Što se događa na rusko-ukrajinskoj granici

Vojnici

1. travnja press-služba Ministarstva obrane objavila je povlačenje iz Rostovske oblasti bataljuna 15. motorizirane brigade, koja se tamo nalazila na vježbama, u Samarsku oblast.

No iako se vojni kontingent na granici s Ukrajinom smanjio, prisustvo vojnika u pograničnim dijelovima se i danas itekako primjećuje. Vojni kamioni i dalje idu prema granici. U Taganrogu lokalno stanovništvo govori da je, uoči referenduma na Krimu, u smjeru Ukrajine išlo jako puno vojne tehnike koja se potom nije nikad vratila. 

„S druge stane, da se planiralo nešto ozbiljno, tehnika bi se prevozila noću, skrivali bi je, a ne bi je ovamo dovlačili usred bijelog dana, kroz čitav grad“, tvrdi novinar Evgenij Fridman iz Taganroga.

Žrtva krimske kampanije „Krimski fatum“ se svodi na činjenicu da se Rusija ponovo našla u situaciji u kojoj su su s jedne strane „svi protiv Rusije“, a s druge samo ona. Rusija je sad država-revizionist i ne smije pokleknuti. Osim toga, „krimska kampanja“ je donijela i žrtve: verovatno je najveća među njima gubitak nade u nacionalnu odgovornost ruske opozicije.

Vojne vježbe, koje su trebale biti završene, i dalje traju. U blizini salaša Kuzjminka i Čkalov, na 130 km od granice, nalazi se vojni poligon na kojem su od 11. do 14. ožujka održane vježbe zračno-desantnih jedinica. U tim vježbama sudjelovalo je 1 500 desantnih vojnika i na desetine jedinica vojne tehnike. Na samom poligonu primjećuje se gomilanje vojne tehnike.

„Ulazak na objekt bit će zabranjen još nekoliko dana“, zaustavio je dopisnika čuvar na poligonu.

Prema njegovim riječima, on je polaznik vojne akademije kojeg su prebacili u Rostovsku oblast tijekom uzbune početkom ožujka.

„Trebao bih sad davati ispite“, govori. „No nemam pojma kad će nas vratiti kući. Svaki dan donose se neke nove naredbe. Zadnje što su nam rekli je to da će nas kroz nekoliko dana možda vratiti kući.“

Na sjeveru oblasti sve je drugačije. U Novošahtinsku, koje se nalazi nedaleko od granice, nema ni vojske, ni tehnike. Od Novošahtinska na sjever, uzduž granice i paralelno sa cestom Don, protežu se seoske ceste. Počeli su ih u posljednje vrijeme proširivati, na pojedinim dionicama postavlja se novi asfalt.

U gradu Donjecku (Rostovska oblast) želio sam prijeći granicu, da bi preko Luganska i Harkova došao do rusko-ukrajinske granice u Belgorodskoj i Kurskoj oblasti.

„Bolje je ne ići s ruskim tablicama preko granice“, žale se vozači na lokalnom autobusnom kolodvoru. „Radije pješice prijeđite granicu i maršrutkom dođite do Luganska.“

Ruski graničari me odmah upozoravaju da jednog od dva muškarca s ruskim putovnicama neće pustiti preko granice.

Njihove ukrajinske kolege rješavaju to pitanje sat i pol. Na video kameru snimaju ispitivanje: „Kamo ste krenuli? Koliko se često boravili u Ukrajini posljednjih mjeseci? Koliko novaca nosite sa sobom? Koga znate u Kijevu?“. Preko granice nisu me pustili uz sljedeće obrazloženje: „nema potvrdu planiranog boravka na teritoriju Ukrajine“.

Izbjeglice 

Kad sam se vratio, na autobusnom kolodvoru sam saznao da nikakve posebne mjere sigurnosti nisu poduzete posljednjih tjedana. Pripremili su samo nekoliko sanatorija u slučaju dolaska izbjeglica iz Ukrajine. Ali ovdje ih ima samo nekoliko. U selu Zolotaja Kosa, 20 km od Taganroga, već gotovo dva tjedna nalaze se građani iz Ukrajine u dječjem sanatoriju Romaška na obali Azovskog mora. Tu je samo 34 ljudi, većina su došli iz jugo-istočnih dijelova države. Svaka obitelj dobila je zasebnu sobu te im je osigurano tri dnevna obroka.

Obitelj od 14 ljudi došla je u Rostovsku oblast iz Nikolajeva. Glava obitelji, koji je želio ostati anoniman, objašnjava zašto su odlučili pobjeći.

„Ekstremisti organiziraju pljače, tuku Ruse, organiziraju oružane napade na maršrutke i autobuse“, monotono prepričava.

Ministarstvo rada Rostovske oblasti, prema njegovim riječima, traži izbjeglicama radna mjesta, no lokalne vlasti se ne žure dati pridošlicama status političkih izbjeglica, ni državljanstvo.

Od Haaga do Krima: Duh „kosovskog presedana“ Međunarodni sud UN-a u Haagu je 22. lipnja 2010. donio po pitanju Kosova presudu o kojoj se ovih dana mnogo pričalo u Moskvi i na Krimu, i sustavno šutjelo na Zapadu. Pa ipak, odluka postoji, i potrebno je objasniti zašto se Rusija poziva na nju.

Građevinar Artjom je sa svojom ženom i djecom doputovao u Romašku iz Luganske oblasti:

„Tamo se jednostavno nema što raditi. Posla nema, nitko ne želi graditi, jer ne zna što donosi sutra. Čak nisam uspio prodati stari auto, sad nitko ne želi trošiti novac“.

Prema njegovim riječima, većina stanara Romaškog postali su izbjeglice ne zbog prijetnji rusofonom stanovništvu Ukrajine, već jer su čuli na televizoru da, nakon što prijeđeš granicu i postaneš izbjeglica, dobiješ državljanstvo, riješiti se stambeno pitanje i dobiješ novčanu pomoć.

„No ovdje su nam odmah rekli da nećemo dobiti ni državljanstvo, ni politički azil, ni status izbjeglice“, govori. „Lokalne vlasti obećavaju da će nam pomoći s pronalaskom posla, predlažu razlitiče varijante. Recimo, predložili su mi posao vozača KAMAZ-a u jednom od lokalnih radnih zadruga, a ženi posao muzilje. No za to je potrebno prvo dobiti dozvolu za posao, a Federalna služba za migracije traži mnoštvo dokumenata za koje se, da bi ih oformio, moraš vratiti u Ukrajinu.“

Prema njegovim riječima, dvoje se izbjeglica, koji su naišli na isti problem, već vratilo kući. Sam Artjom namjerava sa svojom obitelji ostati u Rusiji i pokušati ovdje pronaći posao.