U zemlji u kojoj je pobijedio Majdan

Trg neovisnosti u Kijevu (Majdan) nakon višemjesečnih protesta. Izvor: GettyImages / Fotobank

Trg neovisnosti u Kijevu (Majdan) nakon višemjesečnih protesta. Izvor: GettyImages / Fotobank

Ukrajinski akademik, povjesničar i arheolog Petar Toločko govori o financijskim i sociokulturnim aspektima ukrajinske „revolucije“, o informacijskoj pasivnosti Rusije i aktivnosti Zapada u Ukrajini, o novoj generaciji Ukrajinaca koji su stasali na novim udžbenicima povijesti i perspektivama svoje zemlje u budućnosti.

G. Toločko, što se danas događa u Ukrajini?

Akademik Nacionalne Akademije znanosti Ukrajine (NAN), direktor Instituta za arheologiju NAN, doktor povijesnih znanosti Petar Toločko. Izvor: Aleksandar Stručkov

Petar Toločko: Događa se nesreća. Kad su se na Majdanu počeli okupljati demonstranti, odmah sam rekao da se neće mirno razići. Kao i u vrijeme „narandžaste revolucije“, organizatori su imali samo jedan cilj – revolucijom srušiti vlast. Vrlo je neugodno živjeti danas u Ukrajini. Izbori će se održati po diktatu Majdana, po diktatu Majdana formiraju se sve državne strukture i postavljaju dužnosnici, a potom sve to formalno potvrđuje Rada, koja je degradirana na razinu običnog marionetskog kazališta. Sve to ukazuje na činjenicu da kod nas ipak nije došlo do uspostavljanja stabilne, ustavne, demokratske državnosti. Ono što se danas događa za razum je neshvatljivo. Mjesto ministra netko zauzima samo zato što je bio agitator i animator na Majdanu. Argumentacija aktivista je sljedeća: tri mjeseca smo se mučili, borili se protiv mrskog režima Janukoviča, dakle, trebamo biti nagrađeni. Živimo li to u ranom Srednjem vijeku ili u doba samouprave zaporoških kozaka? 

„Tijekom posljednjih dvadeset godina u Ukrajini je stasala čitava generacija koja je odgajana na novim udžbenicima i kojem su čitavo vrijeme govorili da nam Rusija nije ni brat, ni susjed. A ruski politikolozi i povjesničari su sve to bezbrižno promatrali.“

U čemu je razlika između kijevskih i moskovskih protestnih akcija?

Rusija ima tisućugodišnju tradiciju organizirane, ponekad apsolutističke, surove državnosti. Ukrajina takvu tradiciju nema iza sebe. Sadašnji Majdan mogao je biti zaustavljen u samom početku, bez ikakvih žrtava i sasvim mirno, ali svi su se više voljeli igrati vatrom. Janukovič se čak oduševljavao time koliko je ukrajinski narod slobodoljubiv, ne shvaćajući da ga je Majdan želio skinuti s vlasti. I sve se završilo tako što je prolivena krv potpuno nevinih ljudi. Žrtava je bilo na obje strane. Danas se sve svodi na to da je odgovoran samo režim Janukoviča. Smatram da žrtve leže na savjesti sve tri strane: vođa opozicije, koji su obične aktiviste slali u juriš, režima Janukoviča, koji je ovu situaciju zaoštrio do krajnosti, i Zapada, liberalnog demokratskog Zapada, koji je farisejski raspredao priču o demokratskim vrijednostima i slobodi govora. Koliko je samo javnih ličnosti izašlo na tribine Majdana? Oni su demonstrante bodrili riječima: „Borite se! Podržavamo vas!“ Ove tri strane trebaju snositi podjednaku odgovornost za krvoproliće. I bit će veoma nepravedno ako žrtve podijelimo na opravdane i neopravdane. Obratite pažnju na to da ni jedan od vođa opozicije u ovoj klaonici nije zadobio čak ni ogrebotinu. 

