Tko su ukrajinski banderovci?

Ukrajinski nacionalisti s desničarskim simbolima i portretom Stepana Bandere (1909.-1959.), koji je od 1940. vodio frakciju Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B), čiji su se pripadnici borili protiv Poljaka i Crvene armije surađujući s nacistima. Izvor: Reuters

Ukrajinski nacionalisti s desničarskim simbolima i portretom Stepana Bandere (1909.-1959.), koji je od 1940. vodio frakciju Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B), čiji su se pripadnici borili protiv Poljaka i Crvene armije surađujući s nacistima. Izvor: Reuters

U ruskim medijima pri opisivanju stanja u Ukrajini redovito se susreću izrazi poput „banderovci na vlasti“ i „zaštita ruskog stanovništva od neonacista iz zapadne Ukrajine“. Zapadni mediji ove fraze obično prenose s ironijom, kao neozbiljno preuveličavanje. Međutim, ovi izrazi itekako imaju svoje temelje. Tko su, dakle, ukrajinski „neonacisti“ i na kakve se svoje heroje iz doba Drugog svjetskog rata pozivaju?

Tko su banderovci?

Jedan od ključnih momenata informacijskog sukoba između Rusije s jedne strane i Zapada i Ukrajine s druge, s točke gledišta ruskih vlasti i medija, predstavlja gotovo vodeća uloga tzv. banderovaca, „ukrajinskih nacista“ ili „fašista“ u novom političkom životu Ukrajine. Ruska vlast je krimsku operaciju objasnila upravo kao „pružanje zaštite ruskom stanovništvu od fašističke omladine“.

Ukrajinski nacionalisti smatraju da naciju traba graditi „željeznom rukom“, s maksimalnom žestinom potiskujući neukrajinske elemente u društvu. Problem je u tome što u Ukrajini „neukrajinski elementi“ prevladavaju.

Revolucionarna ukrajinska vlast i Zapad koji je podržava s ironičnim osmijehom odbacuju ove optužbe, smatrajući ih za laži propagandnih stručnjaka Kremlja: „gotovo svi banderovci su odavno umrli“, „na Majdanu je stajao jednostavno narod Ukrajine: učitelji, umirovljenici, liječnici, glazbenici“, „ako rodoljub znači 'banderovac', onda i mene, Ukrajinca koji govori ruski, upišite među banderovce“ itd. Što se, međutim, zaista dogodilo u Kijevu u veljači ove godine? Je li ispravno nazivati ​​sve te „patriotske“ i „proeuropske“ snage koje su sudjelovale u prevratu „banderovcima“? Kakva je njihova uloga u novoj ukrajinskoj revoluciji: je li točno da su oni odigrali veoma značajnu ulogu u skidanju Janukoviča s vlasti i da nastavljaju utjecati na politiku ove države? Ima li rusko viđenje suštine revolucije koja je pobijedila u Kijevu kao neonacističko-oligarhijskog prevrata veze s istinom?


Sukobljenost regija u političkom životu neovisne Ukrajine

Spomenik Stepanu Banderi u Lavovu (zapadna Ukrajina). Fotografija iz slobodnih izvora.

Ukrajinski politički život je već niz godina definiran sukobom između dva dijela zemlje. S jedne strane je zapad s centralnim regijom, a s druge jugoistok. Ovi dijelovi su približno jednaki po glasačkom potencijalu, tako da sve ovisi o aktivnosti predstavnika jedne ili druge strane. Stanovništvo tih regija se u kulturnom pogledu veoma razlikuje: u istočnom dijelu zemlje apsolutno prevladava ruski jezik, dok je u zapadnom dijelu relativno više rasprostranjen ukrajinski. Oni se razlikuju i privredno: na istoku je razvijenija industrija, a na zapadu poljoprivreda. Ukrajinska država nije nastala kroz proces samoodređivanja Ukrajinaca, nego su je boljševici sastavili od vrlo različitih regija.

