Vojno nasljedstvo Krima

Jedan od njih je sudbina starijih i mlađih oficira oružanih snaga Ukrajine koji služe na Krimu. S jedne strane, iz Kijeva dopiru naredbe da nitko ne napušta svoju jedinicu, pa čak i da se primjeni oružje ako bude ugroženo zdravlje ili život vojnika. S druge strane, pojedini političari u ukrajinskom glavnom gradu govore da je potrebno povući ukrajinske jedinice s teritorija poluotoka i stvoriti tamo demilitariziranu zonu. Mediji javljaju da ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova priprema takav prijedlog za Vijeće sigurnosti UN-a.

Što će biti s ukrajinskim vojnicima?

Ako vojska od svojeg zapovjedništva ne dobije jasnu naredbu kako postupati u konkretnoj kritičnoj situaciji svašta se može dogoditi. I to se već dogodilo. Nepoznati snajperist je ubio jednog ukrajinskog zastavnika i jednog pripadnika odreda samoobrane, a još dvojicu je teško ranio u trenutku kad su odredi samoodbrane Krima upali u 13. fotogrametrijski centar Glavnog zapovjedništva operativne logističke podrške oružanih snaga Ukrajine.

Snajperist je ostavio apsolutno identičan „otisak“ kao i prilikom odstrijela demonstranata na kijevskom Majdanu. Vlasti u Kijevu izjavile su da je za tu tragediju odgovorna Rusija, a Moskva smatra da su provokaciju priredili jurišnici Desnog sektora.

To je prva krv koja je prolivena na Krimu nakon njegovog vraćanja Rusiji. Nije isključeno da će organi reda na Krimu morati mnogo više paziti i pripremati se za neutraliziranje novih provokacija (iako bismo svi željeli da to nije tako). Vlasti poluotoka sa svoje strane trebaju učiniti sve što je u njihovoj moći da što prije riješe sudbinu preko 20 tisuća ukrajinskih vojnika.

Vlast Krima nudi vojnicima dvije varijante. Jedna je napustiti vojsku Ukrajine i prijeći u snage samoobrane Krima, a potom postati vojnici ruske vojske i Crnomorske flote u istom činu, ali sa znatno većom plaćom od one koju su imali u ukrajinskoj vojsci. Onima koji ne žele služiti Krimu i Rusiji ponuđena je druga varijanta: otputovati u Ukrajinu. Vlasti u Simferopolju su spremne isplatiti novčanu nadoknadu za tri mjeseca i kupiti im kartu za vlak do grada u koji planiraju otputovati. Međutim, postoji prilično ozbiljna prepreka za ostvarenje tog plana. Stvar je u tome što ni jedan ukrajinski stariji ili mlađi oficir ne može ostaviti svoju jedinicu ako ne dobije odgovarajuću naredbu iz Kijeva. U suprotnom će biti tretiran kao dezerter, sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze.

Koji je izlaz iz te situacije? Vlasti Krima treba svakom takvom starijem ili mlađem oficiru uručiti obavještenje o deportaciji kao predstavniku tuđe vojske čiji je boravak na teritoriju republike sad nezakonit. Takav dokument može poslužiti kao svojevrsna indulgencija koja bi izbavila vojno lice od krivičnog gonjenja u Ukrajini.

Istina, ukrajinska vojna lica imaju još jednu varijantu (namjerno ne uzimamo u obzir redovne vojnike i podoficire, jer oni po odsluženju vojnog roka svakako napuštaju jedinicu). Oni koji ne požele služiti ni u ruskoj, ni u ukrajinskoj vojsci mogu napisati izvještaj o ostavci i napustiti oružane snage. Tu mogućnost mogu iskoristiti mnogi koji posjeduju stan na Krimu i imaju minimalni staž za stjecanje prava na mirovinu. Mirovina im je zajamčena u skladu s ruskim zakonima.

Šta će biti s ukrajinskom vojnom tehnikom?

