Na Krimu se ponavlja „kosovski scenarij“

Sudbinu Ukrajine odlučit će pregovori Rusije i Zapada. Izvor: RIA Novosti

Sudbinu Ukrajine odlučit će pregovori Rusije i Zapada. Izvor: RIA Novosti

Ako se ostvari scenarij ulaska Krima u sastav Rusije, to će biti slučaj bez presedana za suvremenu međunarodnu praksu. U posljednjim desetljećima je bilo dosta primjera nastajanja novih država. No pripajanje teritorija jedne države od strane druge, bez pristanka vrhovne vlasti države od koje se odvaja teritorij, nije se prakticiralo od završetka „hladnog rata“.

Odluka krimskog parlamenta da stavi pitanje o ulasku autonomije u sastav Rusije na referendum je s gledišta ukrajinske vlasti nelegitimna. Ustav iz 2004., na koji se Vrhovna Rada vratila krajem veljače, glasi: pitanje o izmjeni ukrajinskog teritorija odlučuje se isključivo na općeukrajinskom referendumu. Međutim, u ovom slučaju ne radi se o općeukrajinskom plebiscitu koji bi odlučio sudbinu Krima.

U Ustavu Rusije govori se, pak, da se prihvaćanje novog subjekta u sastav Ruske Federacije „ostvaruje putem koji je određen federalnim ustavnim zakonom“. Zakon iz 2001., koji je i danas na snazi, dopušta formiranje novog subjekta na pripojenom teritoriju samo pod jednim uvjetom: mora postojati pristanak one države od koje se odvaja teritorij. 

Zbog čega je Rusiji potrebna baza Sevastopolj?
Sevastopolja se još naziva gradom ruske slave. Grad je utemeljen na jugo-zapadnoj obali Krimskog poluotoka 1783. na naredbu ruske carice Ekaterine II. na mjestu antičkog gradića Hersones. Njegove ostatke i danas istražuju arheolozi. Upravo je Ekaterina Druga i dala ime tom gradu, koje se s grčkog prevodi prema raznim izvorima, kao vrlo poštovani, sveti ili veličanstveni grad, grad slave.

Ipak Sergej Mironov, lider Pravedne Rusije, unio je 28. veljače novi prijedlog zakona u Državnu Dumu: Rusija može uključiti u svoj sastav dio druge države čak u slučaju, ako ne postoji odgovarajući međunarodni dogovor. Da bi se to dogodilo stanovnici onog dijela zemlje koji se odcjepljuje moraju izglasati ulazak u Rusku Federaciju na referendumu ili legitimni organi vlasti odgovarajućeg teritorija moraju se odgovarajućim apelom obratiti Rusiji.

Apel već postoji: krimski parlament se u četvrtak obratio Vladimiru Putinu s pitanjem je li Rusija spremna prihvatiti Krim u svoj sastav. Spremnost samih Krimljana bit će svakako potvrđena na referendumu 16. ožujka. Mironov je izjavio da već sljedeći tjedan Državna Duma može prihvatiti prijedlog zakona.

Međutim, ruski parlament može prihvatiti bilo kakve zakone, no pravo je pitanje hoće li međunarodna zajednica priznati legitimnost odluke Ruske Federacije i koliko će te odluke odgovarati međunarodnom pravu. Odgovor na prvi dio pitanja je sljedeći: ne, neće priznati.

A situacija s drugim dijelom pitanja nije jednoznačna. U današnjem međunarodnom pravu utvrđena su dva principa koja su međusobno proturječna: teritorijalna cijelovitost, s jedne strane, i s druge pravo nacije na samoodređenje, tvrdi Maksim Braterski, znanstveni suradnik u Centru za europska i međunarodna istraživanja na Višoj školi ekonomije.  

Rukovodeći se upravo pravom naroda na samoodređenje, Zapad je 2008. priznao neovisnost Kosova. „Kosovo je sjajni primjer onog što se trenutno događa na Krimu“, uvjeren je Braterski. „Uvevši svoju vojsku na Kosovo, NATO nije dopustio Srbima da spriječe provedbu referenduma. UN nije dao snagama NATO-a da uvedu vojsku na Kosovo“.

Vladimir Putin je svojevremeno nazvao kosovski presedan izrazitom opasnim, ističući da slični problemi postoje u Španjolskoj i Belgiji. No u 2008. Moskva je unilateralno priznala neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Zasad nije jasno kako će se ponašati Putin u situaciji s Krimom.

Pa ipak u slučaju spremnosti Moskve da prizna Krim kao novi subjekt Ruske Federacije može se govoriti kao o situaciji bez presedana. Pripajanje teritorija jedne države od strane druge, bez pristanka vrhovne vlasti države od koje se odvaja teritorij, nije se prakticiralo od završetka „hladnog rata“, ističe Maksim Braterski.

Postojali su slučajevi kad je postojao međusobni pristanak. Recimo, Velika Britanija je 1997. vratila teritorij Hong-Konga pod jurisdikciju Kine.

Povijest nekoliko posljednjih desetljeća točnije zna za slučajeve pojave novih uvjetno neovisnih ili nepriznatih država: Kosovo, Abhazija, Južna Osetija. U 1999. proglašena je neovisnost Istočnog Timora. Plebiscit, zahvaljujući kojem je Istočni Timor postao samostalna država, proveden je pod pritiskom UN-a. Uz podršku UN-a prošao je 2011. i referendum o neovisnosti Južnog Sudana. Prema riječima Braterskog, ta činjenica da su Istočni Timor i Južni Sudan objavili neovisnost uz podršku UN-a čini ove države potpuno legitimnima s gledišta međunarodnog prava.

„No općenito gledajući, međunarodni pravni sustav ne funkcionira. Pobjeđuje ona strana koja ima više bajoneta“, smatra stručnjak. „Kosovo je izvanredni primjer. No problem je još taj što međunarodno pravo sve manje odgovara stvarima na terenu. Postoje pretpostavke da će se za 10-15 godina čitav taj sustav slomiti. Nadam se da tad neće nastati novi svjetski rat“.

Ispada da u XXI. stoljeću snažna državnost određuje želju teritorija da dobiju novi pravni status ili protektorat.

Ruski tekst na sajtu Gazeta.ru