Zato je glavni zadatak ukrajinskim političarima nakon raspada SSSR-a bio pronaći način kako da ujedine zemlju, i nađu zajednički politički nazivnik za sve njezine dijelove. Krajem 1990-ih se činilo da bi ovaj pothvat mogao uspjeti. Tadašnji predsjednik Leonid Kučma postigao je veliki uspjeh u procesu prevladavanja unutarnjih proturječnosti i uspostavljanja centralizacije države. Međutim, zatim je došlo do zaoštravanja političke borbe, tijekom koje su regionalne proturječnosti ponovno izbile u prvi plan. „Narančasta revolucija“ bila je svojevrsna pobjeda zapada zemlje nad njezinim istokom, i na taj način raskol u zemlji se učvrstio. Svi događaji koji su uslijedili samo su produbili neslaganja. Nedavni Euromajdan sastojao se uglavnom od predstavnika zapadnih regija. Njihova ideologija ne podrazumijeva društveni konsenzus s predstavnicima istoka zemlje.


Ukrajinski nacionalizam za vrijeme Drugog svjetskog rata

Osim što su istrebljivali Židove, banderovci su također ubijali i Poljake i predstavnike drugih naroda, među kojima i Ruse. Poljski povjesničari govore o približnom broju od 150 tisuća stanovnika poljske nacionalnosti koji su ubijeni tijekom takozvanog Volinjskog pokolja 1943.-1944.

Ukrajinski nacionalizam je kao ideologija definitivno formiran u prvoj trećini 20. stoljeća i po prirodi je vrlo srodan njemačkom nacizmu i nizu drugih krajnje desničarskih ideologija tog vremena. Time je određena njegova krajnja netolerantnost, težnja direktom političkom djelovanju, nasilju i uskraćivanju prava manjinama. Ukrajinski nacionalisti smatraju da naciju traba graditi „željeznom rukom“, s maksimalnom žestinom potiskujući neukrajinske elemente u društvu. Problem je u tome što u Ukrajini „neukrajinski elementi“ prevladavaju. Njih je mnogo čak i u „najukrajinskijoj“ regiji zapadne Ukrajine - u Galiciji, dok u jugoistočnom dijelu zemlje „neukrajinski elementi“ čine apsolutnu većinu. Ako predstavnici zapadnog dijela zemlje na vlast dolaze mirnim putem, onda se radi o manje više umjerenim snagama, koje priznaju nužnost dogovora s političkim protivnicima. No, kada dolazi do revolucionarnog prevrata, na vlast dolaze predstavnici radikalnih snaga, i u takvoj situaciji unutarnji sukob u zemlji postaje neizbježan.

Roman Šuhevič. Fotografija iz slobodnih izvora.

Najpoznatije stranice iz povijesti ukrajinskog nacionalizma odnose se na period Drugog svjetskog rata. Tada je na teritoriju prije svega zapadne Ukrajine djelovala Ukrajinska pobunjenička vojska pod zapovjedništvom Stepana Bandere i Romana Šuheviča (obojicu je predsjednik Viktor Juščenko posmrtno odlikovao Ordenom heroja Ukrajine, ali je 2010. ova odlikovanja poništio Viktor Janukovič).

Stepan Bandera nije bio idejni pristalica njemačke vlasti, nego radikalni ukrajinski nacionalist. Međutim, smatrao je da je iz taktičkih razloga suradnja s nacistima poželjna. Kao aktivni član ukrajinskih nacionalističkih organizacija, Stepan Bandera se tijekom 1930-ih bavio terorističkim aktivnostima, organizirao je politička ubojstva i obračune, zbog čega su ga poljske vlasti više puta zatvarale, pri čemu je bio osuđivan na duge (između ostalog i doživotne) zatvorske kazne, pa čak i na smrt strijeljanjem. Nijemci su ga uhapsili 1941., zato što je mimo dogovora s njima proglasio nezavisnu ukrajinsku državu, pa je veći dio rata proveo u zatvoru. Oslobođen je tek u rujnu 1944. No, organizacija koju je osnovao još 1940., a posebno njezin borbeni dio, djelovala je i bez njega,  priznavajući ga i dalje kao svog vođu (zbog čega su njezini pripadnici i dobili naziv „banderovci“). Pod zapovjedništvom Romana Šuheviča, Banderine desne ruke, koji je 1941.-1942. bio časnik ukrajinskih jedinica Wehrmachta, a od 1943. zapovjednik Ukrajinske pobunjeničke vojske, banderovci su i počinili zločine poznate po surovosti za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Naime, u travnju 2014. iz dokumenata Ministarstva obrane RF s kojih je skinuta oznaka povjerljivosti, javnost je mogla saznati više informacija o djelatnostima banderovaca. Ovi dokumenti bacaju novu svjetlost na njihove aktivnosti u okviru pružanja pozadinske podrške njemačkim okupacijskim snagama, kao i u provođenju etničkog čišćenja. Treba spomenuti da je teritorij zapadne Ukrajine u to vrijeme naseljavalo multinacionalno stanovništvo. Osim što su istrebljivali Židove, banderovci su također ubijali i Poljake i predstavnike drugih naroda, među kojima i Ruse. Poljski povjesničari govore o približnom broju od 150 tisuća stanovnika poljske nacionalnosti koji su ubijeni tijekom takozvanog Volinjskog pokolja 1943.-1944. Osim toga, teror banderovaca bio je usmjeren i na Ukrajince koji se nisu slagali s ideologijom ukrajinskog nacionalizma. U današnjim uvjetima, kada ukrajinsku djecu uče da poštuju ove ljude kao nacionalne heroje, svi novi dokumenti koji dopunjuju sliku o događajima iz tog vremena zaista su značajni i trebaju maksimalno biti prezentirani široj javnosti.

