih događaja, koji traju već pola godine, rijetko tko obraća pažnju na zaoštravanje situacije u tihooceanskoj regiji. Lokalni mediji već uspoređuju ovu krizu s 1939. godinom u Europi. Teritorijalni sporovi oko otoka i pomorskih zona samo su vanjska manifestacija napetosti koja visi u zraku nad regijom.

Kina nije spremna na oružani sukob, no postupno pojačava pritisak na susjede, pokušavajući ih navesti da popuste u teritorijalnim pitanjima i želeći smanjiti njihovu cjelukupnu vezanost za SAD. SAD kao odgovor pokušava pronaći ravnotežu između pružanja podrške saveznicima i očuvanja mira s Kinom, iako ovakva igra ne može beskonačno trajati.

Rusko-američki odnosi svedeni na minimum
Predsjednik SAD-a Barack Obama potpisao je zakon o pružanju podrške suverenitetu Ukrajine. Stručnjaci su uvjereni da vlasti SAD-a nemaju namjeru u dogledno vrijeme uvesti nove sankcije, ali se može reći da je bilateralna suradnja između Washingtona i Moskve de facto obustavljena. Kremlj je već najavio da Rusija neće uvjeravati Bijelu kuću da odustane od prekida suradnje.

Odnosi u trokutu Rusija-Kina-SAD sada postaju ključni za svjetsku politiku. Oni će postati značajni kao što su u poslijeratnom periodu bili odnosi SSSR-SAD. Zato je najvažnije pitanje kako će se uspostaviti ravnoteža snaga u ovom trokutu. Hoće li će to biti jednakostraničan trokut, ili će se u najoštrijem kutu naći SAD, kojem će se suprotstaviti NRK i Rusija, udruženi u borbi protiv „svijeta na američki način“?


SAD, SSSR i Kina

Rusija i Kina dvije su noseće države Euroazije, dok je SAD osovinska država otočne, euroatlantske civilizacije. Neprijateljstvo među civilizacijama kopna i mora osnova je geopolitike. U 19. stoljeću Kina, koju su oslabili Anglosaksonci, postala je plijen Europljana, a kasnije je i Rusija iskoristila njezinu slabost. Međutim, 1920-ih Rusija je počela pružati podršku nacionalno orijentiranim snagama u Kini, koje su se borile protiv zapadnog imperijalizma.

Do druge polovice 1940-ih Kina, koju je zahvatio građanski rat, bila je zona sukoba između dvije supersile. Na kraju su na vlast došli kineski komunisti, saveznici SSSR-a. Početkom 1950-ih kineska i američka vojska su se sukobile u Koreji. I, općenito,1950-e obilježavaju oštri sukobi SSSR-a i NRK s jedne strane i SAD-a s druge.

Odnosi Kine s SSSR-om i SAD-om su 1960-ih bili jednako loši, ali ni odnosi između SSSR-a i SAD-a nisu bili ništa bolji. Sve tri strane trokuta bile su u zategnutim bilateralnim odnosima, ali pritom na međunarodnoj sceni, gdje se glavna borba vodila između SSSR-a i SAD-a, Kina je ipak uglavnom zauzimala antiamerički stav, zbog bliskosti marksističke i antiimperijalističke ideologije.

SAD je 1970-ih odigrao Kissingerove taktičke poteze. Američko poigravanje sukobima Moskve i Pekinga počelo je 1971.-1972. Do druge polovine 1980-ih odnosi između Moskve i Pekinga bili su i dalje krajnje zategnuti, a SAD je imao bolje odnose s SSSR-om i s NRK, nego ove dvije zemlje međusobno.

Za SAD je to bila vrlo povoljna pozicija, jer je mogao podgrijavati strahove i Rusa i Kineza, poigravati se njihovim međusobnim neslaganjima, iako se, općenito, ne može reći da je SAD iz takve situacije izvukao veliku korist (možda su najviše postigli u Afganistanu, gdje su Peking i Washington zajedno opskrbljivali mudžahedine oružjem). Ipak su sovjetsko-američki odnosi ostali centralna os svjetske politike. Kina je bila slaba i nije predstavljala značajniju opasnost za SAD.

 

Nakon SSSR-a

Nakon samolikvidacije SSSR-a 1990-ih, SAD je neko vrijeme bio glavni igrač u trokutu. Rusija je faktički bila odustala od samostalne geopolitičke strategije, a Kina nije još bila započela aktivno štititi svoje interese na svjetskoj sceni, već je odlučila najprije ojačati i zatim postupno širiti svoj ​​utjecaj u svijetu.

Odnosi SAD-a s Kinom i Rusijom su ipak ostali bolji nego odnosi Pekinga i Moskve. Glavni razlog za to nije više bio sukob Rusije i Kine, nego prozapadna orijentacija većeg dijela tadašnje ruske elite. Impulsivni potezi Borisa Jeljcina u pravcu približavanja Kini nisu uvjerili Kineze u iskrene namjere Rusije, jer su istovremeno mogli primijetiti sasvim nesamostalno geopolitičko ramišljanje ruske vlasti i njezino otvoreno prozapadno djelovanje.

