Zaboravljeni Domovinski rat

Je li to bio naš rat?

U sovjetsko doba Prvi svjetski rat je bio označen kao „imperijalistički“. Rijetko i uzgred se govorilo o agresivnim ciljevima carske Njemačke, iako su pangermanisti od 80-ih godina 19. stoljeća pravili planove podjele Rusije. Geopolitičar E. Hartmann, koji je pisao za časopis Die Gegenwart, predlagao je da se od Rusije odvoje Baltičko i Kijevsko kraljevstvo. Granice koje je zacrtao gotovo u potpunosti se podudaraju s Reich komesarijatima (Ostland i Ukrajina) koje su 1942. formirali nacisti. Kajzeru Wilhelmu Drugom 1914. je predstavljen memorandum Classa i Hugenberga u kojem se preporučuje da se teritorij Baltika, Bjelorusije i Velikorusije, zapadno od linije Petrograd-Smolensk očisti, za naseljavanje Nijemaca. Ukupno 1 347 njemačkih profesora je u ljeto 1915. na kongresu u Berlinu potpisalo memorandum u kojem je rečeno da se sav prostor zapadno od Volge treba iskoristiti za njemačku kolonizaciju. Dakle, ruska vojska se u tom ratu borila prije svega za slobodu i neovisnost svoje Domovine. 

Najviši carski manifest od 20. srpnja (2. kolovoza) 1914. 

I mimo toga što se u posljednjih 20 godina u znanstvenoj i publicističkoj literaturi sve više govori o Prvom svjetskom ratu, ipak se i dalje prikazuje kao besmislena klaonica, kao rat koji je izazvao revoluciju, a zatim i užas bratoubilačkih borbi, da bi se završio Mirom u Brest-Litovsku (koji su sami boljševici nazvali „bestidnim“, iako su ga potpisali) i gubitkom teritorija. Treba li se onda uopće sjećati tog rata?

Naravno da treba. Nijedan podvig ruske vojske nije bio neslavan. Poznate riječi „nitko nije zaboravljen, ništa nije zaboravljeno“ trebaju se odnositi na svaki rat u kojem se prolijevala krv ruskog vojnika, a na bojnim poljima u Prvom svjetskom ratu palo je oko dva milijuna građana Rusije.

Hoće li Zapad iskriviti i ovu povijest?

Stogodišnjica ovog rata obilježavat će se 2014. gotovo svuda u Europi i zemljama Commonwealtha. Velika je vjerojatnost da će i ta prilika u nekim zemljama biti iskorištena za pokretanje nove antiruske kampanje. Vidjeli smo kako je Zapad 2009. obilježio 70-godišnjicu početka Drugog svjetskog rata i zato se sad pitamo koje ideološke boje će ovoga puta prevladavati u izjavama pojedinih stranih političara.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe je 2009. službeno proglasila da je „Staljinov režim“ odgovoran za početak Drugog svjetskog rata u istoj meri kao i Hitlerov režim. Hoće li se i priprema godišnjice Prvog svjetskog rata odvijati pod znakom „utvrđivanja povijesne odgovornosti“?

Ta koncepcija već postoji i dobro je razrađena. Preko 90 godina se u školama i na sveučilištima Njemačke predaje jasna shema početka Prvog svjetskog rata, strogo utemeljena na formalnim dokazima. Tko je prvi proglasio opću mobilizaciju, Rusija ili Njemačka? Rusija. Zašto? Da bi izvršila pritisak na Austro-Ugarsku koja je morala odgovoriti na atentat iza koga je stajala Srbija (ubojstvo prijestolonasljednika Franza Ferdinanda).

Nitko, međutim, ne spominje sadržaj ultimatuma koji je Austro-Ugarska postavila Srbiji. Ultimatum je namjerno sročen tako da bude apsolutno neprihvatljiv za svaku Državu. Njemačka je na svaki način poticala agresivan ton bečke diplomacije, očekujući da Rusija neće moći ostati po strani i da će biti prisiljena poduzeti odgovarajući korak u cilju zaštite Srbije.

