Odvajanje Krima, još jedna u nizu kriza

Dvostruki standardi međunarodnog prava omogućuju da se zakonske odredbe tumače onako kako odgovara pobjedniku. Izvor: Reuters

Dvostruki standardi međunarodnog prava omogućuju da se zakonske odredbe tumače onako kako odgovara pobjedniku. Izvor: Reuters

Usprkos stvaranju UN-a i razvijenom sustavu međunarodnog prava, u odnosima između država sve ovisi, kao i nekad, o odnosima snaga. U svjetlu sadašnje situacije na Krimu na ovo upozoravaju raznovrsni, ali povezani slučajevi Sjevernog Cipra, kurdskog pitanja, Eritreje, Južnog Sudana, Zapadne Sahare, Nagorno-Karabaha, Kosova, Libije, i mnogi drugi.

U svjetlu događaja u Ukrajini i na Krimu ponovo se postavlja pitanje koliko su učinkoviti mehanizmi sprečavanja kriznih situacija, jer se princip poštovanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta sve češće sukobljava s pravom naroda na samoodređenje, što se obično završava osnivanjem novih država.

Najzanimljiviji je primjer Sjevernog Cipra. U srpnju 1974. uz podršku grčke vojne hunte na otoku je došlo do vojnog prevrata, predsjednik Makarios je sklonjen s vlasti, a kontrolu na otoku je preuzeo Nikos Sampson, predstavnik grčke ilegalne organizacije koja se zalagala za pripojenje Cipra Grčkoj. Turska je reagirala tako što je na Cipar dovela svoju vojsku, koja je trebala „zaštiti interese turskog stanovništva“. Vojna akcija je dovela do podjele otoka. Tursku Republiku Sjeverni Cipar službeno nisu priznale države članice UN-a, osim Turske.

5 pitanja o Krimu
Ruski vjesnik odgovara na najčešća pitanja o statusu Krima, njegovoj povijesti i stanovništvu, podsjeća na detalje procesa kojim se našao u sastavu neovisne Ukrajine i na postojeće ugovore o ruskom vojnom prisustvu na poluotoku.

Tu je i primjer Kurda, koji su se voljom kolonijalnih zemalja našli u četiri države (Irak, Iran, Sirija i Turska) i do danas se bore za vlastitu državu. Irački Kurdi su 1991. digli pobunu protiv Saddama Husseina, a SAD ih je podržao i uspostavio zonu zabranjenog leta nad sjeverom Iraka. Danas tamo postoji nacionalna država gotovo potpuno neovisna o Bagdadu.

Možemo se sjetiti i Afrike. Tamo je problem prekrojavanja granica mnogo zaoštreniji nego u Europi, jer su na crnom kontinentu granice povučene „pomoću ravnala“, što je dovelo do toga da su se neki narodi našli u više država, a zakleti neprijatelji u okviru iste države. To je rezultiralo neprekidnim nizom međudržavnih i unutardržavnih sukoba, od kojih su neki doveli do formiranja novih država. Tako je 1993. došlo do odvajanja Eritreje od Etiopije, a 2011. Južnog Sudana od Sudana. Treba istaknuti da su se nove zemlje pojavile uz odobrenje i podršku UN-a, kao i zapadnih zemalja, koje su često, iz raznih razloga, financirale i borbu za neovisnost.

U Africi postoje i zamrznuti sukobi. Recimo, od 1976. Maroko uz prešutnu suglasnost SAD-a i Europske unije pod okupacijom drži Zapadnu Saharu, čije stanovništvo gaji želju da osnuje vlastitu državu.

Na postsovjetskom prostoru mogu se naći primjeri situacija u kojima je želja da se zaštite sugrađani dovela do teritorijalnih sukoba. Tijekom rata za Nagorno-Karabah 1991.-94. između Azerbajdžana i samoproglašene Republike Nagorno-Karabah Azerbajdžan je uspostavio kontrolu nad teritorijem Šaumjanovskog dijela Azerbajdžanske SSR, koju su nekad uglavnom naseljavali Armenci, dok su Armenci zauzeli teritorij bivše Nagorno-Karabaške Autonomne oblasti i neke susjedne dijelove. Ovaj konflikt do danas tinja i dovodi do privremenog zaoštravanja odnosa između Azerbajdžana i Armenije, koji se tako temeljito pripremaju za mogući rat da stručnjaci za Kavkaz govore o regionalnoj utrci u naoružanju.

Treba se sjetiti i politike velikih država koje su bez ikakve dvojbe zanemarivale princip suvereniteta kad se radilo o njihovim interesima. Na Kosovu je 1999. pobijedio „princip samoodređenja“, ovog puta pomognut konkretnim stranim vojnim akcijama protiv jedne strane u sukobu. Kao povod su poslužile tvrdnje o navodnom etničkom čišćenju kojem je podvrgnuto albansko stanovništvo u pokrajini.

Princip suvereniteta je u jednakoj mjeri zanemaren i tijekom američko-britanske agresije na Irak 2003., koja je ostvarena pod izmišljenim izgovorom da treba likvidirati zalihe „naoružanja za masovno uništenje“.

Vrlo sporno je i direktno miješanje NATO-a (prije svega Francuske i Velike Britanije) u građanski rat u Libiji 2011. Zapadne zemlje su tada govorile o „zaštiti civilnog stanovništva“, a njihovi kritičari o svrgavanju s vlasti nepoželjne vlade Muammara al-Gaddafija.

Navest ćemo i primjer vezan za suvremenu politiku Kine, koja dosljedno jača svoj novi status lidera i vodeće sile u Aziji. Nakon mirnog povratka Hong Konga i Makaoa pod okrilje Kine, Kinezi s Japanom vode spor oko grupe otoka Senkaku, a s Vijetnamom za kontrolu nad Južnokineskim morem. U tajvanskom pitanju demonstriraju svoju snagu, a istovremeno, usprkos burnim protestima mnogih moćnih država, nastavljaju držati Tibet, pripojen 1950.

Svi navedeni slučajevi ukazuju na to da, usprkos stvaranju UN-a i razvijenom sustavu međunarodnog prava, u odnosima između država sve ovisi, kao i nekad, o odnosima snaga. Dvostruki standardi međunarodnog prava omogućuju da se zakonske odredbe tumače onako kako odgovara pobjedniku. Sve velike države bez iznimke se često oslanjaju na onaj princip koji im odgovara polazeći od geopolitičkih interesa. I sve dok ovi dvostruki standardi postoje, nije moguće kreirati učinkovit mehanizam za rješavanje sukoba, što znači da će do kriza kao što je sadašnja dolaziti i ubuduće.