U zemlji u kojoj je pobijedio Majdan
Ukrajinski akademik, povjesničar i arheolog Petar Toločko govori o financijskim i sociokulturnim aspektima ukrajinske „revolucije“, o informacijskoj pasivnosti Rusije i aktivnosti Zapada u Ukrajini, o novoj generaciji Ukrajinaca koji su stasali na novim udžbenicima povijesti i perspektivama svoje zemlje u budućnosti.

Ukrajinski akademik, povjesničar i arheolog Petar Toločko govori o financijskim i sociokulturnim aspektima ukrajinske „revolucije“, o informacijskoj pasivnosti Rusije i aktivnosti Zapada u Ukrajini, o novoj generaciji Ukrajinaca koji su stasali na novim udžbenicima povijesti i izgledima svoje zemlje u budućnosti.

„Banderovci“ su, dakle, imali komplicirane odnose s njemačkim okupacijskim snagama. No, uvijek su polazili od toga da je njihov glavni i zajednički neprijatelj SSSR. Takav pristup temelji se na jednoj od temeljnih ideja ukrajinskog nacionalizma, prema kojoj su glavni („iskonski“) neprijatelji Ukrajinaca „Moskali“ (pogrdan naziv za Ruse). Osim toga, Nijemci su u to vrijeme bili ideološki i politički bliski banderovcima, jer oni su također zastupali radikalno desničarsku ideologiju i borili se protiv Rusa. Iako njihovi međusobni odnosi nisu bili nimalo jednostavni, Treći Reich je, u cjelini uzevši, razumio da im djelatnost banderovaca može biti od koristi. Na primjer, oni su iskoristili želju ukrajinskih nacionalista za provođenjem „čišćenja ukrajinske zemlje od neželjenih elemenata“, što se, između ostalog, odnosilo na Židove i komuniste. Mnogi pripadnici Ukrajinske pobunjeničke vojske prolazili su vojnu i diverzantsku obuku koju su vodili njemački specijalci od kraja 1930-ih. Oni su aktivno korišteni u operacijama protiv sovjetskih partizana, i to ne samo u Ukrajini, nego i u Bjelorusiji.

Djelatnost banderovaca je svoj ​​vrhunac dostigla 1944.-1945. i tijekom prvih poslijeratnih godina, kada su u uvjetima početka Hladnog rata s njima suradnju uspostavile britanska i američka obavještajna služba. Međutim, do sredine 1950-ih diverzantska djelatnost je bila iscrpljena i mnogi bivši banderovci su nastavili miran život. Sam Bandera je poslije rata živio u Münchenu pod zaštitom britanske obavještajne službe, za koju je i radio, sve dok ga 1959. nije ubio agent KGB-a Bogdan Stašinski iz specijalnog pištolja s injekcijom kalij cijanida. Sovjetska obavještajna služba je učinkovito likvidirala vođe Banderinog pokreta.

 

Izvor: Vostock Photo.

