U redu za ruske dokumente: što misle Krimljani dok čekaju rusko državljanstvo

Julija, frizerka na porodiljnom, 30 godina

Na referendum nisam otišla, jer nisam imala kome ostaviti dijete. Inače bih sa zadovoljstvom otišla. Iako nisam bila sigurna što prekrižiti na referendumskom listiću. Naravno, mi smo za Rusiju, no imamo jako puno rođaka u Ukrajini, pa nas je to malo sprečavalo. No oni su nas podržali. Jedino je žalosno to što sad ne mogu ovamo doći.

Jedina stvar koja me jako ljutila prije referenduma je zabrana ruskog jezika. Moja baka nije znala ukrajinski i nije mogla ispunjavati obrasce za mirovinu, morala je uzeti prevoditelja. Kad je lijekove kupovala, nije znala što je tamo napisano. Ja sam učila ukrajinski u školi, govorim ga, no moji roditelji ne znaju ukrajinski. Moja kćerka zna samo koledne pjesme na ukrajinskom. Kad bi se sad u vrtiću njoj krenuli obraćati na ukrajinskom, to bi bio problem.

Ne znam što će sad biti s isplatama porodiljnih naknada. Ukrajina nam je jako pomagala: za prvo dijete dobivali smo 8 000 grivna za pelene, krevetić, kolica. I za drugo su platili. Doduše, ovaj mjesec nisam još išla po nakdane, ne znam hoće li dati.

Aljona, medicinska sestra, 45 godina

Na referendumu sam glasala za pripojenje Rusiji. Krim već odavno želi postati ruski, svi su o tome raspravljali. Rusija se počela dizati na noge, a u Ukrajini su samo beskonačne revolucije i smjene vlasti. Ona posljednja revolucija bila je idiotska. Znate da su na Majdanu sadili luk, rotkvu? Bilo je na televiziji. Od Kijeva žele napraviti kolhoz! Kad je Julija Timošenko izjavila na televizoru da će Kijev svejedno platiti mirovinu stanovnicima Krima, moja mama je rekla: „Ne treba mi njezina mirovina“. 

Raspad SSSR-a: kako se rađala nova Rusija Otklanjanje posljedica puča koji je izvršen od 19. do 21. kolovoza 1991. bio je glavni cilj Vladimira Putina kada je 2000. došao na vlast, i taj proces još uvijek traje.

Prije svega nadamo se da će doći stabilnost. Prije nego što je započeo Majdan, na Krimu također nije bilo ničeg. Azarov je obećao plaće podići do listopada, svi su živjeli u nadi. No sad se u Kijevu promijenila vlast te se ne može računati na izvršavanje tih obveza.

U Europsku uniju sigurno ne trebamo ići. Moj svekar živi u Rigi, a ujak u Estoniji. Baltičke zemlje, otkad su u EU, postale su siromašnije, nema radnih mjesta. Rade jednu i pol smjenu, a dobivaju kao za jednu. Nemaju pojma kakve jedu namirnice. Kad su nam došli u goste, napravili smo nekakvo jednostavno jelo, piletinu sa soli i paprom – to je za njih bilo za prste polizati.

Pavel, pravnik, 28 godina

Na referendumu sam glasao za aktualnu vlast. Dura lex sed lex. Zakon je surov, no to je zakon. Kao pravnik ga ne mogu osporiti. Kao čovjek se ne moram s njim slagati, no nitko ne može taj zakon negirati, on postoji. 

Za pravnike to je sad neobrađena zemlja. Fizičke i pravne osobe imaju jako puno pitanja, čak državne strukture ne znaju što da rade. Kad sam studirao na fakultetu, imali smo jedan kolegij Komparativna lingvistička analiza zakonodavstva Ruske Federacije i Ukrajine.

Znam da u Rusiji ima manje od jednog posto oslobađajućih presuda, no na postsovjetskom prostoru je svuda tako. Ako je čovjek dospio u dvoranu suda, suci nisu spremni prihvatiti grešku sistema. Sad na Krimu postoje sudovi, bilježništvo. Naravno, oni rade kao automobil koji nikamo ne ide. Iako govore da su već sudovi počeli donositi odluke po ruskom zakonodavstvu.

