Dramatične epizode iz povijesti Krima

Aleksandar Dejneka: Obrana Sevastopolja (1942.). Izvor: RIA Novosti

Aleksandar Dejneka: Obrana Sevastopolja (1942.). Izvor: RIA Novosti

Ruski vjesnik predstavlja odabrane epizode po kojima je Krim zabilježen na karti svijeta mnogo prije nego što su njegovi stanovnici nedavno glasali za ulazak u sastav Rusije. Preko ovog malog poluotoka su se u davnim stoljećima prelamale prave „igre prijestolja“, najstariji biološki rat, epidemije, prvi uspješni medijski rat, a u novije doba vidio je i britansku i njemačku agresiju.

Skiti i strijele

Priča o prutovima koji se lako lome pojedinačno, a ne mogu se slomiti u snopu, poznata je u mnogim varijantama. No, ako je vjerovati Plutarhu, prvi je tu priču svojim sinovima ispričao krimski Skit, iako samim Skitima to nije pomoglo.

Od 7. stoljeća prije nove ere na Krimu su živjeli Grci. Njihovi gradovi Hersones i Kerkinitida stoljećima su bili bogati i nezavisni, ali iza planinskih vrhova, u dubini poluotoka, vlast je pripadala Skitima, koji su u 2. stoljeću prije nove ere zauzeli gotovo cijeli poluotok. Tada je na vlast umjesto nomadskih plemena došla helenizirana monarhija Tauroskitija. Vladar Skilur, koji je osvojio Kerkinitidu i dobro razumio principe hegemonije, na samrti je ispričao svojim sinovima poučnu priču o pruću.

Braća zaista nisu digla ruku na nasljednika, ali je Tauroskitija na kraju postala dio Bosporskog kraljevstva, a ono je ubrzo zatim potpalo pod vlast Rimskog carstva. Kasnije su Rimljane s poluotoka potisnuli Goti i Huni, a njih su uzeli pod svoje Bizantijci, koje je zatim iz Tauride gotovo potpuno protjerao Hazarski kanat, a on je doživio slom u naletu ruske Tmutarakanjske kneževine, dok su nju s ovih prostora protjerali Kumani i vladali su Krimom sve do dolaska Mongola. Krvava „igra prijestolja“ trajala je na Krimu tisućama godina.


Kuga za izvoz

Jedan štakor se 1346. popeo na brod u Kafi (današnja Feodosija). Zahvaljujući njemu umrlo je više ljudi nego što je poginulo u Holokaustu i od nuklearne bombe u Nagasakiju. „Crna smrt“ je u Europu došla upravo s Krima.

Ona se, međutim, nije pojavila na Krimu. Pandemija bubonske kuge u 14. stoljeću počela je u oazama pustinje Gobi i najprije je opustošila Indiju i Kinu, a karavani su je dalje odnijeli na Zapad velikim Putem svile koji je u ono vrijeme vodio do genovskih trgovačkih naselja u Crnomorskom primorju. Možda bi se bolest tu zaustavila i ne bi dospjela do kontinentalne Europe da nije zabilježen jedan od najstarijih slučajeva primjene biološkog oružja. Mongoli su, naime, u rutinskoj opsadi Kafe uz pomoć katapulta bacali u grad leševe žrtava kuge. Sve ostalo je mogao obaviti jedan običan štakor. Genovski brodovi su svraćali redom u luke Sredozemlja i epidemiju više nije bilo moguće zaustaviti. Europa je još u ono doba shvatila kolika je cijena globalizacije: tada je iznosila 20-25 milijuna ljudskih života, što je bila trećina tadašnjeg europskog stanovništva.


Mitovi iz Potemkinovog doba
 

5 pitanja o Krimu
Ruski vjesnik odgovara na najčešća pitanja o statusu Krima, njegovoj povijesti i stanovništvu, podsjeća na detalje procesa kojim se našao u sastavu neovisne Ukrajine i na postojeće ugovore o ruskom vojnom prisustvu na poluotoku.

Krimski poluotok: kako je najsjeverniji dio starogrčkog svijeta postao najjužniji dio ruskog? Katarina Velika je prije 231 godinu pripojila Krim Rusiji ratom, a 1954. Rusija ga je izgubila u miru. Da bi ga 2014., voljom samog krimskog naroda, povratila.

Pripajanje Krima je za Rusiju uobičajena pojava. Time su se u 18. stoljeću pozabavili Katarina II. i njezin najbliži suradnik knez Potemkin. Oni su pripojili carstvu stepe sjeverno od Crnog mora i obuzdali Tatare koji su dugo harali jugom Rusije. Među pripojenim teritorijima bio je i Krimski kanat. Knez Potemkin je dobio odriješene ruke za kultiviranje novih teritorija i carica je 1787. krenula pogledati kako je on to učinio.