Opozicija tvrdi da su ljudi izašli na ulice boreći se za evropske vrijednosti. 

Događaje na Majdanu ne promatram kao narodnu revoluciju. Radi se o organiziranoj revoluciji. Moćna propaganda je odigrala svoju ulogu. I ogroman novac. Sve je bilo osmišljeno do detalja. Angažirani su profesionalni psiholozi i redatelji.“

U stvari se kod nas dogodila banalna stvar – jedna elita oligarha zamijenila je drugu elitu oligarha. I to je sve. Vještim metodama su uskomešali narod, upotrijebivši zvučne parole i veliki novac. Ono što se dogodilo imalo je jedan jedini cilj: da se Ukrajina odvoji od Rusije. Ističem da je to moje osobno mišljenje, mišljenje čoveka koji predano voli svoju domovinu. Danas mnogi na svakom koraku galame o svom patriotizmu. Evo, i ja volim svoju zemlju, ali ne želim da nova vlast bude potpuno integrirana u euroatlantsku alijansu i da je netko vodi kao na uzici. Ne želim živjeti po šabloni koji nameće Zapad. Zapad je rasparčao snažnu, moćnu Jugoslaviju na nekoliko minijaturnih državica, u kojima je uspostavio svoj utjecaj. To su američki metodi globalizacije: svaka zemlja treba živjeti onako kako želi Amerika i tad se pred čitavim čovječanstvom može predstaviti kao demokratska i progresivna. Događaje na Majdanu ne promatram kao narodnu revoluciju. Radi se o organiziranoj revoluciji. Moćna propaganda je odigrala svoju ulogu. I ogroman novac. Sve je bilo osmišljeno do detalja. Angažirani su profesionalni psiholozi i redatelji. Trg je „govorio“, „pjevao“, „skandirao“ danima i noćima, bez prestanka. Bio je to karneval. 

Ali narod se odazvao na ovaj karneval, zato što su oni koji su bili na vlasti prekoračili crtu?

Revolucija je izazvana na vještački način. Televizija, novine, međunarodni fondovi u stanju su manipulirati svijesti ljudi.


Protest pristaša eurointegracije u Kijevu. Izvor: AP

„Mladi ljudi koji su učili [iz sadašnjih ukrajinskih udžbenika povijesti], a danas stoje na Majdanu, uvjereni su da se najvažniji događaj u povijesti njihove zemlje odigrao u Zapadnoj Ukrajini pod sumnjivim zastavama Stepana Bandere.“

Nadam se da nećete reći da je ličnost Viktora Janukoviča bila prihvatljiva za Ukrajinu.

Naravno, režim je bio korumpiran i vlast sastavljena od pronevjeritelja. O tome svjedoče njihove palače i vile, koje sada svi mogu vidjeti. U siromašnoj zemlji elita je apsolutno nemoralna. Nije mi nimalo žao što su te vile oduzete. Međutim, tu postoji jedno „ali“. Naime, isto tako žive i vođe opozicije. U istim takvim dvorcima, koje isto tako nisu podigli od svoje plaće. Zato se postavlja sljedeće pitanje: zašto sudionici Majdana nisu krenuli dalje i nisu pitali svoje vođe od čijeg novca su podigli svoje palače? Trebalo je blokirati račune Janukoviča i njegovog okruženja u inozemstvu i dobro je što je to učinjeno. Međutim, bilo bi jednako ispravno blokirati i račune vođa opozicije. I sve zajedno vratiti u Ukrajinu. Inače dolazi do toga da se jedan klan obračunava s drugim, a da pritom ginu nevini mladi ljudi. 

Međutim, ciljevi revolucije su formulirani na drugačiji način.