Natalija, pravi knjige za djecu, 26 godina

Ukrajina je loša, Rusija također, no to je ipak manje od dva zla. Želimo stabilnost, da bi bilo sve mirno i bez rata. Ne očekujem neke posebne promjene. No zbog čega bi bilo kod nas bolje nego u čitavoj Rusiji? Bit će kao i svugdje. U svakom slučaju nećemo otići s Krima. Što mogu tamo raditi? Rođaci iz Ukrajine nas pozivaju: ako vam je tamo strašno, dođite. No kad imaš kuću i obitelj, teško se maknuti. Po obrazovanju sam učiteljica ukrajinskog jezika i književnosti i pravnik. Ne znam kakva me očekuje budućnost. Jesu li ukrajinski pravnici i filolozi potrebni Rusiji?

Vladimir Pavlovič, umirovljenik, 80 godina

Naravno da sam išao na referendum! Glasao sam za Rusiju. Ovamo sam došao u 1964. Ukrajinac sam. No nije me sram promijeniti državljanstvo. Zbog čega da žalim? Treba raditi ono što svi rade. Nadamo se da će doći bolje vrijeme.

U Ukrajini imam osmero braće i sestara. Dok su roditelji bili još živi, svake godine smo se nalazili. Posebno sam išao k njima. A sad se samo čujemo preko mobitela. Ne vjeruju mi kako je ovdje, govore: nemate namirnica, nećete imati ni vode, svjetlo će isključiti. A ja im, pak, govorim: kod nas je sve odlično!

Andrej, bavi se procjenom nekretnina, 48 godina

Ruski sam oficir u rezervi. Dakle, rusko državljanstvo dobivam još jednom. Prijelaz je ekonomski složen proces, ne zna se što je bolje. U Ukrajini smo imali nadu da ćemo se priključiti Europskoj uniji, u Rusiji da će doći stabilnije razdoblje. No ni u Rusiji ljudi ne žive bajno. Bilo bi dobro da su od Krima napravili slobodnu ekonomsku zonu u sastavu Rusije.

Trenutno nemam nikakav posao, a na vidiku su još i veliki troškovi za nostrifikaciju dokumenata. Treba dobiti rusku diplomu, potvrde, ući u profesionalne sindikate – sve to traži dodatne novce. Već sam potrošio 15 000 rubalja (7 500 kn), trebat će mi još 30 000 (15 000kn), plus osigurnine. Bilo bi lakše da su dopustili da se u prijelaznom razdoblju mogu koristiti stare potvrde.

Podrška Latinske Amerike politici Rusije na Krimu Situacija vezana za primanje Krima u Rusku Federaciju podsjeća na situaciju nastalu neposredno nakon što je Moskva 2008. priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Dok Zapad kategorično odbija priznati promjenu pravnog statusa Krima, zemlje u razvoju staju na stranu Moskve.

Anastasija, poduzetnik, 24 godine

Rodila sam se u Uzbekistanu, no kad sam imala jednu godinu roditelji su se preselili u Ukrajinu. Žao mi je mijenjati državljanstvo, to je ipak moja država, tu mi je sve domaće. Sramota je da su sve tako uništili i iscrpili do kraja. Za mene je važno da Krim ostane Krim, a to da idemo u Rusiju – od tog neće biti lošije. Najvažnije je da je sve u redu, da naše bake i djedovi žive mirno, da postoji budućnost za našu djecu. Već sam u tim godinama kad planiram dijete, i u jednom razdoblju je bilo jako teško. A što će biti kasnije? Sad ipak postoji nekakva nada u bolje sutra.

Vladimir, poduzetnik, 35 godina

Živjeli smo u Sovjetskom Savezu, sad se ponovno vraćamo u Rusiju – to je ponovno ujedinjenje obitelji. Na referendumu sam glasao za priključenje.

Podržavam pokrete, koji su se dogodili na Krimu, te sam i sam aktivno sudjelovao u njima. Tri puta sam putovao u Kijev sa Strankom regija – organizirali smo odlaske radi podrške predsjednika, pokušavali uspostaviti red u tom kaosu. Zbog čega ne napraviti nešto za ono u što vjeruješ?

Ne bojim se utjecaja pripajanja na biznis. Tijekom svih ovih godina toliko sam puta mijenjao posao da više ništa nije strašno. Još smo uvijek mladi, pred nama je vrijeme sa svjetlijom budućnosti. Čovjek koji voli raditi nikad ne umre od gladi.