Zašto EU ne može odbiti ruski plin?

Izvor: AP

Izvor: AP

Rusija je zasad jedina država koja može povećavati u Europu isporuke jeftinog plina.

Europska komisija ponovno u Bruxellesu razmatra pitanje o isporukama ruskog plina – pouzdanosti, ugovorne uvjete, puteve ograničenja ovisnosti. Pritom SAD potiče Europu da odustane od ruskog goriva. Kanada izjavljuje o svojim namjerama da izvozi ukapljeni zemni plin. Ukrajina govori o obveznici plina iz Slovačke.

Osim političkih izjava, ne postoji ni jedna ekonomska pretpostavka iza razgovora. Čak štoviše, Rusija je i dalje jedina država koja može povećavati na europskom tržištu isporuke plavog goriva. A europski potrošači, ma kako god to htjeli, ne mogu se odreći tih isporuka, slažu se stručnjaci. 

Novi posao Rosatoma u Europi - šansa za Hrvatsku?
Nakon ugovora o izgradnji nuklearne elektrane Hanhikivi-1 u Finskoj, ruska nuklearna korporacija Rosatom ide i u Mađarsku. Mađarska je tako postala druga zemlja EU koja je pitanje svoje energetske neovisnosti dala u ruke ruskih nuklearnih inženjera, dok će radovi biti plaćeni povoljnim ruskim kreditom.

Glavni direktor Instituta za nacionalnu energetiku Sergej Pravosudov primjećuje da se taj fantastični scenarij odustajanja od ruskog plina može ostvariti jedino pri uvjetu da se u svijetu domisle kako mogu u industrijskim razmjerima proizvoditi jeftinu energiju pri termonuklearnoj sintezi.

Stručanjci predlažu da se analiziraju daljnje perspektive europskog tržišta plina, polazeći od onih obima goriva koje idu u Europu ili koje se mogu u dogledno vrijeme tamo pojaviti. A trenutno tamo plin ide od pet najvećih isporučitelja. Prvo mjesto zauzima Rusija, potom Norveška, Alžir, Nizozemska, Katar. „Prošle godine samo su dva isporučitelja povećali svoje isporuke: Rusija i Nizozemska“, ističe Pravosudov.

Pritom je izvor ruskog plina dosegnuo rekordni obim od 161, 5 milijardu kubnih metara plina u odnosu na 2012. (138, 8 milijardi kubnih metara). Cijena se prosječno smanjila za 5, 5% i iznosi 380 dolara za 1000 kubnih metara. Što se tiče Nizozemske, ona je već objavila da će u budućnosti smanjiti isporuke za 20%, jer će korisiti oslabljena stara nalazišta, da bi sačuvala više plina unutar države. Ni Norveška ne obećava značajni rast. A do 2020. počet će sa smanjivanjem troškova za traženje novih nalazišta kako bi povećali vađenje. Alžiru, pak, raste unutarnja potražnja za plinom i, osim toga, ta država kao i Katar povećava isporuke ukapljenog zemnog plina u Kinu, Koreju, Japan. Taj plin na azijskim tržištima košta puno skuplje te gotovo da ne ostane ništa od njegovih zaliha za Europu.

Zaokret isporuka plina na četirima plinovodima, koji isporučuju rusko gorivo u Slovačku, narušit će uvjete ugovora s Gazpromom, izvještava agencija Reuters pozivajući se na predstavnika slovačkog operatera plinovoda Eustream. „Za vraćanje toka potrebno je obustaviti isporuke s istoka na Zapad na jednoj od magistrala, no za to je potrebno imati dozvolu Gazproma. Gazprom ne pristaje na to, tako da se ta varijana ne razmatra“, rekao je izvor agencije.

Još jedno važno pitanje je izgradnja prijemnih terminala u Europskoj uniji za ukapljeni zemni plin. U Europi se već deset godina vode razgovori oko toga. Posebni kapaciteti izgrađeni su, recimo, u Španjolskoj, dakle, gdje su najmanje potrebni (ispunjeni su 20-30%), a njihovi vlasnici trpe gubitke. Zato u Istočnoj Europi nema infrastrukture.

No najveće pitanje je, govori Pravosudov, može li Amerika, kako i obećava, izbaciti na tržište EU potrebne obime ukapljenog zemnog plina radi čega povećava kod sebe njegovu proizvodnju? Odgovor je poznat – ne može. Da bi se to dokazalo, analitičari su pokušali saznati koliko novaca SAD investira u njegovo vađenje i u bušenje novih rupa. Dakle, u 2013. obimi bušenja bili su minimalni u zadnjih 15 godina. U odnosu na 2008. smanjili su se za tri puta. Nagli pad bušenja i zajedno s tim vađenja ukapljenog zemnog plina objašnjava se rastom zanimanja Amerikanaca za proizvodnju plina iz škriljevca, a potom i nafte iz škriljevca, čija nabavna cijena unutar SAD-a iznosi 60-70 dolara dolara za barel. I bez obzira na to što ju je jako složeno vaditi iz naslaga na velikim dubinama, SAD je najdalje otišao u tom poslu. Pritom potražnja za ukapljenim zemnim plinom unutar države raste od strane vozača. Dakle, u dogledno vrijeme Amerika ne samo da neće započeti masovni izvoz ukapljenog zemnog plina, nego će, zbog smanjenja vađenja i rasta cijena na unutarnjem tržištu, morati povećati njegove obime iz susjedne Kanade, smatraju stručanjci. I za nju će domaće tržište biti na prvom mjestu.

Južni tok zahvatio i rukometaše
Gazprom osniva još jedno zajedničko prvenstvo.

Prema mišljenju Vladimira Fejginga, predsjednika Instituta za energetiku, Gazpromove pozicije u Europi su zasad nepovredive. „Postojalo je vrijeme kad su u EU crtali 'radne planove' i grafikone s rokovima za moguće smanjenje ruskog plina za nekoliko posto do 2050. Računica je bila da će se do 2020. u Australiji, na istočnom Sredozemnom moru, u Novoj Gvineji pojaviti nova generacija tvornica za proizvodnju ukapljenog zemnog plina te da će dio isporuka ići u EU, praveći tako konkurenciju ruskom gorivu... S jedne strane, to nije nimalo brzi proces, a s druge strane još uvijek nije ekonomski provjeren. Dakle, taj plan još uvijek ostaje samo strateška zadaća“, govori Fejgin.