Radikalni ukrajinski nacionalizam u sovjetsko vrijeme je u Ukrajini bio zabranjen. Zahvaljujući tome on se u drugoj polovici 20. stoljeća gotovo i nije razvijao. Obnovljen je 1990-ih otprilike u istom obliku kakav je imao 1930-ih i 1940-ih. Glavne vođe iz onog vremena postale su heroji nacionalistički orijentiranih Ukrajinaca, njihove knjige i parole su ponovno postale direktan poziv na akciju. Tijekom četvrt stoljeća otkako se raspao Sovjetski Savez na njihovoj ideologiji je odrasla već cijela generacija.


„Banderovci“ i Euromajdan

Današnje „majdanovce“ s banderovcima povezuje zajednička ideologija ukrajinskog nacionalizma. To je cjelovita i prilično zaokružena ideologija. Ponekad ljudi pokušavaju diferencirati umjereni i radikalni ukrajinski nacionalizam, kao kod svakog drugog europskog naroda. Međutim, u slučaju Ukrajinaca to ne odgovara istini.

Radikalni ukrajinski nacionalizam u sovjetsko vrijeme je u Ukrajini bio zabranjen. Zahvaljujući tome on se u drugoj polovici 20. stoljeća gotovo i nije razvijao. Obnovljen je 1990-ih otprilike u istom obliku kakav je imao 1930-ih i1940-ih.

Svi europski „nacionalizmi“ su nastajali kao „umjereni“ i tek zatim razvili svoje ekstremne oblike. U ovom slučaju je pak od početka konstruirana krajnja, radikalna ideologija. Za njezin radikalizam karakteristične su određene jedinstvene osobine, kao što je zahtjev da se ljudi odreknu tradicionalne etničke pripadnosti i tradicionalne vjerske pripadnosti. To jest, takav nacionalizam je od početka bio zasnovan na tvrdnji da je nužno provesti masovni etnocid autohtonog stanovništva, čega nema ni u jednoj drugoj nacionalističkoj ideologiji. Sve one se, naime, na ovaj ili onaj način oslanjaju na neku već postojeću etničku zajednicu. Etnocidni temelji neizbježno uzrokuju i etnocidnu djelatnost, ne ostavljajući nikakav prostor za umjereni nacionalizam.

Liberalno krilo Majdana nema svoju verziju ukrajinskog nacionalizma. U tome je njegova slabost. Ono ne može ništa ideološki suprotstaviti Desnom sektoru i Svobodi.


Ukrajinski nacionalizam u medijima i obrazovnom sustavu

Postsovjetska jugoistočna Ukrajina se svih ovih godina od zapadne razlikovala po tome što nije imala svoj ​​vlastiti identitet, svoju nacionalnu ideologiju. To je dovelo do zaista žalosne situacije: čak i kada su se na vlasti u Kijevu nalazili predstavnici jugoistoka zemlje, oni su čitavu javnu i društvenu sferu politike ipak prepuštali ukrajinskim nacionalistima iz Galicije. Tako na razini upravljanja sustavom obrazovanja i informacijskom politikom u zemlji kao da i nije postojao raskol, nego je sve bilo potčinjeno jedinstvenom nacionalističkom trendu.

Ukrajinski nacionalisti su faktički imali potpunu vlast nad sustavom obrazovanja, a vrlo su snažno utjecali i na politiku medija. Zato se nova generacija ukrajinske djece školovala na udžbenicima koji su predstavljali ultranacionalistički pogled na ukrajinsku povijest, pa i na djelatnost nacionalističkih organizacija. Na televiziji se unutar društvenoobrazovnog programa neprekidno emitiraju emisije koje propagiraju ideje ukrajinskog radikalnog nacionalizma.

Plodove takvog školskog obrazovanja i medijskog utjecaja Ukrajina ubire danas, kada i na jugoistoku Ukrajine ima mnogo mladih do 30 godina koji zastupaju ideje ukrajinskog nacionalizma, a čiji roditelji nisu imali jasno izgrađen osjećaj ukrajinskog identiteta.

Autor je povjesničar, znanstveni suradnik Instituta za slavistiku RAN, suradnik Centra za ukrajinistiku i bjelorusistiku MGU Lomonosov, viši znanstveni suradnik Ruskog instituta za strateška istraživanja.