Što povezuje Rusiju i Ukrajinu, osim granice i povijesti?

Mnogi Rusi imaju barem malo ukrajinske krvi i u Ukrajini ima dosta ljudi čiji su rođaci Rusi. Izvor: AFP / East News

Mnogi Rusi imaju barem malo ukrajinske krvi i u Ukrajini ima dosta ljudi čiji su rođaci Rusi. Izvor: AFP / East News

Ruski vjesnik prikupio je priče Rusa za koje sadašnja kriza u Ukrajini nije jednostavno politička parola, već nešto što oni duboko proživljavaju.

Kriza oko Ukrajine je osjetljiva za rusku zajednicu, budući da dva naroda ne povezuje samo zajednička politička povijest, nego i stvarne sudbine mnoštva ljudi koji su rasli, išli na spojeve, ženili se i odgajali djecu.

Jurij, 47 godina

Moja žena Ira je Ukrajinka, i moji roditelji su iz Ukrajine. Imam tamo jako puno rođaka. Žive i na Zapadu (Volinj, Luck), i u centru (Kijev) i na Istoku (Harkov).

Djedovi, koji žive na zapadu, prisjećaju se sovjetskih vremena, kad su živjeli u imućnom kolhozu. Danas je gotovo sva mladež otputovala u Portugal ili Poljsku, oni koji su ostali ne žive jako dobro.

Rođaci u Harkovu su aktivni revolucionari, strastveni pristaše Batkovščine. Prenosili su na nas sve grijehe Putinove politike u posljednjih 10 godina - „zašto nam isključujete plin“ itd. 

Bratić živi i studira u Kijevu. Ne odlazi na Majdan, pokušava studirati. Starije kolege nisu dopuštali brucošima da idu „pod vatru“, zatvarali su ih u studentske domove i pazili da ne odu pod metke. 

Vijesti o budućem referendumu izazvale su kratki komentar na Skypeu iz Harkova -  „Okupatori“. Doduše, nazvali su nas na 8. mart te smo opet pričali o životu. Ma sve je to jedan veliki cirkus! 

Nikolaj, 32 godine


Fotografija iz osobne arhive

Moja baka je Ukrajinka. Doputovala je u Moskvu tridesetih godina prošlog stoljeća, spašavajući se od gladi. Udala se, rodila 4 djece. Moja mama, njezina sestra i brat su u djetinjstvu i kao tinejdžeri svako ljeto provodili u Ukrajini. Govorili su ukrajinski tako dobro kao ruski. Čuvamo kod kuće dječje crteže sa starim seoskim kućama i višnjicima.

Imamo tamo mnogo rođaka, koji nam ponekad dolaze u goste, sa sobom donose kao poklon neuobičajno ukusan džem i voće. Moja mama i teta isto se trude barem jednom u nekoliko godina otići u Ukrajinu, koja im je domovina kao i Rusija.

Nakon raspada SSSR-a moji obližnji se nikako nisu mogli naviknuti da Rusija i Ukrajina nisu ista država.

Čini mi se da je sad teško pronaći čovjeka u Rusiji, koji ne bi imao barem malo ukrajinske krvi, a u Ukrajini, posebno u gradovima, ima mnogo ljudi čiji su rođaci Rusi.

Anna Ožereljeva, 26 godina

Fotografija iz osobne arhive

Moja baka i djed su po maminoj liniji Ukrajinci. Baka je iz Čerkassa, djed iz Poltave. Oboje su se još prije 65 godina preselili u Moskvu, no i dalje su čuvali vezu s Ukrajinom.

U Čerkassima imamo svoju kuću. Sve ljetne raspuste provodila sam tamo. Kupali smo se u Dnjepru, penjali se na ogromni orah koji je rastao u dvorištu i pokušavali probati sve mnogobrojne vrste ukrajinskog sladoleda.

U Čerkassima sam upoznala i svoju prvu ljubav. Tamo sam putovala i na svoje bračno putovanje. A nad Dnjeprom muž i ja smo okačili lokot s našim imenima.

Jako volim Ukrajinu. To je mjesto gdje mi se odmara duša. Pokušavam tamo ići barem jednom godišnje.

Ekaterina, 34 godine

Živjela sam u Krimu 10 godina, sad živim u Moskvi.

Zapravo Krim je oduvijek bio ruski. I to čak ne toliko s gledišta teritorijalne pripadnosti, već u svijesti ljudi.

Tamo imam puno bliskih ljudi i prijatelja. Svi su se pritajili i čekaju referendum. Postoje čvrste veze između nas, jedna država je jedna država, neovisno o tome kako ju netko pokušava „piliti“  i odvojiti. 

Oljga Gorškova, 26 godina

Fotografija iz osobne arhive

Moja baka i djed otputovali su u Ukrajinski SSR, kad je moja majka bila još malo dijete. Majka mi se udala u Arhangelsku, no budući da je baka vodila porodiljski odjel gradske bolnice u Hersonu, dvije sestre i ja rodile smo se upravo tamo.

Za mene Ukrajina nikad nije bila niti će biti „inozemstvo“, imamo puno tog što nas povezuje s Ukrajincima. No promjene smo osjetili nakon raspada SSSR-a. 

Moja starija sestra rođena je 1985., ja – 1987., a najmlađa – 1993. Roditelji nisu imali problema s vađenjem rodnog lista kod nas, starijih sestara. Međutim, odbili su registrirati mlađu sestru po mjestu boravka roditelja. Na kraju uspjela se registrirati tek nakon što se vratila u Arhangelsk, i sad u njezinoj putovnici je napisano da se rodila tamo, iako se zapravo rodila, kao i mnogi drugi članovi moje obitelji, u Ukrajini.

Alisa Veremeenko, 25 godina

Svi u mojoj obitelji rodili su se u Harkovu, sad tamo žive baka i djed. I danas pokušavam ići tamo svako ljeto, na djedovu vikendicu. Za mene je to najbolje mjesto na svijetu.


Fotografija iz osobne arhive

Sad su svi jako zabrinuti, kod nas nije nitko dijelio Ruse i Ukrajince zbog obiteljske povijesti. No sad je baka, koja živi u Ukrajini, uvrijeđena zbog postupaka Rusije. Rekla je da se družila s prosvjednicima s Majdana, da su oni pristojni i inteligentni ljudi, svidjeli su joj se. 

Prava je sramota da se,  zbog nečijih političkih ambicija, odjednom možemo posvađati s narodom koji nam je blizak po duhu. 

Priredio Vsevolod Pulja