1914.: prijelomna godina nakon koje nije bilo više povratka Ove godine se navršava sto godina od početka Prvog svjetskog rata. Kako je Rusija proživjela mirnih sedam mjeseci – od početka 1914. pa do rata? O tome priča povjesničar Lev Lurje.

Teško da će netko spomenuti i to da je engleski premijer Herbert Henry Asquith  izražavao namjeru da nemačkog kajzera Wilhelma Drugog preda Haškom tribunalu, formiranom 1907. na inicijativu Rusije, i to za kršenje neutralnosti Belgije, za primjenu otrovnih plinova, za „neograničeni podvodni rat“ i druge ratne zločine.

Nije isključena mogućnost da autori nove rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iznesu na svjetlost dana staru tezu o carskoj Rusiji kao „tamnici naroda“. Tad će žrtvom proglasiti Habzburšku Imperiju koja je izazvala rat, a Srbiju, pravu žrtvu austrijske agresije, proglasit će ondašnjim „gnijezdom međunarodnog terorizma“. I naravno, ruskog imperatora Nikolaja Drugog proglasit će „krvavim, totalitarnim diktatorom“ koji je prijetio cijelom svijetu. Neće im biti teško to napraviti, jer im je „progresivna“ historiografija za ovih 100 godina dobro pripremila teren.

Zbog toga je već sad potrebno razmišljati, posebno na državnoj razini, o tome kako se suprotstaviti toj sasvim predvidljivoj antiruskoj kampanji.

Svojevremeno je osobno WinstonChurchill smatrao svojom dužnošću podsjetiti stanovnike Britanskog Carstva i SAD-a na doprinos Rusije u pobjedi Antante. Najprije su 1930-ih u jednoj knjizi pod nazivom „Nepoznati rat: Istočni front“ objavljeni odlomci 5. i 6. sveska njegovog velikog djela posvećenog Prvom svjetskom ratu. Poznati britanski političar je u tom naslovu precizno okarakterizirao razinu znanja (točnije neznanja) anglofone publike kad je riječ o sudjelovanju Rusije u Prvom svjetskom ratu. Uostalom, taj naslov još uvijek točno odražava neobavještenost društva, i to ne samo zapadnog, nego i ruskog, o mjestu Rusije u tom ratu.

„Mapa puta“ narodnog sjećanja

Kao važna sastavnica kampanje koju Rusija treba voditi za poboljšanje svog imidža može poslužiti rad na stvaranju centara memorijalnog nasljeđa Rusije, koji će ovekovječiti sjećanje na njezino sudjelovanje u Prvom svjetskom ratu. Memorijalne centre ruske ratne slave treba podići svuda gdje je za čast i slobodu Domovine prolivena krv ruskog vojnika i oficira, a ona je prolivena u Kalinjingradskoj oblasti RF (bivša istočna Pruska), Poljskoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Bjelorusiji, zapadnoj Ukrajini, Rumunskoj i Armeniji. Rusija treba naglašavati svoju izuzetnu ulogu u pobjedi sila Antante. U različitim trenucima je protiv Rusije ratovala jedna trećina, a ponekad i polovina svih snaga Njemačke i njezinih saveznika. Čak i posline sklapanja Mira u Brest-Litovsku značajan broj njemačkih i austrijskih trupa bio je vezan za Istok. Njemačka je okupirala baltičke zemlje, Bjelorusiju i Ukrajinu, tj. teritorije koje su prije rata pripadale Rusiji. Međutim, na kraju je ta okupacija Njemačkoj došla glave, jer je tamo splasnuo borbeni duh kajzerove vojske, što je ubrzalo širenje revolucije u Njemačkoj i rezultiralo završetkom svjetskog rata 11. studenog 1918.