Katarinino putovanje na Krim nije se moglo ni s čim mjeriti po raskoši i opsegu. U njezinoj sviti je inkognito putovao i austrijski car Josip II., a zajedno s njim i cijela vojska stranih veleposlanika koji su pozvani da vide kako Rusija upravlja novim zemljama. Četvrt stoljeća kasnije objavljen je pamflet u kome se tvrdilo da je Potemkin sagradio umjetna „bogata“ sela kako bi bacio prašinu u oči strancima i carici. U stvarnosti nije bilo nikakvih „Potemkinovih sela“, jer nije bilo ni potrebe da se takva sela grade. U Potemkinovo vrijeme su Tauride (Krim) i Novorossija doživjele pravi procvat. Knez je još tada bio žrtva onoga što se danas zove „medijski rat“.


Napad britanske Lake brigade

James Bradenel, sedmi grof od Cardigana, poveo je 600 odabranih britanskih konjanika 25. listopada 1854. u napad na rusku artiljerijsku bateriju blizu mjesta Balaklava. Izgubio je gotovo polovicu svoje Lake brigade u tom sjajnom i samoubilačkom jurišu, kako su ga opjevali Tennyson, Kipling i „Iron Maiden“. Ovako je francuski maršal Pierre Bosquet opisao njegov postupak: „To je veličanstveno, ali to nije rat. To je bezumnost.“

Razbijanje Lake brigade bilo je najučinkovitija akcija ruske vojske u Krimskom ratu 1854.-1856., a Krim je ušao u svjetsku povijest ponajviše zahvaljujući tom ratu. Tada ruska armija i unatoč neviđenoj upornosti nije uspjela pobijediti cijelu Europu (protiv nje su se borile Francuska, Engleska, Sardinija i Osmansko carstvo uz potporu Austrije i Pruske), tim prije što zastarjelo naoružanje i korupcija među višim oficirima nisu doprinosili pobjedi. Međutim, sve se moglo završiti mnogo gore da nije bilo Balaklave i obrane Sevastopolja. Usput, upravo zahvaljujući Krimskom ratu svjetska kultura postala je bogatija za kapu „balaklavu“ („fantomku“) i kardigan (osobni izum već spomenutog grofa od Cardigana), jer su se Englezi smrzavali kod Sevastopolja.


Smrtonosni plin u kamenolomima

Jedna od najvećih zagonetki Drugog svjetskog rata i dalje je pitanje zašto Hitlerova Njemačka nije primijenila kemijsko oružje. Međutim, bojne otrove Nijemci jesu primijenili jednom, i to na Krimu.

Wehrmacht je zauzeo veći dio Krima još u jesen 1941., ali borbe za poluotok su se nastavile do sljedećeg ljeta. U jurišu na Sevastopolj Nijemci su morali upotrijebiti „Doru“, najveći top u Drugom svjetskom ratu. Jedan dio Crvene armije otišao je s Krima na istok, a jedan dio je ostao na Krimu. Naime, preko 10 tisuća vojnika razbijene Krimske fronte krilo se po kamenolomima dugim 40 km blizu naselja Adimuškaj. Oni su pod opsadom izdržali još pola godine. Nijemci nisu uspjeli prodrijeti unutra, ali su zato rušili tunele i zatrpavali izvore, a kada se pokazalo da ni to ne pomaže, počeli su ubacivati bojne otrove. Obranu Adžimuškajskih kamenoloma preživjelo je samo 48 ljudi.

Administrativne jedinice i ruski jezik u Ukrajini


Deportacija

Krim je tijekom više tisuća godina svoje povijesti bio prava raskrsnica civilizacija: Kimerani, Skiti, stari Grci, Rimljani, Huni, Krimčani, Karaimi, Tatari, Genovljani, Rusi... Tragovi graditeljstva, pismenosti, religija i načina života svih ovih naroda ispreplitali su se tijekom stoljeća i ostavili svoje tragove u najpoznatijim mjestima ovog neobičnog poluotoka.

Na Krimu je 1941. živjelo oko 200 tisuća Tatara, a do srpnja 1944. nije više ostao nijedan. Većina njih je do 1989. živjela u Uzbekistanu, s tim što je od 15% do polovice krimsko-tatarskog stanovništva umrlo tijekom deportacije ili pokušavajući nastaviti život u bezvodnim stepama gdje ih je preselio Narodni komesarijat unutarnjih poslova po odluci sovjetskog rukovodstva.

Deportacija je bila kazna za kolaboracionizam. Još uvijek se vode oštre rasprave o opsegu i karakteru suradnje Tatara s nacistima, ali nema sumnje da su mnogi od njih pomagali Nijemcima  kao vodiči u antipartizanskim jedinicama ili su se prijavljivali u policiju, pa čak i ulazili u borbenu SS formaciju „Krim“. Tatari su imali svoje razloge zbog kojih nisu voljeli sovjetsku vlast. Za vrijeme te vlasti ostali su bez stada, vinograda i plantaža duhana, a boljševici nisu gajili simpatije ni prema islamu, kao, uostalom, ni prema drugim religijima. Dugo se može raspravljati o tome jesu li stare uvrede bile dovoljan razlog za novi rat, ali su krimski Tatari u svakom slučaju skupo platili odluke onih svojih sunarodnjaka koji su u ratu podržavali „Adolf-Efendiju“.

Ova stranica koristi kolačići. Ovdje za više informacija

Prihvatite kolačiće