Pored nešto više od 20 tisuća ukrajinskih vojnika na Krimu ostaje i prilično velika količina vojne tehnike iz arsenala armije Ukrajine. U pitanju je, prema različitim procjenama, najmanje 30 ratnih brodova i brodova za opskrbljivanje, oko 150 oklopnih borbenih vozila i pedesetak tenkova, 60 lovačkih aviona MiG-29 i školsko-borbenih aviona L-39, dvadesetak helikoptera, šezdesetak protuavionskih raketnih sustava velikog dometa S-300 i četrdesetak protuavionskih raketnih sustava srednjeg i malog dometa Buk-M1 i Tor, sustavi obalske obrane... Teško je reći da li će sve to nasljedstvo zatrebati ruskoj vojsci.

Tijekom posljednjih dvadeset i nešto godina ukrajinska vojska nije nabavljala novo naoružanje, niti je modernizrala staro. To vrijedi i za naoružanje na Krimu. Sami ukrajinski vojni piloti kažu da u zrakoplovnoj bazi Beljbek kod Sevastopolja od četrdesetak lovaca MiG-29 može poletjeti samo pet. Takva je otprilike situacija i s drugim vrstama borbene tehnike. Doduše, oklopna borbena vozila i tenkovi mogu se kretati i pucati, ali njihova preciznost je pod znakom pitanja, isto kao i stanje pogonskih mehanizama.

Posebna priča je stanje ratnih brodova i brodova za opskrbljivanje ukrajinske ratne mornarice. Danas je većina ovih plovila blokirana u sevastopoljskim zaljevima. Recimo, izlaz iz Streljeckog zaljeva pregrađen je pontonima i plovećim zaštitnim preprekama. Tu su zarobljene korvete Ternopolj i Luck, zapovjedni brod Slavutič i jedina ukrajinska podmornica Zaporožje. U Južnoj vojno-pomorskoj bazi na jezeru Donuzlav kod Evpatorije ukotvljeni su veliki desantni brod Konstantin Oljšanski, srednji desantni brod Kirovgrad, korveta Vinjica, transportni brod Gorlovka, minolovci Černigov i Čerkasi i još desetak brodova. Tehnogeni izlaz na otvoreno more pregrađuju im potopljena plovila koja su bila predviđena za staro gvožđe: veliki protupodmornički brod Očakov i remorker Šahtjor.

Više o situaciji u Ukrajini 

Naravno, oni se mogu podići iz vode, ali za to je potrebno vrijeme i troškovi su veliki, a pitanje je tko će ih snositi. Ako Moskva odluči vratiti Kijevu blokirane brodove, onda će troškove snositi Ratna mornarica Ukrajine, a ako Krim zadrži brodove kao trofej, onda će njihovo podizanje s dna ići na teret Crnomorske flote. U svakom slučaju, o tome tek treba pregovarati. Međutim, nedavno su vlasti u Kijevu samovoljno zaplijenile nekoliko desetina ruskih Kamaza, namijenjenih Kazahstanu i nakon toga sudbina brodova u sevastopoljskim zaljevima nije više tako očita  kako se možda čini.

Treba reći da su neki od tih brodova prilično stari i da im je potreban ozbiljan popravak, kao i modernizacija, ali o tome će se moći govoriti tek nakon što njihova sudbina bude riješena. Na pitanje gdje će se vršiti popravak tih brodova, kao i brodova Crnomorske flote, lako je naći odgovor. Na Krimu postoji nekoliko dobrih, iako i dosta zapuštenih poduzeća za brodogradnju i popravak brodova. Među njima je i 13. tvornica za popravak brodova u Sevastopolju, tvornica Zaljev u Kerču, tvornica More u Feodosiji...

Doduše, nekada je u sevastopoljskoj tvornici, recimo, radilo 12 tisuća ljudi, a danas je na platnoj listi samo 200 inženjera. To poduzeće u posljednje vrijeme nije primalo brodove Crnomorske flote na popravak, tako da su ruski pomorci čak bili prisiljeni svoja plovila popravljati u Bugarskoj, koja je članica NATO-a.

Uzgred, kvalitet radova bugarskih stručnjaka bio je na neusporedivo višoj razini nego u krimskim poduzećima. Sad, kad plaće radnika na poluotoku trebaju znatno porasti i izjednačiti se s ruskim prosjekom, postoji nada da će se i odnos stanovnika Krima prema svom radu poboljšati.