Da, iza svega toga mogla se uočiti namjera da se Ukrajina pretvori u Veliku Galiciju. Tu se i krije opasnost. Kao prvo, to jednostavno nije moguće učiniti. Kao drugo, pokušaji takve vrste će izazvati beskonačne unutarnje sukobe u zemlji. Stalno ćemo se nalaziti u stanju pružanja otpora. Zapadna, centralna i jugoistočna Ukrajina imaju sasvim različito povijesno iskustvo. Treba se naučiti živjeti zajedno, poštujući tuđe vrijednosti. Kod nas svaki klan koji dolazi na vlast, pokušava nametnuti svoje vrijednosti celoj Ukrajini. Nekada je to bio dnjepropetrovski klan, potom ga je smijenio galicijski, potom je došao donjecki. Danas je ponovo na vlasti galicijski klan. 

I svaka takva smjena dovodi do građanskog sukoba?

Da, danas se bavimo recidivima građanskih sukoba 20. stoljeća. Ne znam da li će ovaj Majdan dovesti do formiranja stabilnijeg državnog sustava ili će ga definitivno razoriti. Ali čini mi se da je povijesna lekcija Majdana, koju nitko ne želi čuti u tome da Ukrajina u unitarnom državnom obliku ne može postojati. Ukrajina svoju državnost treba graditi kao federacija. Ali ne na temelju sadašnjih dvadeset pet oblasti, nego prema povijesnim regijama. Njih bi bilo devet ili deset. Kao, recimo, u Njemačkoj, gde ih ima 16. U slučaju takve državne strukture, sve regije će biti koncentrirane na svoje unutarnje probleme.

Uzmimo, recmo, Galiciju. Lavovska, Ternopoljska i Ivano-Frankovska oblast su mentalno, etnički i socijalno srodne. Za njih treba stvoriti uvjete normalnog života, one trebaju postići takav obim proizvodnje na svojem teritoriju, koji je potreban za stabilan i samodostatan razvoj. Ako žele, imaju pritom pravo poštivati Banderu i Šuheviča, isticati crno-crvene zastave i ići u grkokatoličke crkve. Ali isto pravo treba dati i Donbasu [povijesna regija koja obuhvaća sjeverni dio Donjecke i južni dio Luganske oblasti – op. red.], Krimu i drugim regijama, pravo poštivati svoje junake, govoriti na ruskom jeziku, njegovati svoje kulturne tradicije i svoj način života.


Dječak sa zastavom Ratne mornarice Sovjetskog Saveza i Georgijevskom lentom (crno-narandžastom trakom kojom se iskazuje poštovanje prema sudionicima Drugog svjetskog rata) ispred zgrade Parlamenta Krima u Simferopolju. Izvor: Reuters

Kakvu ulogu u konfliktu imaju intelektualci i vlast?

Za vrijeme euforije uoči nerealiziranog potpisivanja sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom ljude je uvjeravala ne samo opozicija, nego i Vlada: „Idemo u Europu, živjet ćemo kao u Europi“. Ali nitko nije govorio o tome da za to treba raditi kao u Europi. Treba se ponašati kao u Europi. Treba najprije u glavama stvoriti Europu, a tek potom se tamo integrirati. Ali ljudima su napunili glave, posebno omladini, o tome kako je američki ili europski način života izuzetan.

Postoji li opasnost da Ukrajinci iznevjere duhovne prioritete svojih predaka?

„Iza [Majdana] mogla se uočiti namjera Ukrajinu pretvoriti u Veliku Galiciju.“

Po prirodi nismo vjerni! Ako je okruženje Janukoviča njega izdalo, zašto onda svi ne bismo iznjeverili svoje pretke? U svakoj novoj etapi povijesti bavimo se sterilizacijom svoje vlastite prošlosti, s pijedestala skidamo dotadašnje idole i uzdižemo nove. Kad je srušeno Rusko Carstvo, sovjetska vlast je odbacila sve što je bilo prije toga. U godinama perestrojke smo, opet, proklinjali sve što je sovjetsko, iako je tamo bilo mnogo dobrih stvari. Ali ako nam je cilj Europa, treba razumjeti jednostavnu činjenicu da u Europi nisu u svim povijesnim razobljima na vlasti bili sveci. Imali su i inkvizitore, i jednostavno surove vladare, ali oni nisu vršili periodičnu „čistku“ u svojoj povijesti, već svoju prošlost promatraju onakvu kakva je bila.