No, u posljednjih 15 godina Rusija i Kina zaista su počele stvarati osnovu za strateško partnerstvo, nadilazeći probleme kako u međusobnom razumijevanju, tako i u konkretnim spornim pitanjima. Najlakše su riješena pitanja granica i isporuke ruskog oružja u Kinu.

Neprijateljstvo među civilizacijama kopna i mora osnova je geopolitike. Rusija i Kina su dvije noseće države Euroazije, dok je SAD osovinska država otočne, euroatlantske civilizacije.

Mnogo godina trajali su pregovori o dugoročnim energetskim projektima, i, dok se s naftnim projektima sve završilo potpisivanjem ugovora, projekti s plinom još stoje, jer se dvije strane već godinama ne mogu dogovoriti oko cijene. Nema ni puno razumijevanje oko pitanja kako bi Centralna Azija mogla postati teritorij koji ujedinjuje dvije zemlje, a ne prostor za sukobe, iako se i taj problem može riješiti tijekom stvaranja novog euroazijskog poretka. No, ono najvažnije što zbližava dvije zemlje zajednička je želja da svjetski poredak promjene tako da SAD izgubi pravo i mogućnost diktiranja svojih uvjeta cijelom svijetu.

I u tom smislu su tijekom posljednjih 10 godina odnosi SAD-a s Kinom i Rusijom postali lošiji nego odnosi između dvije države Euroazije. Situacija se još nije vratila u 1950-e, kada su Rusi i Kinezi bili saveznici, ali više nije daleko od toga. Između dvije zemlje nema geopolitičkih proturječnosti, naprotiv, one imaju zajedničke strateške interese. Nemaju ni ideološke nesuglasice, jer oba naroda na prvo mjesto stavljaju svoje pravo na vlastiti, nacionalni put razvoja, ne namećući drugima svoj ​​model i svoje vrijednosti (osim toga, čak i danas u ruskom i kineskom viđenju svijeta i moralnosti postoji više dodirnih točaka nego suprotnosti).

BRICS osniva svoj monetarni fond
MMF već u dogledno vrijeme neće biti jedina organizacija na svijetu koja može pružati međunarodnu financijsku pomoć. Zemlje BRICS-a će osnovati alternativne institucije: vlastiti monetarni fond, razvojnu banku i zajedničke devizne rezerve. Sve to bi trebalo pomoći zemljama BRICS-a da postupno uspostave suradnju bez posredovanja dolara.

Dok su, s druge strane, geopolitički interesi Kine i SAD-a, Rusije i SAD-a u temelju suprotstavljeni, i to tako da se ove nesuglasice ne mogu prevladati u okviru sadašnjeg modela svjetskog poretka. U pokušaju kontroliranja Kine u tihooceanskoj regiji, a Rusije u Euroaziji, SAD ne samo što je preuzeo nemoguć zadatak, nego i ubrzava vlastitu geopolitičku propast. To razumiju čak i neki američki analitičari, koji apeliraju na Washington da barem izabere „glavnog neprijatelja“.

Problem je samo u tome što ni Obama, ni bilo tko drugi u Washingtonu nije u stanju zaustaviti tijek povijesti. SAD namjerava zadržati globalno vodstvo obuzdavanjem Rusije i Kine, no one za to više nemaju snage. Naravno, SAD žele odgoditi početak izravne konfrontacije s Kinom i dobiti na vremenu kako bi obuzdale Rusiju. Zbog toga su, u principu, spremne u nekim pitanjima izaći u susret Kini. No problem je u tome što Kini ustupci nisu potrebni u drugorazrednim pitanjima, već su za nju važna neka temeljna pitanja, kao što je prisutnost SAD-a u regiji. A o tim pitanjima Washington ne samo da nema namjeru raditi ustupke, nego, naprotiv, još pokušava i ojačati protivnike NRK, stvarajući antikinesku liniju otpora.

Osim toga, Peking odlično shvaća taktiku SAD-a, koja se sastoji u tome da se najprije obračuna s Rusijom, kako bi zatim prešle na Kinu, i, naravno, ne samo da neće pristati biti pijun u tuđoj igri, nego će, naprotiv, pojačati svoj pritisak u tihooceanskoj regiji, jer je svjesna da SAD više nema snage istovremeno kontrolirati situaciju na tri fronta: bliskoistočnom, sve zaoštrenijem europskom i tihooceanskom.

Vrijeme kada je SAD mogao diktirati svima svoje uvjete nepovratno je prošlo. Sada već sve ovisi o tome kakvu će taktiku prema Americi izabrati zemlje koje su svjesne da je upravo ona glavna prepreka njihovom razvoju. Prije svega se, naravno, radi o Rusiji i Kini. A postoji li bar jedan ozbiljan razlog da Moskva i Peking protiv svog strateškog neprijatelja istupe pojedinačno, a ne zajedno? To je glavno pitanje za SAD. Za utjehu nemamo što im ponuditi, jer se u Kremlju ne očekuje pojavljivanje još jednog Hruščova.