Ukrajina želi povratiti status nuklearne sile?

Foto: Rusko-ukrajinska raketa-nosač Dnjepar, konstruirana na osnovu tehnologija interkontinentalne balističke rakete RS-20 (15A18) (Satana po klasifikaciji NATO-a). Izvor: ITAR-TASS

Foto: Rusko-ukrajinska raketa-nosač Dnjepar, konstruirana na osnovu tehnologija interkontinentalne balističke rakete RS-20 (15A18) (Satana po klasifikaciji NATO-a). Izvor: ITAR-TASS

Građani koji sebe doživljavaju kao lidere današnje Ukrajine pozivaju da zemlja po hitnom postupku osigura vlastitu nuklearnu bombu i interkontinentalne rakete. Kako objašnjavaju ruski stručnjaci, takvi njihovi apeli su naivni - zato što nuklearno oružje zahtijeva ogromni i uhodani kompleks obrazovnih, znanstvenih, tehničkih i proizvodnih kapaciteta, koji se ne može stvoriti preko noći - ali nisu bezazleni.

Odavno su se mogli čuti javni apeli da Kijev napusti režim neširenja raketno-nuklearnih tehnologija i povrati status nuklearne države.


Neovisnost ili rakete

Nakon raspada SSSR-a njegovo nuklearno oružje se, osim u Rusiji, našlo i na teritoriju tada već neovisnih država Bjelorusije i Ukrajine. Minsk i Kijev su se odmah složili da svoje opasne arsenale predaju Rusiji. Odgovornost pred svjetskom zajednicom za takvo oružje zaista je bila velika, s obzirom na krajnje nestabilnu političku situaciju u zemljama koje su dobile potpunu neovisnost. U Budimpešti je 5. prosinca 1994. potpisan memorandum o nenuklearnom statusu Ukrajine.

Međutim, 28. kolovoza 2009. Ternopoljski oblasni sovjet obratio se tadašnjem predsjedniku Ukrajine Viktoru Juščenku, premijerki Juliji Timošenko i predsjedniku parlamenta Litvinu s apelom da se raskine sporazum iz Budimpešte te da se obnovi nuklearni status Ukrajine. Tad im to nije pošlo za rukom, ali zato su se sada raketno-nuklearne ambicije još više razbuktale. Čak su se proširile glasine da je za vrijeme predaje nuklearnog arsenala Rusiji dio bojevih glava zadržan na ukrajinskom teritoriju i da je sada pravi trenutak da se svijetu pokaže sačuvana nuklearna moć. 


Dugotrajno, skupo, vrlo komplicirano

Evo što o tome kaže čovek koji je dobro upućen u problematiku, profesor Akademije vojnih znanosti i dopisni član Akademije geopolitičkih problema Sergej Brezkun:

„Teško da u Ukrajini ima takvih samoubojica, tj. ljudi koji bi riskirali zaviriti u pravu nuklearnu bojevu glavu. Čak i za vojnike nuklearnih snaga Sovjetske armije, pa čak i za pripadnike sovjetskog KGB-a koji su bili zaduženi za vojno-tehničko osiguranje funkcioniranja nuklearnog oružja, nuklearne bojeve glave su uvijek bile i do današnjeg dana su ostale 'crne kutije' s kojima je kontakt bio strogo ograničen i nije podrazumijevao poznavanje konstrukcije bojeve glave. U svijetu ne postoji, niti je postojao, niti može postojati takav stručnjak za oružje koji samostalno vlada svom punoćom znanstvenih, inženjerskih, proizvodnih i eksploatacijskih informacija potrebnih za sveobuhvatno opsluživanje nuklearnog arsenala. Zbog samog režima tih informacija, odnosno zbog njihove zatvorenosti, isključena je mogućnost da se takav stručnjak (ili manja grupa stručnjaka) uopće pojavi.

„Jedan čovjek ne može biti univerzalni tvorac i konstruktor suvremene nuklearne bojeve glave. Navest ću sljedeću analogiju. Nekad je jedan čovjek mogao projektirati i sagradi letjelicu, doduše primitivnu, ali koja je ipak mogla poletjeti. Može li danas jedan inženjer (ili nekoliko njih, koliko god da su talentirati) projektirati i proizvesti zrakoplov na mlazni pogon, uključujući motore, suvremene materijale, avioniku, trap i još mnogo toga? Za tako nešto je potreban čitav kompleks poduzeća najrazličitijih profila. S nuklearnom bojevom glavom je situacija još kompliciranija.

„Da bi Ukrajina imala status nuklearne vojne sile, mora steći vlastiti nuklearni vojni kompleks. To nije jednostavno, a i mnogo košta. Ta zemlja jednostavno nije u stanju stvoriti tako nešto.“


U čije ruke će dospjeti Satana?

S druge strane, postoji vrlo realna opasnost da Ukrajina nuklearne raketne tehnologije stavi na raspolaganje trećim zemljama. Najmoćnije interkontinentalne balističke rakete na svijetu R-36M2 Vojvoda, ili Satana po klasifikaciji NATO-a, projektirane su i napravljene u Dnjepropetrovsku, u poduzeću „Južnoje“. Tamo se još uvijek čuva kompletna konstruktorska i tehnička dokumentacija. U medijima se pojavila infomacija da predstavnici Južmaša vode tajne pregovore u Turskoj s nekakvim potencijalnim „poslovnim partnerima“. U samom Dnjepropetrovsku su počeli potpuno službeni pregovori s predstavnicima Kine.

Ministarstvo vanjskih poslova RF službeno je zauzelo vrlo oštar stav po tom pitanju. „Privukla su pozornost priopćenja u mnogim medijima o pregovorima ukrajinskog poduzeća Južmaš (Dnjepropetrovsk) s predstavnicima pojedinih zemalja o prodaji tehnologija proizvodnje teških interkontinentalnih balističkih raketa klase Vojvoda. U vezi s tim htjeli bismo istaknuti da Ukrajina kao članica Režima kontrole raketne tehnologije i potpisnica Haaškog kodeksa ponašanja protiv širenja balističkih raketa ima ozbiljne političke obveze koje je dužna ispunjavati“, rečeno je u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova.

Rusiju, doduše, to ne treba brinuti, ali zato Amerika već ima razloga za zabrinutost. Ako Peking ponudi povoljan kredit od nekoliko milijardi, onda će kineskim raketnim stručnjacima biti predana kompletna konstruktorska dokumentacija i tehnologije proizvodnje Satane.

Nove vlasti u Kijevu izjavile su da nameravaju potpuno obustaviti vojno-tehničku suradnju s Rusijom. U tom slučaju će ukrajinski konstruktori raketnog oružja koji su ostali bez posla imati puno moralno pravo svoja znanja prodati Kini, Iranu, pa čak i Sjevernoj Koreji, tj. onome tko je spreman platiti. A nema sumnje da će takvi stručnjaci dobiti vrlo krupne ponude, i više će ponuditi ona zemlja koja predstavlja veći problem za SAD.

Što se pak tiče najmoćnije rakete naših Strateških raketnih snaga tipa R-36M2 Vojvoda, već odavno je u tijeku njena postupna zamjena odgovarajućim raketama ruske proizvodnje.