Je li to utjecalo na sustav obrazovanja?

U najvećoj mogućoj mjeri! U udžbenicima ima vrlo malo materijala o ukrajinskim junacima iz [Ruskog] Građanskog i Drugog svjetskog rata, o pravim junacima ove zemlje, pa neka se tada i zvala SSSR. Taj dio povijesti jednostavno je izbrisan iz udžbenika i oni mladi ljudi koji su iz njih učili, a danas stoje na Majdanu, uvjereni su da se najvažniji događaj u povijesti njihove zemlje odigrao u Zapadnoj Ukrajini pod sumnjivim zastavama Stepana Bandere. Zašto se čuditi ideologiji takozvanih protestnih akcija, ako u zemlji druga ideologija i ne postoji?

Ta ideologija je u znatnoj mjeri antiruska. Znači li to da je Rusija izgubila medijski rat?

Nažalost, Rusija se u određenoj etapi razvoja koncentrirala na svoje unutarnje probleme i mnogo toga je propustila učiniti. Tijekom posljednjih dvadeset godina u Ukrajini je stasalo čitavo pokoljenje koje je odgajano na novim udžbenicima i kojem su sve vrijeme govorili da nam Rusija nije ni brat, ni susjed. A ruski politikolozi i povjesničari su sve to bezbrižno promatrali. Rusija nije sudjelovala u procesu preorijentacije ukrajinske svijesti. Kod nas, u Ukrajini, postoje stotine raznoraznih fondova koje plaćaju zapadne zemlje. U to se ulaže ogroman novac. I ako je netko još do jučer imao pozitivan odnos prema Rusiji, a danas je primljen u Europski istraživački centar, u kojem je postao tajnik i dobio veliku plaću, onda odmah postaje glasnogovornik zapadnih vrijednosti.

Prema službenoj verziji, s Rusijom nemamo zajedničku povijest. Ostaje pravoslavna crkva, ali i na tom polju se odigravaju vrlo zabrinjavajući procesi. Jednom sam razgovarao s veleposlanikom Rusije Viktorom Černomirdinom. Rekao sam mu: „Viktore Stepanoviču, pogledajte kako zapadne zemlje aktivno djeluju na teritoriju Ukrajine, koliko imaju različitih fondova, asocijacija, instituta! Zašto i Rusija ne bi organizirala takve aktivnosti?“ Odgovorio mi je: „Ono što vam Zapad daje u tim fondovima je sitniš, kopejke. Svake godine doniramo 3,5 milijarde dolara. Dajemo vam jeftin plin i jeftinu naftu.“ Zamislite, oni drugi nam nisu davali ništa jeftino, već su radili s pojedinačnim ljudima. A od novca koji nam je davala Rusija takozvani državnici su gradili sebi palače. Ali izgleda da u Rusiji to nitko nije shvaćao.

Hoćete li da kažete da obični Ukrajinci nisu osjećali prisustvo Rusije u Ukrajini?

Upravo tako! I to je velika greška Rusije. Ne znam može li se sad nešto popraviti. Želio bih da naša djeca i unuci znaju da smo dio Europe još od vremena Kijevske Rusije, koja je bila jedna od velikih država Srednjeg vijeka, s kojom su željele povezati mnoge europske zemlje. Ruski knezovi su bili svekri i punci europskih dvorova. Naši potomci, kako ne bi izgubili svoje duboke duhovne korijene, trebaju shvatiti da se nalazimo u graničnoj zoni. Mi smo i Europa i Azija istovremeno. Polovina Ukrajine je oduvijek bila naseljena turanskim azijskim plemenima. Stoljećima se sve to integriralo, rastvaralo u našem etnosu. A s Rusima smo zapravo tijekom čitave svoje povijesti činili jedan narod.