Takve memorijalne centre (i to je posebno važno) treba graditi kao spomenike svim podanicima višenacionalnog Ruskog Carstva i svim vojnicima ruske vojne. Dakle, u tu aktivnost mogu biti uključene sve države koje danas postoje na teritoriju bivšeg Ruskog Carstva.

U Francuskoj postoji spomenik vojnicima posebnih ruskih brigada, dok u Grčkoj i Makedoniji ne postoji ništa slično, iako su tamo ratovale i ruske brigade u okviru višenacionalnih savezničkih snaga. Podvizi ruskih vojnika na Balkanu 1916-1918. uopće nisu ovekovječeni. O Rusima poginulim na francuskom frontu snimljen je film i napisano je mnogo knjiga, a o ruskim trupama na Solunskom frontu postoji samo nekoliko članaka i ništa više.

Izvor: RIA Novosti

U Turskoj je, na vanjskim dijelovima Galipoljskog poluotoka, na ulazu u Dardanele gdje je 1915. vođena bitka, još u vrijeme Kemala Atatürka podignut ogroman memorijalni centar posvećen turskim i britanskim vojnicima. Na jednom spomeniku piše: „Počivajte u miru. Za nas nema razlike između Johnnyja i Mehmeda koji zajedno leže u našoj zemlji“. Zašto slični spomenici ne mogu biti podignuti na mjestima daleko masovnijih bitaka između ruske i turske vojske u Prvom svjetskom ratu, na primjer kod Sarikamiša, Erzurma, Trabzona ili Erzindžana?

Tridesetogodišnji domovinski rat ruskog naroda

Suprotstavljanje širenju kleveta protiv Rusije ne treba biti glavni cilj te informativno-memorijalne kampanje. Ona se treba sprovesti prije svega radi našeg vlastitog prosvećivanja. Zapitajmo se da li je ispravna povijesna prizma kroz koju smo navikli promatrati taj rat? Neprijatelj jeste ušao na teritorij Rusije, ali je na kraju otišao, ništa ne osvojivši. Rusija je zaista uslijed revolucije izgubila dio svojih pograničnih teritorija, ali te teritorije nije dala Njemačkoj i njenim saveznicima. Uostalom, za Rusiju se rat nije završio potpisivanjem Mira u Brest-Litovsku. Rusija je i poslije toga nastavila ratovati. U zimu 1918-1919. ruske sovjetske trupe su ponovo došle do zapadnih granica bivšeg Ruskog Carstva, a i rat protiv Poljske 1920. može se sasvim opravdano tretirati kao nastavak Drugog domovinskog rata.

Ako se pogleda malo šire, čitav taj rat se može razmatrati kao prva faza Velikog tridesetogodišnjeg domovinskog rata 1914-1945. U tom razdoblju je Rusija ukupno 14 godina ratovala s velikim silama, a ako se računaju i lokalni ratovi, onda je ratovala ukupno 22 godine. Drugim riječima, više od dvije trećine tog razdoblja neka vanjska sila je intenzivno ugrožavala suverenitet Rusije. Posljednje interventne jedinice napustile su rusku zemlju tek 1925. (to su bili Japanci sa Sjevernog Sahalina), a 1929. je izbio Sovjetsko-kineski rat zbog Mandžurijske željeznice. Već 1937. su izbili novi sukobi s Japanom na Dalekom Istoku (Blagoveščenski incident). Poznato je što se potom događalo sve do 1945.

Čim je neki rat domovinski, to znači da se ne vodi radi zauzimanja tuđeg teritorija, nego za vlastitu nacionalnu neovisnost. On je domovinski čak i ako je završen zauzimanjem neprijateljskog glavnog grada. Zar rat 1812. ne bi bio domovinski da su se ruske trupe zaustavile na svojoj granici (kao što je savjetovao Kutuzov), odnosno da nisu tjerale Napoleona do Pariza?

Drugi domovinski rat u nacionalnoj svijesti odavno treba zauzeti mjesto koje mu pripada, uz druga dva Domovinska rata koje je vodila Rusija.

Ruski tekst na sajtu File-rf.ru